U crkvi sv. Spasitelja kustos Svete zemlje fra Francesco Ielpo predvodio je svečano misno slavlje i zaključio Vazmeno trodnevlje zajedno s braćom Kustodije, uz sudjelovanje brojnih vjernika i predstavnika diplomatskog zbora.

Sukladno odredbama Statusa quo, uskrsno slavlje održano je istoga jutra i u Bazilici Svetoga groba, gdje je pontifikalno misno slavlje predvodio kardinal Pierbattista Pizzaballa. U uobičajenim okolnostima u toj bi proslavi sudjelovala četvorica generalnih konzula tradicionalno katoličkih zemalja koje su povijesno pomagale Kustodiji Svete zemlje i Latinskoj Crkvi u očuvanju i stjecanju posebnih prava u toj zemlji – Italije, Španjolske, Francuske i Belgije.

Zbog ograničenja vlasti izostalo je sudjelovanje dijela diplomatskog zbora, dok su predstavnici Svete Stolice sudjelovali u slavlju bez koncelebracije. Točnije, ograničenja koja su uvele vlasti onemogućila su njihovo sudjelovanje, dok su novi apostolski nuncij u Izraelu i apostolski delegat u Jeruzalemu i Palestini mons. Giorgio Lingua te njegov tajnik mons. Nicola di Ponzio sudjelovali u svečanoj liturgiji bez koncelebracije.

Na početku euharistijskog slavlja u crkvi sv. Spasitelja uprizorena je simbolična gesta otvaranja groba, kada su dvojica đakona razmaknula krila triptiha i otkrila prikaz uskrsloga i pobjedonosnoga Krista, što je snažno dojmilo okupljene vjernike.

U homiliji fra Francesco Ielpo pozvao je vjernike da ponovno iščitaju evanđeoski izvještaj o uskrsnuću kroz glagole koje koristi evanđelist Ivan, osobito naglašavajući temu kretanja: „Prije svega, upada u oči obilje glagola kretanja: Marija Magdalena ide na grob, zatim trči, Petar i drugi učenik također izlaze, trče, dolaze i ulaze“. To kretanje nije samo fizičko, nego duboko unutarnje – znak traženja, nemirna srca koje se ne miri sa smrću.

Marija Magdalena izlazi u tami, potaknuta željom da ostane blizu Gospodinu, dok Petar i ljubljeni učenik trče vođeni vijestima koje još ne razumiju, ali koje ih pokreću na put. „Polaze od žalosti, boli i gubitka. Dolaze na grob tražiti onoga za koga misle da je mrtav. A ipak, ne znajući, idu ususret otajstvu Uskrsa“.

Kustos je zatim istaknuo i drugi središnji element evanđeoskog izvještaja – gledanje.

„Evanđelje snažno naglašava glagol vidjeti. No vidjeti nije dovoljno. Može se vidjeti, a ne razumjeti“. Ta misao dobiva osobitu težinu u kontekstu Svete zemlje, obilježene patnjom i sukobima: „Znakovi smrti ovdje su itekako poznati – imaju vrlo konkretno lice: to su znakovi rata, straha, razorenih domova, ranjenih i raseljenih obitelji“. Ipak, upravo se u praznom grobu događa odlučujući prijelaz: „Ljubljeni učenik prelazi od gledanja k gledanju i vjerovanju. Vidi znakove smrti – povoje i platno – i vjeruje. Znakovi smrti postaju znakovi života“.

Fra Francesco je na kraju istaknuo kako se vjera u uskrsnuće rađa unutar živoga odnosa: „Vjera u uskrsnuće dar je, a da bismo je primili, potrebno je ući u logiku ljubavi“. Ljubljeni učenik ne ide sam, nego čeka Petra, prepoznajući važnost crkvenog zajedništva: „Od gledanja se prelazi k vjeri unutar odnosa, unutar crkvenog zajedništva“. Ljubav i zajedništvo tako postaju temeljne odrednice uskrsnog hoda.

U srcu zemlje obilježene dubokim ranama uskrsna poruka odjekuje kao konkretan poziv: „Poteškoće, rane i borbe života, brojni grobovi na koje nailazimo, pa i oni obilježeni ratom, mogu postati mjesta na kojima prepoznajemo Uskrsloga“.

Završni poticaj kustosa Svete zemlje fra Francesca poziv je na nadu i zajednički hod: „Krenimo, dakle, kao muškarci i žene koje Krist ljubi, u zajedništvu Crkve. I iskusit ćemo Uskrsloga i na mjestima obilježenima smrću“.