Budi dio naše mreže
Izbornik

Svetkovina Duhova proslavljena u dubrovačkoj katedrali

Dubrovnik (IKA)

Svetkovina Duhova, rođendan Crkve, proslavljena je u nedjelju, 31. svibnja svečanim pontifikalnim misnim slavljem u katedrali Gospe Velike u Dubrovniku. Misu je predvodio dubrovački biskup Mate Uzinić u koncelebraciji s generalnim vikarom don Hrvojem Katušićem i uz asistenciju đakona don Tomislava Sikavice.

Mješoviti katedrali zbor pod vodstvom Maje Marušić predvodio je liturgijsko pjevanje, a među pjesmama su bile i one posvećene Duhu Svetomu. I ova misa mogla se pratiti online i putem Libertas televizije.

Na početku propovijedi biskup je podsjetio da je ovo možda i prvi put u povijesti da se na svetkovinu Duhova u katedrali ne dijeli sakrament krizme te poslao pozdrave kandidatima za krizmu, zaželjevši im da „nastave s kvalitetnom pripravom kako bi onda Duh Sveti našao dovoljno prostora da može raspaliti njihovu vjeru i skupa sa svima nama učiniti ih svjedocima Isusa Krista na način na koji Bog sa svakim računa i ima svoj plan“.

Tumačeći misna čitanja uz svetkovinu Duhova, biskup je izdvojio neke detalje iz evanđeoskog ulomka (Iv 20, 19-23) u kojem je opisan susret uskrslog Isusa u učenicima u kojem im on daje Duha Svetoga.

Prvi detalj koji je biskup izdvojio jest da su učenici bili zajedno. Na to podsjeća i ulomak iz Djela apostolskih u kojem se govori da su u dvorani posljednje večere bili učenici s Isusovom majkom u molitvi, dodao je biskup i nastavio: „Ono što je važno primijetiti jest da kad smo zajedno, bilo fizički ili povezani na druge načine kad to nije moguće fizički, onda je Isus s nama. Njemu je moguće doći među nas, dijeliti naše zajedništvo, pokazati nam se i objaviti kao uskrsli Gospodin. Njemu tada nije problem ni naš strah, ni zatvorena vrata, njemu nikakva pandemija ne može spriječiti dolazak da nas ohrabri, osnaži, da nam kaže: Mir vama!“

Drugi detalj je upravo poruka: Mir vama. Isus je bio napušten od svojih učenika na Veliki petak, oni nisu bili s njim, nisu ga podržali u onom ključnom trenutku njegovog poslanja među nama. Očekivali bismo da će im, kad prvi put dođe među njih, mi bismo to možda tako napravili, spočitati to što ga nisu podržali i nisu bili s njim, rekao je biskup te skrenuo pozornost na ono što je Isus učinio. Umjesto da im bilo što prigovara on im kaže: Mir vama. Ova poruka je važna i zbog nečeg drugog, nastavio je. Grijehom prvog čovjeka prva stvar koja je bila poremećena jest mir: mir s Bogom, mir u samom čovjeku, mir s drugima, mir sa stvorenom stvarnošću. Ovo Isusovo dolaženje i navješćivanje: Mir vama, je znak da se ponovno uspostavilo ono što je grijehom bilo izgubljeno. Taj novi sveopći mir kojeg je Isus svojim poslanjem donio i kojemu je znak njegovo uskrsnuće on nudi prvo svojim učenicima, sa zadaćom da ga oni navijeste drugima.

Znakovi tog mira su Isusove rane koje nisu nestale uskrsnućem nego su preobražene, primijetio je biskup Uzinić te nastavio kako mu je uvijek bilo zanimljivo kako to da Isus raspeti na križu, koje je strašno stratište na kojem su ubijani oni koji nisu imali nikakva prava i nikakvo dostojanstvo, u nama ne izaziva odbojnost. „Pomislio sam da je to možda zato što smo se navikli na taj križ. Ali mislim da je više od naviknutosti stvar u tome što je taj križ na kojem je Isus raspet s njegovim uskrsnućem također postao preobražen. Umjesto stratišta postao je znakom Božje beskrajne ljubavi. Zato kad mi gledamo križ ne vidimo u njemu stratište nego Boga koji nas je otkupio i spasio“, objasnio je.

Ustvrdivši kako su rane koje Isus nastavlja nositi na sebi znak toga pomirenja dodao je kako one nisu provokativne, one ne uznemiruju, one u učenicima izazivaju radost jer one trajno pokazuju kakav je naš Bog, da je to Bog koji nas beskrajno ljubi.

Istovremeno su te rane za nas kršćane, njegove učenike, kazao je biskup, „zadaća da u svijetu i vremenu u kojem živimo, a u kojem je uskrsli Isus trajno prisutan po Duhu Svetome, te Isusove rane primijetimo na svojoj patničkoj braći i sestrama, na žrtvama gladi, nasilja, rata, korupcije i nepravde, bolesti i nesreće, i da nas te rane ne odbijaju, da one u nama ne izazivaju odbojnost nego da u nama potaknu da prema njima pristupimo onako kako bi to Isus učinio, da im priđemo služeći im u ljubavi, slijedeći Isusa i njegov primjer služenja, i da na taj način i te rane koje primjećujemo pokraj sebe preobrazimo i također po svom djelovanju i kršćanskom doprinosu učinimo znakovima Isusovog uskrsnuća“.

Ponavljajući svojim učenicima poruku mira Isus im je dao poslanje. Koje je to poslanje?, upitao se biskup te naglasio: „To je poslanje koje je imao Isus: Kao što je mene poslao Otac i ja šaljem vas. Ništa drugo. I ništa drukčije. Nego onako kako je on poslan tako smo poslani i mi. Isus je izvršio dio svog poslanja. Sad je red na njegovim učenicima“.

Dodao je kako je to također „poslanje zalječivanja one temeljne rane“. To je poslanje mira i pomirenja. To je trajna zadaća svih kršćana: pomirenja s Bogom, mira u sebi, pomirenja s braćom i sestrama, pomirenja sa svijetom. Spomenuo je i da je papa Franjo odredio da ova godina bude godina razmišljanja o enciklici „Laudato si’“, koja govori o potrebi našeg novog odnosa prema stvorenoj stvarnosti, prema zemlji na kojoj živimo, da budemo s njom pomireni.

„Taj mir, to poslanje mira nije tek borba da na ovom svijetu ne bude rata – iako se stalno neki ratovi vode – to je mir koji počiva na pravdi, a zapravo je to ozračje sklada u kojem svatko može biti ono što jest sa svim onim što mu je potrebno za život“, kazao je te to ilustrirao primjerom gladi u svijetu gdje na jednom kraju svijeta ljudi doslovno umiru od gladi, posljednjih dana se spominje Čile, a tu su uvijek neki dijelovi Afrike, dok ljudi u našem zapadnom svijetu, čak i kod nas, umiru od pretilosti, od prevelike hrane. „To je taj nesklad koji je potreban toga da mu navijestimo Kristov mir“, ustvrdio je.

U tom ozračju mira nitko ne smije biti isključen zato što je drugačiji ili možda zato što ne pripada našoj zajednici. Prisjetio se molitava za darove Duha Svetoga koje su proteklih dana moljene u katedrali, a jedna od misli bila je da nam Duh Sveti pomaže biti zajednica koja sve što čini počinje od onog biti i dijeliti djelotvornu ljubav prema braći i sestrama, sve na tom počiva. To je zajednica „koja ne smatra većim u dostojanstvu one koji njoj pripadaju od onih koji joj ne pripadaju“.

Mir je to koji našim ljudskim zajednicama omogućuje da mogu biti odraz one temeljne zajednice iz koje svi proistječemo, nastavio je biskup te objasnio koja je to zajednica. „To se odnosi osobito na obitelj, to se treba odnositi i na Crkvu na svim razinama, na kraju krajeva i obitelj je Crkva. Koja je to zajednica kojoj trebamo biti odraz? Ta zajednica je Bog, to je zajednica Oca, Sina i Duha Svetoga. Možda nam se ovo čini nemogućom misijom, ona bi to i bila kad bi ovisila samo o nama, ali ne ovisi. Zato je važno uočiti i posljednji detalj u današnjem evanđelju, zato je ono i pročitano, on je najvažniji. Taj detalj je Duh Sveti“.

Govoreći o Duhu Svetomu biskup je objasnio da Isus svojim učenicima, Crkvi svih vremena, nama, meni, tebi kaže: Primite Duha Svetoga. Bez Duha Svetoga ne može nitko reći niti „Gospodin Isus“, podsjetio je na riječi iz čitanja. Ali s Duhom Svetim sve postaje moguće. S njim se, kako to opisuje evanđelist Luka opisujući događaj Pedesetnice ili Duhova, ponovno rastvara nebo i nebo postaje dio naše ovozemaljske stvarnosti i naša ovozemaljska stvarnost postaje, po Duhu Svetomu, odraz neba. S Duhom Svetim srca onih koji sumnjaju zapalio je oganj ljubavi, s njim su prestrašeni ljudi postali hrabri svjedoci.

Ono što se dogodilo na onoj prvoj Pedesetnici kad je Crkva rođena nastavlja se događati u Crkvi svih vremena, ustvrdio je dubrovački biskup. Naveo je misao profesora Špire Marasovića, da je vrijeme prije Krista i Duhova bilo kronos, vrijeme koje je žderalo samog sebe, a nakon Krista i Duhova, vrijeme je kairos, trajno vrijeme milosti. Te nastavio: „Crkva svih vremena živi trajnu Pedesetnicu, Pedesetnica je svaki dan“. Iz te Pedesetnice, koja je svakodnevna, Crkva živi, po njoj je zajednica, s njom i u njoj slavi euharistiju, po njoj oprašta grijehe i puno toga drugoga.

Duh Sveti u Crkvi svih vremena, o čemu je govorilo drugo čitanje, djeluje nadahnjujući bogatstvo različitih darova i službi koji Crkvu čine živim organizmom u kojemu svatko, u skladu s vlastitim darom i vlastitim poslanjem, daje svoj doprinos u korist svih. Biskup je kazao kako on kao biskup daje doprinos zajedničkom poslanju, a ako to ne čini, ako je sebe izdvojio i sebe, a ne vjernike, stavio na prvo mjesto onda to nije od Duha Svetoga. Jednako tako i svi vi na svoj način dajete svoj doprinos, dodao je.

„Duh Sveti je u Crkvi trajni princip jedinstva. U Duhu Svetome pronalazimo svi izvor svog poslanja i potrebne milosti da ga možemo izvršiti. Istovremeno nam Duh Sveti svima nadahnjuje isti cilj. A taj cilj je dovršenje, izvršenje svakog posvećenja, tako molimo u Četvrtoj euharistijskoj molitvi, odnosno taj cilj je nastavak u prostoru i vremenu, a za nas je to ovaj prostor i ovo vrijeme, onog poslanja koje je Krist ostavio Crkvi. On ga je započeo, a to poslanje je zadaća Crkve i nas kršćana sve do kraja svijeta i do krajeva svijeta“, poručio je biskup vjernicima na svetkovinu Duhova.