Čitanja: Otk 11,19a; 12,1-6a.10ab; 1 Kor 15,20-27a; Lk 1,39-56

Draga braćo i sestre!

1. Ove se godine navršava 70. obljetnica od proglašenja dogme o Uznesenju Blažene Djevice Marije na nebo dušom i tijelom, koju je 1. studenoga 1950. godine svečano proglasio papa Pio XII. Svetkovinom Velike Gospe 15. kolovoza vjernički narod od davnine slavi to otajstvo vjere. Nadahnut tim otajstvom jedan drevni i sveti navjestitelj kršćanske vjere ovako tumači današnje Slavlje: 

»Trebalo je da ona, koja je u porođaju sačuvala nepovrijeđeno djevičanstvo, svoje tijelo sačuva posve neraspadljivo i poslije smrti. Trebalo je da ona, koja je Stvoritelja kao dječaka u krilu nosila, boravi u božanskim šatorima. Trebalo je da zaručnica, koju je Otac zaručio, boravi u nebeskim ložnicama. Trebalo je da ona, koja je gledala svoga Sina na križu i u srce primila mač boli od kojega je bila izuzeta u porođaju, gleda svoga Sina kako sjedi uz Oca. Trebalo je da Majka Božja ima ono što pripada Sinu, i da je štuje svako stvorenje kao Božju Majku i službenicu« (sv. Ivan Damaščanski). 

A jedan drugi sveti propovjednik kršćanskoga Istoka snažnom rječitošću ovako uzvikuje: »Ti se, prema Svetom pismu, pokazuješ u ljepoti; i tvoje djevičansko tijelo čitavo je sveto, čitavo je čisto, čitavo je Božje prebivalište; tako da je zbog toga potom bilo izuzeto od pretvaranja u prah; preobličeno dakako, ukoliko ljudsko, za uzvišeni život neraspadljivosti; ali isto živo i preslavno, cjelovito i obdareno puninom života« (sv. German Carigradski). 

Opet drugi drevni pisac kaže: »Kao preslavna, dakle, Majka Krista Boga, našega Spasitelja, djelitelja života i besmrtnosti, od njega dobiva život, obdarena tijelom u vječnoj neraspadljivosti s njim, koji ju je podigao iz groba i uzeo k sebi na način kako to zna samo on« (Iz Apostolske konstitucije Predarežljivi Bog pape Pija XII.).

2. Evo, predraga braćo i sestre u vjeri, usred ljeta blista nam višnje svjetlo, a to svjetlo je Blažena Djevica Marija, Majka Isusova i Majka naša, Presveta Bogorodica. Današnju svetkovinu Velike Gospe, rado nazivamo i hrvatski ljetni Božić. Svetkovina Marijina uznesenja dušom i tijelom na nebo uzdiže naš pogled prema visinama, sve do neba; usredotočuje naše misli i diže našu dušu prema raju, prema vječnosti. Rođeni smo da kod Boga vječno živimo. 

U vječnosti, u tom blaženom zajedništvu s Bogom, čeka nas naša Majka koja je nosila Sina vječnoga Oca. Smrt u tom vidokrugu postaje samo smjer prema raju kamo putujemo sa svojevrsnom neminovnom misterioznošću i strahom. Marija koja je prešla prag neba poručuje nam da je to naš cilj i ondje nas čeka mjesto koje je i za nas pripravljeno. Stoga je Marija na nebo uznesena dušom i tijelom putokaz nade i utjehe Božjem putničkom narodu. Blažena Djevica Marija za svakoga je od nas siguran znak nade, jer promatrajući je polagano shvaćamo kamo smo i mi usmjereni, koji je i naš cilj. 

3. Evanđelje današnje Svetkovine donosi odlomak evanđelista Luke koji govori o susretu dviju žena, dviju majki: Marije i njezine rođakinje Elizabete. Događaj tog susreta postaje izvorom radosti: »Tek što mi do ušiju doprije glas pozdrava tvojega, zaigra mi od radosti čedo u utrobi«, kaže Elizabeta. A Marija odgovara: »Veliča duša moja Gospodina«. 

Razlikovni znak koji očituje da smo rođeni za nebo jest radost koju doživljavamo i nosimo. Kršćanin je po svojem pozivu nositelj radosti. Papa Franjo bi rekao da kršćanin koji širi žalost i beznađe, ne živi kršćanski život. Ne radi se tu o radosti izraženoj jednostavno osmijehom, nego o radosti koja proizlazi iz duboke životne spoznaje i iskustva da smo od Boga bezuvjetno ljubljeni, jer je od koljena do koljena dobrota njegova nad onima što se njega boje, jer on raspršuje oholice umišljene, uzvisuje neznatne, a gladne napunja dobrima. 

4. Nije ovdje riječ o radosti koja bi se mogla ubrizgati izvana ili o umjetno proizvedenom osjećaju, nego o radosti koja dolazi iznutra, iz duboko proživljenog stava da smo kao pojedinci i kao zajednica vjernika od Boga željeni i od Boga ljubljeni. Zabrinuti ljudi, uvijek pritisnuti nekom tugom, ljudi koji su u neprestanom strahu pred izazovima i krizama ne mogu mijenjati život nabolje. Njima se zato lako manipulira. Stoga nam je potrebno otkrivati dobro u nama i među nama i radovati se tom dobru. Potrebna nam je »marijanska radost« iz koje proizlazi hvalospjev Bogu. 

Današnjom Svetkovinom svake se godine pali svjetlo nade na našim putovima. To svjetlo nije samo svjetlo koje govori o onome što slijedi poslije smrti; to je svjetlo koje osvjetljava naš život ovdje i sada. Naime, upirući pogled u Mariju na nebo uznesenu i s pouzdanjem tražeći njezin zagovor naš se život već sada ispunja nebeskom radošću, na koju nas usmjerava Marijin hvalospjev.

5. Daleko je od toga da bi Marijin hvalospjev bio pohvala njoj samoj. Naprotiv njezine riječi izriču pjesmu hvale Bogu jer velika joj djela učini Svesilni. Marija blagoslivlja Boga, što pogleda na neznatnost službenice svoje. Njezina je duša potpuno okrenuta Gospodinu kojega veliča zbog silnih djela što ih čini prema njoj, svojoj poniznoj službenici. Marija svim svojim bićem veliča Boga. Ona, naime, želi da Bog bude velik u njezinu životu, da Bog bude prisutan među nama, da Bog bude silan u svijetu.

Ona nas poziva da se ne bojimo Boga, jer On svojom veličinom ne može biti »konkurent« našem životu, njegova veličina ne umanjuje našu slobodu. Marija dobro zna: ako je Bog velik u našem životu i mi smo veliki. Ako je Bog malen u našem životu i mi smo maleni; sužuju se naši vidici, slabi naša nada, prostor našeg djelovanja postaje tako uzak i malen da ne može prihvatiti druge, dopustiti im da uz nas postoje i djeluju.

6. Bog uzvisuje neznatne. Ti »neznatni« zapravo su svi ponizni, oni koji se, da tako kažem, ne prave važni. Poniznost nije osobina onih koji se sami ponizuju ili koje drugi ponižavaju. Biti ponizan znači biti svjestan svoje vrijednosti i darova što ih čovjek ima, a da se pritom kao u kakvom natjecanju pojedinac ili zajednica ne uzdiže nad drugima. Previše su zla ljudima, pa i našem narodu, donijele umišljene oholice, oni što su se držali superiornima nad drugima. Biti ponizan znači čuvati svijest o primljenim darovima i umijećima koja treba razborito koristiti na dobro drugih, čitave zajednice, u međusobnom poštivanju, koje društvo ozdravlja iznutra i gradi prijateljstvo među nama.

Gledati u nebo, razmatrajući Mariju u nebeskoj slavi, ne znači bježati od odgovornosti koje nosi naš ovozemni život, nego nam pruža novu životnu kvalitetu i orijentir. Vjera u raj i vječni život hrani nadu. Nijedna ljudska ponuda nije u stanju potpuno ispuniti očekivanja ljudskog srca, jer te težnje može ispuniti samo svemogući Bog koji je čovjeka stvorio i koji ga čeka u svojoj kući, u nebu. Iz te otajstvene stvarnosti Isus i Marija nas danas obuhvaćaju pogledom svoje ljubavi. 

7. Na početku današnjeg Evanđelja sveti Luka bilježi jednu lijepu pojedinost: Marija usta i pohiti u Gorje. Ona koja je dušom i tijelom uznesena na nebo, na ovoj je zemlji odmah poslije Navještenja žurno pohitala da bude od pomoći svojoj rođakinji Elizabeti kojoj je bila potrebna njezina pomoć. Stoga se i mi danas s puno pouzdanja utječemo njoj koja se spušta k nama nebeskom milošću i hita da nam pomogne. 

Ovog časa, kao da iz nebeske slave čujemo riječi što ih je izrekao blaženi Alojzije Stepinac u Svetištu Majke Božje Bistričke, u srpnju 1940. godine: »Očevi i djedovi naši upirali su u svakoj pogibli svoje oči k Onoj koja je osjetila bol ugroženih, progonjenih, ispaćenih«. I mi u vrijeme sadašnjih kušnji, pritisnuti raznim nedaćama, molimo Boga da nam po zagovoru Presvete Bogorodice Marije i blaženog Alojzija Stepinca udijeli milost pokore i obraćenja, mir duše i tijela, da nas i sav svijet oslobodi od pandemije bolesti koronavirusa.

Sveta Marijo, na nebo uznesena, Kraljice neba i Kraljice Hrvata, zagovaraj kod Boga nas, naše obitelji, našu Domovinu i sav svijet. Pomozi nam u sadašnjosti da bismo pouzdano išli prema cilju gdje nas Ti čekaš u nebeskoj slavi. Amen.