Sjedište te Provincije je u zadarskom samostanu sv. Frane. Fra Tomislav je pozvao i na molitvu za duhovna zvanja, rekavši da se njihova Provincija nalazi u osobitom trenutku u povijesti svoga djelovanja, s obzirom i na broj zvanja. Zadarski samostan sv. Frane je prvi franjevački samostan u Hrvatskoj osnovan za života sv. Franje, oko 1221. g. i u svijetu je među najstarijim franjevačkim samostanima izvan Italije, što govori o velikoj tradiciji franjevačke prisutnosti u Zadru i Hrvatskoj.

Fra Tomislav je rekao kako su sveci više isticali svoje nedostatke i mane, svoju grešnost, nego savršenost. No, pukotine u životu osobe ujedno su prostori ulaska Božje milosti i njegovog djelovanja, po čemu su sveci preobražavali sredine u kojima su živjeli. Primjer svetaca pokazuje kako je bitno služiti, a to se može sa sviješću da sam najprije ja poslužen, rekao je fra Tomislav, potaknuvši vjernike da drugima više  daruju Boga, nego sebe.

Tragom riječi navještenog Evanđelja: „Uzmite jaram moj na sebe, učite od mene jer sam krotka i ponizna srca i naći ćete spokoj dušama svojim“, fra Tomislav je napomenuo da su spokoj i mir povezani s malenošću, poniznošću i istinom. „Ono što nas iscrpljuje je laž. Kad si u lažnom okruženju, neiskrenom, oholom, onda se i bojiš. Istina i poniznost daju čovjeku mir, otvaraju ga. Ipak, nekad nam je teško biti iskren, ponizan, pribjegnemo lažima pa se i uznosimo. Meni se čini da je problem u tome jer kad si u istini i poniznosti, ogoljen si, ranjiv si“, rekao je fra Tomislav, smatrajući da takvo ponašanje ima veze s vjerom. „Čovjek koji ima vjeru, koji Bogu vjeruje, može biti iskren i po cijenu da bude ranjen. To je pitanje svakoga od nas“, rekao je propovjednik.

Istaknuo je i Isusove riječi u njegovoj molitvi: „Slavim te, Oče, gospodaru neba i zemlje, što si ovo sakrio od mudrih i umnih i objavio malenima“. Kada slavi, Isus govori o malenima. „Sv. Franjo, mali brat Franjo, htio je biti malen, manji. Evanđelje kaže da su maleni oni koji vide ono što ne vide veliki. Velikima je sakriveno nešto što maleni vide. Što više vjeruju, maleni znaju da Bog bolje zna kako će doći do radosti i sreće, nego mi to znamo. I Bogu dopuštaju da odredi njihov put do radosti, da uzmu njegov jaram, a ne svoj“, rekao je fra Tomislav.

Naveo je primjer kako se kaže da je najbolji onaj kuhar koji od namirnica s kojima u danom trenutku raspolaže, napravi najbolje što može, a ne onaj koji ima sve sastojke i ima sve što hoće. „Svet i malen čovjek je otkrio to otajstvo malenosti, prima stvari kako dođu i od toga napravi najbolje.

Ne ide nam u danu i životu sve kako zamislimo, ali u tome i jest tajna svetosti i malenosti – da od stvari i događaja kako nam dođu, napravimo što možemo, taj dan. I da nađemo smisao čak i u boli, križu, da od minusa napravimo plus. Znati biti malen znači znati dopustiti Bogu da dođe“, rekao je fra Tomislav, istaknuvši da se za riječ radost, sreća kaže da je epifenomen. Epifenomen znači da sreća dođe, nju osoba ne može namaknuti, osvojiti, zadobiti zaradom. „Sreća dođe kada živiš za nekoga, kada daš svoj život. Kada nađeš mjesto i vrijeme. Ljubav ima svoj tajming. To znači da osluškuješ“, rekao je provincijal Šanko, istaknuvši da je tajming jako bitan u sportu, sviranju. Upravo tajming vrhunskima čini neke sportaše, umjetnike. „Oni koji su u nečemu jako dobri imaju svoj tajming. U Evanđelju se kaže da pravi gospodar kuće zna izdati hranu u pravo vrijeme. To znači da ne daje bilo kada i bilo koliko. To znači da zna osluškivati“, rekao je fra Tomislav.

Opisujući sv. Franu, rekao je i kako je „Franjo shvatio da maleni ljudi dopuste da Bog uđe u njihove snove. Franjo je imao snove, njegov otac je imao snove. Ali je bio malen po tome što je dopustio da Bog uđe u njegov san. Kada Bog uđe u tvoj san, on ga neće uništiti. Mi se nekad toga bojimo. Kada Bog pobjeđuje, on preobražava, a ne uništava. Mi kad pobjeđujemo, skloni smo nekoga uništavati. Takvi smo mi ljudi. Ako želimo pobijediti, gledamo drugoga poniziti. A kada Bog pobijedi, on preobrazi“, istaknuo je fra Tomislav, usporedivši to sa slikom gorućeg grma koji gori, a ne sagorijeva. „Bog ne uništava, ali ti daje svjetlo. Franjo je to shvatio. Kad se netko naglo obrati, ima krivu predodžbu da mora odbaciti sve što je bilo prije. To je krivo. Milost pretpostavlja narav. Bog te ne uništi, nego ti da svjetlost i toplinu da vidiš ono lijepo što imaš, a ne da sve uništiš, odbaciš. Bog ti otkrije koliko je u tebi zapravo dobra“, rekao je fra Tomislav.

Upozorio je da u odgoju treba postaviti granice. „Granice su jako bitne za djecu. Dijete traži granicu. Ali da znaš naći i toplinu, obasjati suncem, da dijete vidi koliko vrijedi. Onda možeš posluživati. Franjo je posluživao druge zato što je sam doživio da je on poslužen“, rekao je provincijal Šanko. Istaknuvši da smo, po primjeru Isusa, drugima pozvani prati noge, citirao je jednog biskupa da mi „često ljudima peremo više glavu i uši nego noge. Onda se ništa ne događa. Oprati noge znači postati otac. Tu zadaću svi imamo. To znači da voliš nekoga usprkos njegovim napadima, neistinama i lažima koje o tebi kaže. Usprkos svemu tome, da to izdržiš, moliš za tu osobu i pokušaš to usmjeriti za dobro. To znači postati otac“, istaknuo je provincijal, rekavši da se i za sv. Franu kaže otac Franjo.

„Ali Franjo se promijenio. Od egoističnog dječaka koji je bio malo i narcisoidan, postao je otac koji gleda više druge nego sebe. I postao je služitelj. Otkrio je da je tajna u služenju. Služenje oslobađa i daje ti mir. Služenje te oslobađa od krivih mjesta. Ako čovjek služi sa srcem, ako da najbolje od sebe, on se tu nahrani. Ne trebaju mu druga mjesta. Pitanje je kako služim. Služenje otkriva kakav sam – biti sluga“, potaknuo je fra Tomislav, citirajući sv. Majku Tereziju: „Plod ljubavi je služenje, plod služenja je mir“.

„Svi težimo za mirom. Franjo je to otkrio. Znao je naći malenost, poniznost, ono što veliki nemaju. Znao je naći da je Bog velik. Neka nam Gospodin daruje tu malenost, jednostavnost, služenje, sve što je Franjo otkrio“, poželio je fra Tomislav, rekavši da će nas Bog pitati što smo učinili u onome što smo i koliko smo mogli učiniti, a ne za ono gdje nismo mogli ništa učiniti.

„Dati sebe najviše što možeš u onome što možeš. To je oslobađajuće. Nećeš svaki put uspjeti, nije bitno. Ne moraš. Pa i to te oslobađa. Kad bismo svaki put uspjeli, bili bismo jako oholi. Dobro je da nekad ne uspijemo, da smo malo poniženi. Nekad si se trudio, nije ti baš išlo. Bog te želi osloboditi i na taj način. Franjo se nije bojao jer mu je Bog dao vjernost. Neka nam Gospodin da slobodu i mir“, poručio je provincijal Tomislav Šanko.