Svetkovina sv. Josipa proslavljena u Obrovcu

Propovjednik je rekao kako je sv. Josip bio nepoznat u svojoj sredini, a dugo vremena nije bio posebno štovan ni u Crkvi. Pobožnost prema sv. Josipu osobito je zaživjela zadnjih nekoliko stoljeća kad je Crkva sve više produbljivala otajstvo sv. Josipa.

„To je važno osobito za naše vrijeme, jer sv. Josip svojim primjerom pokazuje da je moguć drugačiji život od onoga na kojega smo mi naviknuli i u kojemu  živimo. Mi živimo u poganskom okruženju i načinu razmišljanja gdje je jedan od glavnih idola spolnost. U tom području ljudi masovno griješe“, upozorio je don Josip, navodeći pritom samoblud, varanje supružnika, predbračne odnose, milijunske pobačaje u svijetu.

Po službenim statistikama, godišnje se ubije 73 milijuna djece pobačajem. Kada se tome pribroje i neslužbeno evidentirani učinjeni pobačaji, to prelazi sto milijuna učinjenih pobačaja godišnje.

„Sto milijuna djece u jednoj godini, to je više žrtava nego u dva svjetska rata sveukupno, koji se smatraju najvećim krvoprolićima u suvremenoj povijesti. I još, to se smatra civilizacijskom tekovinom, država to financira. To je kolektivni grijeh za kojega ćemo morati odgovarati pred Bogom. To ne može proći bez posljedica, bez kazne. To je veliki grijeh koji vapi u nebo“, upozorio je don Josip.

Istaknuo je da su mnogi ljudi pod velikim pritiskom da se povuku, da popuste u svojoj vjeri. Hrvatskom narodu to nije novost, budući da smo stoljećima u osvajačkim pohodima neprijatelja ratovali s raznim tuđincima koji su imali pretenzije na našu zemlju: Talijanima, Mađarima, Nijemcima, Austrijancima, Osmanlijama. Onda smo doživjeli Domovinski rat koji nas je također pogodio kao narod.

„Ta stoljeća ratova i patnje čine da bilo gdje da zakopate, naći ćemo tragove mučeništva, krvi žrtava. Hrvatsko tlo natopljeno je krvlju mučenika koji su polagali svoj život iz bogoljublja i domoljublja. Kako se mi prema tome postavljamo? Često o tome ne želimo ni misliti. Neki bi htjeli to sve zaboraviti da navodno olakšamo sadašnji život. A Isus kaže, Istina će vas osloboditi. Bez istine ne možemo graditi bolju budućnost“, poručio je don Josip, istaknuvši da istina mora biti cjelovita.

„Nije dovoljno govoriti samo o oprostu. Mi moramo oprostiti zločincima. Ali potrebno je i pomoći tim zločincima da se pokaju zbog svojih grijeha, da bi naš oprost u njima mogao zaživjeti i da bi se oni mogli spasiti.

Molimo za sve bivše komuniste koji su proganjali vjeru, za bivše Udbaše koji su na razne načine ubijali Boga u našem narodu. Molimo za one koji su se okaljali zločinima u Drugom svjetskom ratu, u Domovinskom ratu i na razne druge načine. Toliki su se okaljali nečasnim radnjama u pretvorbi zadnjih 30 godina naše samostalne države. Molimo da se pokaju i obrate, da spase svoju dušu. Bog će pitati nas što smo učinili, što smo poduzeli da se spase ti koji su učinili zlo među nama. Zato ne možemo biti nezainteresirani za to. Moramo sagledati istinsko stanje i učiniti što je moguće. Put za ići naprijed je da prihvatimo poslanje koje imamo“, potaknuo je don Josip.

„Razapinjanje nas kao naroda mora nas probuditi da svoju žrtvu i muku suobličimo s Kristom i da ona bude otkupiteljska, kao što je bila Kristova žrtva. Za domoljublje su mnogi krvarili, ginuli i predavali svoje živote.

Zbog bogoljublja su mnogi prolazili razne patnje, žrtvovali i svjedočili. Križ nam je dan u poslanje da ga ponosno nosimo kao kršćani i kao Hrvati. Da preko križa dovodimo Bogu sve koji su zalutali“, rekao je predvoditelj slavlja, istaknuvši da se sv. Josip nije povlačio od križa. Sv. Josip je otišao u Egipat kad je trebalo Isusu spasiti život, ali zadržao se samo koliko je bilo nužno potrebno.

„Nakon sedam godina vratio se i živio pod Rimljanima koji su bili okupatori, u podijeljenom narodu, živio je u protivštinama svoga vremena. Morao se nositi s Herodom, s farizejima, Rimljanima i nije se žalio gdje ga je Bog stavio, zašto ne živi u nekom mjestu gdje nema nevolja i muka. Prihvatio je to gdje je stavljen. To je bilo njegovo mjesto i na tom mjestu branio je Svetu obitelj, zaštitio je Mariju i Isusa.

I nama je ovo mjesto dano od Boga. Dužni smo boriti se na našoj zemlji, a ne da se povlačimo, da budemo dezerteri. Budimo Kristovi svjedoci i prenosimo vjeru novim naraštajima. Neka nas u tome prati zagovor sv. Josipa“, potaknuo je don Josip.

Sv. Josip otvorio se djelovanju Božje milosti koja je njegovo očinstvo učinila čudesnim u podizanju Svete obitelji. Bio je nepokolebljiv, pa i pred autoritetima, makar to značilo i odbacivanje od zemaljskih moćnika i ljudi na položajima. Takav pozitivan primjer za nasljedovanje daje i slijepac kojemu je Isus vratio vid, što je navješteno u Evanđelju mise. I toga neznatnog čovjeka Bog je uzdigao, kao što je učinio sv. Josipu.

Naime, bivši slijepac svjedočio je farizejima, koji su bili tadašnji svećenici, da je ozdravio, da mu se vratio vid.

„Znamo da se ljudi mogu pokolebati. Što je autoritet veći, ljudi se osjećaju pod većim pritiskom i mogu se povući. Čovjek se može pokolebati pred autoritetom, ali slijepac se nije pokolebao. Farizeji Isusa doživljavaju kao protivnika, kao onoga koji ugrožava njihove pozicije. Stoga gledaju kako ga optužiti, koje razloge navesti da ga optuže i osude.

A bivši slijepac čini još jedan korak dalje u vjeri. Rekao je da je Isus za njega prorok. Taj čovjek koji na početku nije ništa znao o Isusu, došao je do toga da vjeruje da je Isus prorok“, istaknuo je don Josip.

Farizeji su odlučili da će biti izopćeni svi koji stanu na Isusovu stranu, koji ga priznaju Mesijom. „No, bivši slijepac samosvjesno, bez kompleksa stoji iza istine koja mu se dogodila i nosi se argumentirano s njihovim pritiskom i njihovim navalama. Tako brani istinu, tako brani Krista i ne da se smesti.

Na kraju su ga izbacili iz sinagoge, izopćili su ga. Isus dolazi, vidi da je taj čovjek posvjedočio za njega, da je propatio za njega; da se založio, izložio i Isus ga traži. Slijepac je progledao zahvaljujući Isusu i Isus pred njega stavlja da na temelju čuda učini još jedan iskorak – da prihvati Isusa kao Božjeg sina. I bivši slijepac to čini“, naglasio je don Josip, istaknuvši da je taj čovjek povjerovao u Isusa da je iščekivani Mesija. Time je u svega nekoliko sati zaokružen cijeli ciklus njihovog odnosa u kojemu slijepac u Isusu prepoznaje Božjeg sina.

Za razliku od bivšeg slijepca, kod Isusovih učenika s kojima je Isus provodio puno vremena i osobno ih je poučavao, trebalo je puno truda i vremena da shvate Isusa. Isus ih nije mogao dovesti do jakosti i punine vjere do koje je došao slijepac u nekoliko sati. „Onaj koji bijaše odbačen, prezren, došao je ispred svih drugih. Isus ga stavlja za uzor svima drugima. To je velika pouka koliko može učiniti milost kad se čovjek prepusti milosti. Bog ga vodi i dogodi se čudo na tjelesnom i duhovnom planu“, poručio je don Josip.

Nakon mise, procesija s kipom sv. Josipom zaustavila se na četiri mjesta u središtu Obrovca. Kod zadnje, četvrte postaje, 70 hodočasnika iz Zadra izreklo je posvetu osobnog i predanja svoje obitelji sv. Josipu za što su se osobito pripremali pobožnošću prema sv. Josipu i poticajima obrovačkog župnika don Kreše Ćirka prema knjizi Posveta sv. Josipu: čuda našeg duhovnog oca autora o. Donalda H. Callowaya.

Tijekom procesije u molitvenim zazivima molilo se za sve hrvatske obitelji. Iza sv. Josipa, u procesiji je bio i kip Gospe Fatimske kojeg su nosili članovi zajednice Marijini vojnici iz Splita. S don Josipom je iz Splita došla skupina hodočasnika. Također, kako to čine nekoliko godina, iz Kistanja su do Obrovca 40 km pješice cijelu noć hodočastila 33 muškarca koji su krenuli u ponoć iz Kistanja a stigli su u Obrovac u nedjeljno jutro; druga skupina kistanjskih hodočasnika u Obrovac je stigla dan prije.

Ove godine je deset godina kako se u obrovačkim obiteljima molila krunica sv. Josipu u Velikoj devetnici sv. Josipu. Za vrijeme te molitve kip sv. Josipa bude po tjedan dana u jednoj obitelji, a obitelj u tjednu pohodi obrovački župnik Ćirak i moli zajedno s obiteljima za potrebe Crkve i naroda. Utječu se zagovoru sv. Josipa, zaštitniku hrvatskog naroda koji je osobito na obrovačkom području kroz povijest, sve do Domovinskog rata, doživljavao ugroženost, neprijateljske napade i progon, ali i uvijek iznova pružao otpor i doživio oslobođenje, čega je ponosni znak i hrvatska zastava koja se sada vijori s vrha tvrđave Kurjakovića koja se nalazi na obrovačkoj uzvisini. Obrovac se nalazi na sjecištu nekad glavnih prometnih putova koji su povezivali Dalmaciju s unutrašnjošću Hrvatske, a i sada je glavni alternativni pravac u povezivanju unutrašnjosti Hrvatske i Jadranske obale.