Svetkovina sv. oca Ivana od Križa u Karmelu u Breznici Đakovačkoj
Svetkovina sv. Ivana od Križa u samostanu karmelićanki u Breznici Đakovačkoj
U samostanu karmelićanki u Breznici Đakovačkoj 14. prosinca jutarnjim euharistijskim slavljem proslavljena je svetkovina crkvenog naučitelja i serafskoga oca karmelskoga Reda, sv. Ivana od Križa. Misno slavlje predvodio je tajnik Hrvatske karmelske provincije o. Alen Mažić u koncelebraciji s provincijalom Hrvatske provincije Družbe Isusove o. Daliborom Renićem te asistenciju dvojice bogoslova iz Đakova.
Uvodeći u slavlje, o. Alen je prikazao sv. Ivana kao onoga koji može svakome čovjeku biti učitelj i voditelj na duhovnome putu. Budući je on sam stajao vrlo visoko i motrio Boga, on odozgor bolje vidi. Mistični put sv. Ivana od Križa je vrlo jednostavan, to je put križa. „Prihvatimo i mi svoje križeve koji su nam dani. Po njima ćemo i mi ući u slavni život Presvetoga Trojstva. Život onoga Boga koji nas neprestano traži i ne odustaje dok nas ne nađe. Najlakše je doći do Boga putem križa“, pojasnio je.
Osvrnuvši se kratko na Ivanov život, o. Mažić je podsjetio kako je sveti Ivan uzeo ime od Križa, jer je htio u punini nasljedovati Isusa, po tome križu je i postao svet. Zbog svoje suradnje sa sv. Terezijom Avilskom oko obnove karmelskoga Reda bio je od svoje subraće neshvaćen te i zatvoren u jednu vrlo malu sobicu u samostanu u Toledu. „Nije se pokolebao i nije ostavio križ koji je nosio. U tom periodu zatvora od devet mjeseci skladao je svoju divnu poeziju koja govori o sjedinjenju duše s Bogom“. Danas mu je grobnica u Segoviji i nalazi se iznad oltara, na najuzvišenijem mjestu u crkvi. Svetac je za života bio vrlo jednostavan, ponizan, sklon pokori i nenavezanosti na sve, te je mnogo i pretrpio, stoga „ova grobnica ne predstavlja njegov zemaljski život, nego njegov nebeski svetački život. On bi se zbog ovoga paradoksa i uzvišenosti grobnice nasmijao jer bi u tome vidio fini Božji humor“.
U svome djelu „Živi plamen Ljubavi“ svetac jako dobro oslikava istinu ljudske duše. Uvidio je kako je čovjekova nutrina prepuna beskonačnih špilja, špilja u razumu, u volji i u osjećajima. Ljudi su nemirni jer uporno pokušavaju ispuniti te beskonačne špilje. „Ivan je prepoznao taj ljudski poremećaj jer beskonačne špilje pokušavamo ispuniti sitnim dobrima ovoga svijeta. Te beskonačne špilje može ispuniti samo Bog“, istaknuo je o. Alen.
Put ispunjanja tih špilja Bogom ide preko dvaju putova čišćenja: tamne noći osjetila i tamne noći duha. To su dva paralelna procesa. „Tamna noć je ulijevanje čiste Božje ljubavi. Ona čini ono za što smo mi preslabi, ona uklanja prepreke u našemu životu. Prepreke je potrebno pustiti, maknuti ih od sebe tako što ćemo ih pustiti“, napomenuo je o. Mažić. Ta Božja ljubav čovjeka suočava s njegovom sebičnošću, i otvara ga za istinu da ga u ovome svijetu ništa ne može zadovoljiti osim Boga. „Treba proći te noći čišćenja da bi se do ušiju zaljubili u Boga, da bi primili u sebe Boga i da bi onda Boga davali drugima“, rekao je o. Alen.