Uvodno u misno slavlje, nadbiskup Zgrablić upozorio je da ispovijest vjere, utemeljene na Petru, ne smije biti samo deklarativna. „Petar je prvi u ispovijedanju vjere, a Pavao je prvi u tumačenju njenih dubina. Neka nam ti stupovi Crkve i njihova vjera, ispovijedanje njihove vjere, dubina u koju je ušao Pavao i na svoj način Petar, budu hrana našoj duši i nutrini. Gospodin nas obasipa tolikom ljubavlju da smo, ako na tome temeljimo vjeru, na sigurnom putu. Kao što je Isus rekao Petru Ti si Petar, stijena, neka i naša stijena bude toliko čvrsta da nikakve poteškoće, nevolje, nerazumijevanje i bolesti ne mogu srušiti kuću našeg života koju gradimo u Bogu“, potaknuo je.

„Gospodin nam daje ključ u Nebo. U svojim rukama imamo ključ kojim možemo otključati Nebo. Možemo otključati Božji svijet, tamo gdje Bog prebiva. Brava je s naše strane. Bog stoji i kuca na vratima, kako kaže Knjiga Otkrivenja. Bog kuca na naše srce kada želimo biti dobri, kada želimo mir, pravednost, istinu – sve su to glasovi Božjeg kucanja na naše srce. Kada živimo u Bogu koji je ljubav i otvorimo mu svoje srce, Kraljevstvo nebesko ulazi u naš život. Bog živi s nama i postaje snaga našeg života, rekao je.

„Dok ispovijedamo vjeru koju su ispovijedali Petar i Pavao, zahvalimo Bogu za sve što je učinio za nas u svome Sinu, Isus Kristu. Zahvalimo Bogu za tolike svjedoke vjere, od Petra i Pavla, do svih drugih mučenika i svetaca, znanih i neznanih svetih ljudi, nevažno jesu li proglašeni blaženima i svetima, ali su Gospodinu služili s ljubavlju i živjeli su svetim životom. Učvrstimo se i još više ljubimo, da Božja ljubav i vjera budu u nama. Da uprisutnimo Vječnost u sadašnjosti, da već sada participiramo u životu s Bogom, jer Gospodin nam je dao ključeve. Gospodin nam se približio, stavio je ključ u naše ruke, a naša sloboda, vjera i volja kažu Otključaj. To ti moraš učiniti. A možeš i baciti taj ključ. A taj ključ je ritam našeg srca koji kuca kao kad se ključ otvara, pa se čuje. Da i mi tako možemo kucati u ritmu Božjeg srca i živjeti Isusa Krista, Spasitelja koji se nastanio u našem biću, jer postali smo dio njegovog uskrslog, mističnog tijela“, naglasio je nadbiskup.

Nadbiskup je podsjetio kako ga je jedan dječak, kao svećenika, kad bi ga vidio, rekao Ide Hvaljen Isus. „To me jako zamislilo. Kako ja ispovijedam tko je za mene Krist? Jesam li ja stvarno Hvaljen Isus? Jesam li ja onaj koji ispovijeda da je Isus Krist, onaj koji svjedoči Božju ljubav, ne samo riječima, nego životom, djelima, da mi se Krist očituje kao moj Spasitelj, dolazi u moju blizinu i meni ususret. Da ja toga Krista živim i nosim u sebi, da ispovijedam vjeru kao Petar i Pavao koji su položili svoj život za Krista i svjedočili za njega, da drugi u mom životu i služenju mogu hvaliti Boga i zahvaljivati Bogu“, poručio je.

Razmatrajući navješteno Evanđelje, nadbiskup je rekao da Isus okuplja svoje učenike u posebnom kraju, odveo ih je u krajeve Cezareje Filipove. „Dakle, Isus se nije zadržao na svetom mjestu, u hramu, sinagogi ili nekoj lijepoj prirodi, nego je Isus odveo učenike u pokrajinu sjeverno do Mrtvog mora. Cezareja Filipova nije samo zemljopisni pojam, nego poruka svima nama. Cezareja Filipova je bila izgrađena na brdu Hermonu, nedaleko Mrtvog mora, na stijeni i hramu koji je bio posvećen poganskom bogu Panu, bogu polja, šuma, pastira i spolnog razvrata te nimfama. Prema grčkoj mitologiji, taj poganski bog je kažnjavao izazivajući paniku, strah i jaku buku. I danas kažemo riječ panika, što etimološki dolazi od riječi Pan. Nimfe su bile mlade djevojke, mitološka bića, koje su zbog prirodne sile u sebi mogle dugo živjeti, oko 100 tisuća godina. Nimfe su bile ljubavnice mnogih grčkih bogova. Na vrhu litice brda Hermona kralj Herod dao je izgraditi hram u čast boga Augusta. Filip, sin kralja Heroda, nazvao je tu pokrajinu po cezaru Augustu, Cezareja. Kasnije se to mjesto prozvalo Cezareja Filipova“, pojasnio je.

„Vjerni Židovi koji ispovijedaju vjeru u jednog Boga koji se objavio, nastanio i boravio među njima, smatrali su da će Bog jednog dana kazniti taj poganski kraj, smatrajući to što se u njemu događa paklom i Bogu odurnim. Isus dovodi učenike u taj krajnje poganski kraj. U tom kraju pustoši stupa u razgovor s njima i Isus pita svoje učenike Što kažu ljudi, tko je Sin Čovječji?. To je poruka i za nas – Isus nas dovodi u našu Cezareju Filipovu, u naše poganstvo, u našu nevjeru, u naše krive odnose s Bogom, u naše krivo shvaćanje života i svijeta. U tom području našeg života, u našoj grešnosti, Isus tu želi objaviti svoj identitet. Tu on želi objaviti svoje ime. Bog ne dolazi samo u lijepim trenucima našeg života. Bog nije s nama samo kad smo u crkvi, Bog nas nikad ne napušta. On nas dolazi tražiti po svome Sinu i u tminama našeg života. Dapače, tu nam najviše želi biti blizu, jer nam želi objaviti svoje ime koje je za nas spasonosno. Želi nam otkriti da je on Krist, da je on došao pobijediti ono što se događa u Hermonu, što se događa u poganskom kraju“, istaknuo je.

„Krist dolazi kao Spasitelj svijeta i došao je pobijediti posljednjeg ljudskog neprijatelja, a to je smrt. Apostoli odgovaraju na Isusovo pitanje tko je Sin Čovječji, kako se Isus u tom trenutku naziva. Ali, Isus i nas želi pitati A vi, što vi kažete, tko je Sin Čovječji?. To je jako važno pitanje koje Gospodin postavlja osobno svakome od nas Tko sam ja za tebe?. Tko je za tebe Isus? Hoće li naš odgovor biti kao Petrov, koji je zaključio tko je Isus ne samo po svojim naravnim sposobnostima, nego su ga na to potaknuli Duh Božji i njegovo srce. Isus mu kaže da mu to nisu objavili tijelo i krv, nego mu je to objavljeno po Duhu. Kad se otvorimo Gospodinu u vjeri i stupimo u dijalog s njim, onda nam On daje svoga Duha koji nam je potreban kao svjetlo, da bismo mogli vidjeti tko je uistinu Isus Krist. Možemo imati zdrave oči, ali bez svjetla to nećemo vidjeti. Tako i Božji duh. Kad stupamo u dijalog s Gospodinom, kad s njim razgovaramo, Gospodin u našem srcu razvija svoj duh da bismo spoznali tko je on. Petar odgovara Ti si Krist“, rekao je nadbiskup.

„Ime Isus dali su mu roditelji, ali Krist znači puno više od toga. Pavao kaže Tko ispovijeda da je Isus Krist, bit će spašen. Bog je poslao i postavio Krista na ovaj svijet da bude Spasitelj svijeta, da bude Bog s nama. Da i mi prihvatimo i ispovjedimo da je Isus za nas, u našem životu Krist. To je važno, da je on za nas Krist koji se trajno nastanio među nama. Bog je pokazao koliku ljubav ima prema nama i dolazi u našu Cezareju Filipovu, u naše poganstvo, u naše strahove, u naše nevjernosti, da bi nam objavio svoju ljubav i ispunio nas svojim životom. Tu ljubav Krist nam je u potpunosti darovao i na križu, da bismo mogli participirati u toj ljubavi“, zaključio je.

U misi su sudjelovala i dva bračna para koja su proslavila 50. godišnjicu braka. To su Zvjezdan i Ivanka Švorinić te Miroslav i Ljiljana Švorinić. Nadbiskup im je čestitao, blagoslovio ih povodom zlatnog bračnog jubileja i poželio da ih Gospodin i dalje krijepi i blagoslovi u zajedništvu, blizini njihove obitelji i ljubavi.

„Ljubav je osnova i zajedništvo života. Ljubav ne znači samo neki pozitivni osjećaj, da razvijemo neke emocije, nego je ljubav kad smo vjerni jedan drugome. Kad prihvaćamo Božje zapovijedi, kad bezuvjetno prihvaćamo jedni druge, kako kaže sv. Pavao Nosite teret jedan drugoga i tako ćete ispuniti sav Zakon Kristov. Svugdje ima problema i poteškoća, pa i u braku. Ali, ostati vjeran jedan drugome je već djelo Božjeg duha u nama. Tu ljubav i tu mogućnost da možemo biti takvi, u nama potiče Božji duh. Tu Božju volju i želju Gospodin podupire u nama, da bismo ostali vjerni Božjoj ljubavi na koju nas Gospodin poziva“, poručio im je mons. Zgrablić.

Dobrodošlicu nadbiskupu izrazio je upravitelj župe u Sestrunju don Zdenko Dundović. Uime župe, nadbiskupa je pozdravi župni vijećnik Vjekoslav Švorinić. Otočke proizvode darovala je nadbiskupu župna vijećnica Tatjana Božičević, a buket cvijeća je uručila Zarita Žižić.

Nadbiskup je pohvalio Sestrunjce što svi skladno pjevaju, dijelove mise na glagoljaškom napjevu; što su lijepo uredili crkvu i što njeguju liturgiju, rekavši da je to znak njihove ljubavi prema Gospodinu. Rekao je da će Sestrunj i dalje pohoditi upravitelj župe, da neće biti zaboravljeni kao župa jer je svaka duša važna. Velike su potrebe za svećenicima u raznim sredinama te je mons. Zgrablić potaknuo na molitvu za duhovna zvanja.

Bilo je to prvi put nakon 28 godina da jedan zadarski nadbiskup pohodi župu u Sestrunju na svetkovinu naslovnika i zaštitnika. Posljednji put, Petrovo i Pavlovo na Sestrunju slavio je zadarski nadbiskup Marijan Oblak 1996., kada je blagoslovio obnovljenu župnu crkvu sv. Petra i Pavla.