Svetkovina sv. Petra i Pavla proslavljena u Bribiru

Misi je prethodila procesija, a tijekom liturgijskog slavlja u crkvi je bio izložen Zlatni križ krbavskih biskupa. Također, pod misom mons. Uzinić je blagoslovio novu župnu zastavu jer je prethodna bila zapaljena 1944. godine. Liturgijsko slavlje glazbeno je animirao zbor Omnia Deo, a toga dana vjernici su u župnoj crkvi mogli razgledati izložba “Euharistijska čuda diljem svijeta bl. Carla Acutisa”.

U ozračju pročitanih svetopisamskih tekstova (Dj 12,1-11; Ps 34,2-9; 2Tim 4,6-8.17-18; Mt 16,13-19) mons. Uzinić je u propovijedi kazao da svetopisamski sveci, poput svetih Petra i Pavla, vjernicima predstavljaju neiscrpnu riznicu tema koje nam mogu biti nadahnuća. Kada slavimo svece zaštitnike potrebno je na njih gledati ne samo kao na naše zagovornike, jer Isus je jedini posrednik između Boga ljudi, a oni su to u mjeri u kojoj su se suobličili s Kristom. Oni jesu naši zagovornici, ali prije svega trebamo u njima prepoznati uzor, one koji su u svome vremenu, uz sve svoje slabosti, živjeli taj konačni cilj, a koji je i cilj svakog čovjeka – zajedništvo u vječnosti s Bogom. Taj život u vječnosti – biti svet – počinje sada i ovdje. Njihov primjer nama je uzor i model kako živjeti da bismo se ostvarili kao ljudi i bili sretni, poručio je mons. Uzinić.

Sveci, među njima Petar i Pavao, slični su i nama ljudima, kako u njihovom međusobnom odnosu, tako i karakterima koji su ih oblikovali. Neki su otpočetka bili s Kristom, poput Petra, a neki su mu se kasnije pridružili, poput Pavla. Neki su bili konzervativni, drugi su otvoreni, pa čak liberalni poput sv. Pavla koji je za prvu Crkvu bio liberalan i zahvaljujući njemu ona nije ostala židovska sekta, nego vjera ponuđena svim ljudima. Netko je Krista zatajio, poput Petra, a drugi su često izravni neprijatelji kao što je bio sv. Pavao dok je bio Savao. Te razlike prisutne su i u svakome od nas i one su nam svojstvene. Svi smo drugačiji. Te razlike su ono što je naše, no ono što ujedinjuje ovu dvojicu i što je slično ili isto, bar od konkretnog trenutka u životu – to je ispovijest koju je Petar izgovorio u današnjem evanđelju, ispovijest u odnosu na Isusa: Ti si Krist – Pomazanik, Sin Boga živoga. To je i Pavao učinio nakon pada s konja i odgovarajući na Kristovo pitanje: Savle, zašto me progoniš?, spoznao, povjerovao i to cijeli život živio. Krist je centar, središte i sve što su oni činili bio je pokušaj da sebe i svoj život usklade s onim tko je i što je Isus Kristi bio i jest. On je onaj koji je trajno Put i trajno želi biti po onima koji su njegovi. Taj Put je i proces koji nas dovodi do onoga da se možemo s Kristom suobličiti, kazao je propovjednik.

Svetopisamski tekst donosi prekretnicu Isusovog javnog djelovanja. U provom dijelu Kristova poslanja bio je pokušaj građenja Kraljevstva Božjega. Isus sada pomalo ograničava tu svoju želju jer iz odgovora kojega mu učenici daju, uviđa da takvo kraljevstvo kakvoga apostoli sami vide, ne bi bilo dobro. Oni ga razumijevaju na način ovoga svijeta obilježenog silom te počinje graditi novo Kraljevstvo govoreći Petru: „Ti si Petar-Stijena i na toj stijeni sagradit ću Crkvu svoju i vrata paklena neće je nadvladati.“ Također, Isus naviješta svoju muku, ali i uskrsnuće te poručuje onima koji ga žele slijediti da uzmu svoj križ i krenu za njim. On sam u Jezuralemu, u poniženosti i preuzimajući krivnju drugih, ne baca kamen na druge, nego preuzima udarce na sebe. On počinje graditi Crkvu na Petru, a obojici daje poslanje u posebnom trenutku njihova života da ta Crkva, koju je počeo graditi na kalvariji i križu, postane temelj kraljevstva kojega je propovijedao otpočetka. Petar, koji je također morao proći proces vjere, a u potpunosti je spozna na Duhove, izaći se na ulice Jeruzalema i propovijedati Evanđelje, a Pavao će to učiniti kasnije. Zahvaljujući Petru, ta Crkva će se početi širiti među svim narodima diljem svijeta. U toj povijesti Crkve često je bilo i trenutaka u kojima je ona zaboravljala da ona nije kraljevstvo Božje i da ga mora početi graditi. Kraljevstvo Božje ne gradi se silom i snagom ovozemaljske logike, nego je ono zajednica koja svoje poslanje mora izgrađivati na onom  jeruzalemskom događaju muke i smrti na križu koji je prije svega izvanredan događaj služenja Boga koji nam se objavio u Isusu iz Nazaretu. Ono je objava služenja čovjeku i čovječanstvu. Kao što je Krist bio poslan služiti čovjeku i čovječanstvu, tako je i Crkva poslana to činiti, poručio je mons. Uzinić.

„Mi smo dio te povijesti spasenja i Crkvi kojoj pripadamo moramo davati doprinos. Nalazimo se u sinodalnom razdoblju. Imali smo sinodalni proces na razini nadbiskupije i izvješće je poslano Hrvatskoj biskupskoj konferenciji kako bi poslužilo za zajedničko izvješće Svetoj stolici. To izvješće, iako nije bilo previše odazivanja na sudjelovanje u sinodalnom hodu na nadbiskupijskoj razini , vrijedan je materijal na kojemu ćemo trebati tražiti nove odgovore u riječkoj Crkvi. Ti rezultati traže novi angažman i nove izazove i to je zadaća koju imamo ispred sebe.“ Nadbiskup je dodao da naredno sinodalno vrijeme trebamo gledati u svjetlu tri pojma. Prvo je ‘zajedništvo’ i ono je povezivalo Petra i Pavla, a povezuje kroz povijest i cijelu Crkvu. Bilo je i svađa među njima, ali ona nije izazvala prekid tog zajedništva. Kao što je zajedništvo bilo važno za njih, tako je i za nas. Ne možemo ‘solirati’ i biti svatko svoj otok. Ne možemo ići samo svojim putem misleći da se možemo sami ostvariti u pozivu na svetost. Potrebna je uključenost u zajednicu, poručio je propovjednik. Kao drugu bitnu činjenicu izdvojio je ‘sudjelovanje’. Podsjetio je da su mučeništvo podnijeli i Petar i Pavao te da su obojica bili aktivni sudionici u svjedočenju vjere. Potaknuo je vjernike da se odupru indiferentnosti i uključe jer upućujemo kritike i zahtijevamo bolje stanje u domovini, župnoj zajednici, ali prije svega potrebno je krenuti od sebe. i dati svoj doprinos stvaranju boljitka. Podsjetio je na poticaje pape Franje mladima koje je potaknuo da ‘ustanu s kauča’ i uključe se u život Crkve.

Kao treće poslanje koje nam je Krist ostavio kazao je da Crkvu koju je počeo graditi na Petru, nastavimo graditi gledajući primjere Petra i Pavla. Budite oni koji su slika Isusa Krista, koji govore njegove riječi, polaze od križa i kalvarije, koji primaju odgovornost za druge, prignuti nad njihovim potrebama i koji služe čovjeku. To je naše poslanje. Da bismo to mogli izvršiti, važno je činiti ono što je Crkva činila dok  je Petar bio u zatvoru – moliti. Sinodalni hod trebao bi biti hod u moliti. Molimo li za Papu, biskupe, političare, roditelje, djecu ili samo kritiziramo?  Molitva je važna i ona nas ponovno spaja s Bogom. Sveti Pavao je svjedok života kojemu je vjera utemeljena u Isusu koji je Krist i Gospodin. On je temelj. Njega uvijek ponovo isticati i ispovjediti, riječima i životom. Sveci Petar i Pavao su  tome uspjeli i zato su nam zagovornici, ali i primjeri. Neka nas potiču primjerom kako bismo sebe obratili, a onda kroz zajedništvo, sudjelujući u poslanju kojega nam je Krist dao, mijenjati i činiti obnovljenom Crkvu, a onda u prignutosti na ovaj svijet i u vrijeme učiniti boljim ovaj svijet u kojemu živimo, zaključio je nadbiskup Uzinić.