Misno slavlje koje je okupilo devetoricu hrvatskih biskupa i brojne svećenike počelo je procesijom koncelebranata iz katedralne sakristije, dijelom Kalelarge i Trgom Sv. Stošije te molitvom biskupa i svećenika u pokrajnjoj lađi katedrale pred moćima sv. Stošije.

Biskup Kutleša rekao je da mučenici, među kojima je i sv. Stošija, u svom životu potvrđuju istinitost tri paradoksa: po smrti dolazi život, kada trošimo svoj život, zadobivamo ga te da kada služimo, postajemo veliki i gospodari. To je izrekao i Isus, to se protivi našem mišljenju, nama je to čudno i neshvatljivo, ali „kada Isus govori, to ima duboki smisao i istina je koju kao vjernici moramo slijediti u svom životu. Jer ako ne budemo slijedili, nećemo biti na pravom putu“, upozorio je mons. Kutleša.

„Mučeništvo i progonstvo pokazatelj je onoga cilja koji je vječni i taj cilj moramo slijediti. Taj cilj nije ovozemaljski. Progonstvo i ljudi koji su progonjeni i mučeni simboliziraju ljude koji su veliki. Oni su znali pokazati što je vrijedno. Njihovo mučeništvo je svojevrsni ‘kompliment’. Jer obično neće progoniti ljude koji čine kompromise, koji će se pretvarati i činiti ono što drugi žele. Progonjeni će biti oni ljudi koji imaju svoje vjerske i nacionalne ideale“, rekao je mons. Kutleša. Zato molitva kaže da su blaženi oni koji su progonjeni, a ne oni koji to izbjegavaju.

Također, mučenici su put i pokazatelj kako se nešto može postići u životu kada se slijedi Božji put. „Oni su putokaz koji nas usmjerava i trebaju nas usmjeravati. Mi u svojoj nacionalnoj povijesti imamo tolike značajne osobe i njih se rado sjećamo, zato što su dali svoj život i žrtvovali se za drugoga, jer su imali više ideale, nisu bili egoisti. Oni koji su bili egoisti, izdajice, njih se nerado sjećamo i povijest ih se nikad ne sjeća“, poručio je biskup.

Istaknuo je da mučeništvo, između ostaloga, kao svoj cilj ostvaruje i to da ono nama olakšava, koji dolazimo poslije njih i ostajemo nakon mučenika. „Jer prije nas su bili toliki sveci, mučenici i ljudi koji su nama olakšali da možemo uživati blagodati svega što su oni za nas učinili. Zato se i mi možemo zapitati, što smo mi učinili? Sveci su nama predali baklju vjere koja još svijetli. Predajemo li je mi svojoj djeci ili se ta baklja ugasila, ili mene uopće baklja vjere ne zanima, jer to je staromodno“, potaknuo je biskup Kutleša, istaknuvši da se treba truditi za vrednote koje su nas poučavali naši stari. Upozorio je kako „osjećamo da smo nešto izgubili, postali smo lijeni, nemamo volje za ništa, jer čovjek nema ideala“. Sv. Stošiji želimo zahvaliti za sve što je učinila i moliti njen zagovor da nam pomogne da i mi po svome životu možemo biti barem malo blizu nje, da njenin zagovorom možemo postati bolji ljudi, potaknuo je porečki i pulski biskup, rekavši da Isus nije došao na ovaj svijet da uživamo, nego da budemo bolji ljudi.

„Kada je mučenik u opasnosti i pogibelji, nikad nije sam, uz njega je uvijek Bog. Zašto vjernike muče kroz cijelu povijest?

Mučeništvo je neizbježno jer Crkva treba biti svijest i savjest društva i naroda. Crkva uvijek i u svakom trenutku treba reći ono što je dobro i to treba pohvaliti. A ono što nije dobro, to treba reći javno, iako ćeš možda biti u tom trenutku biti osuđen, možda ćeš biti smiješan ako govoriš stvari koje su protiv prirodnog i moralnog zakona. Ali vrijeme će pokazati svoje“, poručio je mons. Kutleša.

Istaknuo je da su uvijek isti razlozi zašto su kršćani bili progonjeni prije 1800 godina i danas. „To je zato što su kršćani bili drugačiji, živjeli su moralno. Svojim moralnim uzorom bili su velika smetnja društvu. Prigovarali su šutke njihovoj savjesti, a ljudi su ipak vidjeli da ti mučenici žive, a da oni uživajući u svojim grijesima, umiru. Sveci, mučenici njima su jednostavno smetali“, istaknuo je mons. Kutleša, rekavši da mučenici i sv. Stošija nama mogu poručiti da vidimo gdje smo, što smo i što činimo.

Mučeništvo znači trenutak kada smo pozvani pokazati Bogu svoju vjernost Bogu. „Mi smo svi vjernici katolici i želimo se tako pokazati dotle dok nas vjera ne počne koštati. Ali ako trebamo za vjeru nešto žrtvovati, učiniti, onda nalazimo zaobilaznice i ne želimo se žrtvovati. Mučenici, sv. Stošija, nisu htjeli bježati! Bog ih je postavio da na tome mjestu čine što trebaju. Zato su bili spremni podnijeti svoju žrtvu jer su vjerovali u svoje ideale! Kada pogledamo današnje društvo, u koje ideale mi vjerujemo? Bojimo se onih koji dolaze sa strane, jer nekako osjećamo da oni imaju više ideale, oni vjeruju u svoje ideale, oni su spremni za svoje ideale i za svoju vjeru ginuti i biti mučeni. A mi? Jesmo li mi spremni ili je nama na prvom mjestu uživanje, da mi bude lijepo, da mogu činiti i raditi što god hoću. Time gubim život. Možda ću duže živjeti, možda će mi biti ljepše u životu, ali neću biti bolji čovjek“, upozorio je mons. Kutleša.

Tumačeći prvi paradoks, da po smrti dolazi život, mons. Kutleša je rekao da Isus za to upotrebljava primjer pšenice. Pokazuje da od sjemena koje stoji samo za sebe, a ne stavi se u zemlju, nema nikakve koristi. Jedino ako umre, donosi novi život. „Tako u povijesti Crkve, nacionalne i svjetske povijesti, postoje osobe koje su umirale i davale svoj život za nas, kako bi mi danas mogli mogli biti tu gdje jesmo“, poručio je propovjednik. U prilog tome naveo je istiniti događaj iz 404. g. Grčki monah Telemach, moleći se u svojoj ćeliji, bio je prosvijetljen da treba krenuti u Rim i da treba nešto učiniti. Kad je vidio kako se u arenama ubijaju ljudi, uletio je u arenu i htio je prekinuti borbu. Ljudi su ga sklonili, ali on se vratio i onda su ga ubili. „Taj trenutak car Honorije nije mogao zaboraviti. I upravo toga datuma i te godine prekinute su gladijatorske borbe! Povjesničari donose da je bilo korisnije umrijeti nego da je živio. Možda i mi mislimo, što ja kao pjedinac mogu učiniti, što moja misao, ideja, može promijeniti, kada je već sve određeno, isplanirano, ja sam beznačajan. Ali kada čovjek vjeruje i slijedi Božji put, onda se preko paradoksa mogu učiniti velike stvari u Crkvi i društvu“, poručio je mons. Kutleša.

Razlažući drugi paradoks, da svoj život dobivamo kada ga potrošimo, biskup jer ekao da je i to čudno. „Mi smo u današnje vrijeme usmjereni na sebičnost, uživanje, egoizam. Želimo biti na prvom mjestu, želimo da se sve vrti oko nas. Kako ću dobiti život, kada ga izgubim? Ali, nije li tako i s našim talentima? Što ih više trošim, što više u njih ulažem, što ih više iskorištavam, društvo i svi oko mene imaju velike koristi i svima je na blagodat. Ako ih zakopam, od njih nemam nikakve koristi, dapače. Postajem lijen i onaj koji ovisi o drugim ljudima. Da nije bilo tolikih čudaka, znanstvenika, tolikih istražitelja, što bi mi danas imali u ovom svijetu?

Da jedna majka ne želi roditi dijete, ne želi riskirati, što bi bilo s ovim svijetom? Dajući se, trošeći svoj život, mi ga zadobivamo. Kada čovjek radi za materijalno, ono je propadljivo i nema veliki smisao, ako ne gledamo nebesko“, poručio je mons. Kutleša.

Pojašnjavajući treći paradoks, „Ako služimo, postat ćemo veliki i gospodari“, biskup Kutleša je rekao da smi mi naučeni upravo suprotno. „Da trebamo gospodariti, da trebamo druge potlačiti, da me se drugi boje, tada sam važan i značajan u društvu. Kako preko služenja mogu zadobiti život, kada  vidimo sasvim drugačije shvaćanje u društvu? Obično mislimo na svoju egzistenciju, kako bismo preživjeli, kako bi ono što zovemo život imalo svoj napredak. Ali pravi, evanđeoski život je kada čovjek živi u radosti, poštenju, kada se daje za drugog čovjeka“, poručio je mons. Kutleša, rekavši da su navedena tri paradoksa vodila mučenike, sv. Stošiju u njenom životu i tolike mnoge svece koji su nam namrijeli ono što danas imamo. „Mučenici i sveci nisu se štedjeli. Ni naši roditelji se nisu štedjeli.

Što bi bilo s nama da su se naši branitelji štedjeli, da je svatko gledao samo svoj ineteres? Brana vjernika protiv progonstva i mučeništva je pokazivanje našeg kršćanskog života, biti pravi vjernik i pravi kršćanin, u Crkvi, obitelji, na radnom mjestu. Kada nas ljudi vide da smo mi sol zemlje, da živimo ono u što vjerujemo i da činimo stvari o kojima govorimo, tada ćemo biti privlačni i ljudi će htjeti biti kao mi. Također, trebamo znati obrazložiti razlog svoje nade, zašto vjerujem i što vjerujem“, zaključio je mons. Kutleša.

Na početku mise biskup Kutleša rekao je da da Istra ima svoga zaštitnika sv. Mavra, a Zadar sv. Stošiju. „Oni su bili suvremenici. Bili su mučeni u isto vrijeme. Kada imamo te uzore mučenike pred sobom, zapitajmo se mi danas jesmo li mi dali ono što je od nas Bog tražio ili smo izbjegavali i tražili različite načine da ne učinimo potrebno, pa čak i učinili grijeh“, potaknuo je mons. Kutleša.

U pozdravnoj riječi na početku mise zadarski nadbiskup Želimir Puljić rekao je da se Porečka i Pulska biskupija diči ne samo mučenicima iz prvih kršćanskih vremena, nego i onima iz nedavne prošlosti, poput bl. Miroslava Bulešića. „Povezani smo nitima narodne i crkvene pripadnosti, posebno nitima svetih mučenika koji su uvijek bili sjeme novih kršćana. Iako se najčešće misli da su mučenici obično iz prvih stoljeća, veliki dio mučenika naši su suvremenici, poput bl. Miroslava Bulešića. Jer od sedamdeset milijuna kršćana koji su mučeni i umrli tijekom povijesti, više od pola ih je, oko četrdeset i pet milijuna, podnijelo mučeništvo u naše doba, u 20. st. i na početku 21. st. Stoga Crkva časti mučenike i posvećuje im svoje crkve i katedrale“, rekao je mons. Puljić, poručivši: „Zahvalni smo moćnom zagovoru naših svetih zaštitnika i sv. Stošiji, prisjećajući se i povijesnog datuma međunarodnog priznanja Hrvatske koje se dogodilo na dan svetkovine sv. Stošije, 15. siječnja 1992. g. Zahvaljujući intervencijama i zaslugama i naših svetaca zagovornika, zahvaljujemo za dar slobode koju nam je Bog darovao“.

U misi prije koje je puk molio krunicu za brojne potrebe Crkve, koncelebrirali su i (nad)biskupi: splitsko-makarski Marin Barišić, šibenski Tomislav Rogić i umirovljeni šibenski Ante Ivas, gospićko-senjski Zdenko Križić i umirovljeni gospićko-senjski Mile Bogović, dubrovački Mate Uzinić te hvarsko-bračko-viški Petar Palić.

U svečanosti kojom je završilo božićno vrijeme u Zadarskoj nadbiskupiji, jer sv. Stošija je mučena u Srijemskoj Mitrovici na Božić 304. g. za progona cara Dioklecijana, sudjelovalo je tisuće vjernika iz Zadarske nadbiskupije i hodočasnici iz susjednih biskupija, a pjevanje koje je bilo u znaku skladne izvedbe božićnih pjesama cijeloga puka predvodio je Katedralni zbor sv. Stošije pod ravnanjem mo. Žana Morovića.