Veliki petak „najneobičniji je dan“ u ciklusu liturgijske godine budući da toga dana Crkva „po drevnoj predaji uopće ne slavi otajstva“, „oltar je posve gol, bez križa, bez svijećnjaka, bez oltarnika“ (usp. Rimski misal, 186) i ove godine, na žalost, i bez naroda. Tražeći odgovor zašto Crkva na današnji dan ne slavi misu, odgovor možemo ponuditi u dva smjera: jedan je zbog žalosti Crkve poradi muke i smrti njezina Spasitelja, a drugi nam odgovor pruža naš liturgičar Dragutin Kniewald koji ističe da „je na današnji dan sam Spasitelj prinio krvnu žrtvu križa, ne prinosi se ova žrtva nekrvnim načinom sve dotle, dok se ne bude slavilo slavno Uskrsnuće Isusovo“ (Liturgika, 165).

Osim što nam je Veliki petak, kao i Čista srijeda ili Pepelnica, poznat i po postu i nemrsu, jedna od „zanimljivosti“ Velikoga petka je i činjenica da obredi toga dana započinju u tišini, prostracijom svećenika ispred oltara i koji na današnji dan nosi misno ruhe crvene boje. Prostracija svećenika (preuzeta iz bizantske liturgije) označava njegovo potpuno predanje Gospodinu, a tu gestu nalazimo i prigodom slavlja sakramenta svetoga reda. Crvena boja u rimskom obredu (ali i na kršćanskom Istoku), osim boje koja je simbol Duha Svetoga i muke, boja je i ljubavi i smrti. Tako možemo vidjeti da kada se slave sprovodni obredi za papu da biskupi nose crvenu boju misnog ruha. Govoreći o ruhu koje se nosi na Veliki petak, može se čuti i pitanje ako nema slavlja Mise, zašto svećenik nosi misnicu? Naime, do liturgijske reforme nakon Drugog vatikanskog sabora, svećenik je oltaru pristupao sa štolom crne boje, a zatim je tijekom obreda oblačio i skidao misnicu crne, ali i ljubičaste boje (obred pričesti). Postsaborskom reformom odlučeno je da svećenik toga dana nosi misno ruho crvene boje.

Između dvije ponuđene molitve, svećenik nakon prostracije moli jednu od njih. U prvoj molitvi naglasak se stavlja na značaj cjelokupnog vazmenog otajstva, a u drugoj molitvi na paralelizam između Adamova grijeha i muke Isusa Krista (usp. Rimski misal, 186-187). Nakon molitve slijedi prvi dio obreda Velikoga petka: Služba riječi.

U Službi riječi čita se prvo čitanje iz Knjige proroka Izaije (52, 13-53, 12): „Za naše je grijehe on proboden“ sa Psalmom 31. Zatim slijedi čitanje poslanice Hebrejima (4, 14-16; 5, 7-9): „Naviknu slušati, te svima koji ga slušaju posta začetnik spasenja“, te navještaj Muke po Ivanu (Iv 18, 1 – 19, 42). Služba riječi zaključuje se sveopćom molitvom čije korijene nalazimo u Gelazijevom sakramentaru (6./7. stoljeće), a upravo je ta molitva „korijen“ sveopće molitve vjernika koju svaki dan molimo na misi. Ova sveopća molitva za obred Velikoga petka sastoji se od tri dijela: poziva na molitvu, kojom se izražava nakana; zatim molitve u tišini i konačno svećenik raširenih ruku govori molitvu. Dok u Gelazijevom sakramentaru nalazimo molitve za: Crkvu, jedinstvo, svećenike, one koji su na vlasti i mir, djevice, udovice, djecu, bolesne, zatvorenike, hodočasnike, dobročinitelje, pokornike, obraćenike i umrle, danas u obredu Velikoga petka molimo za: Svetu Crkvu, Papu, za sve redove vjernika, katekumene, jedinstvo kršćana, Židove, one koji ne vjeruju u Krista, koji ne vjeruju u Boga, upravitelje država i ljude u potrebi. „U velikoj javnoj potrebi mjesni  Ordinarij može dopustiti ili odrediti da se doda posebna nakana“, što se ove godine i učinilo dodavanjem posebne nakane za bolesne, s obzirom na pandemiju virusa Covid-19. Predložak posebne molitvene nakane dala je Kongregacija za bogoštovlje i disciplinu sakramenata posebnim Dekretom, no i svakom biskupu dana je mogućnost sastavljanja vlastite molitve s istom nakanom.

Drugi dio obreda jest Klanjanje svetom križu kojem prethodi pokazivanje svetog križa uz poklik „Evo drva križa, na kojem je visio Spas svijeta“ i odgovor: „Dođite, poklonimo se“. Nakon što se i treći put zapjevaju poklik i odgovor, svećenik i vjernici pristupaju križu da mu se poklone. To mogu učiniti poklekom na jedno koljeno ili poljupcem. Za to vrijeme može se pjevati antifona Tvome Križu uz Psalam 51 (Smiluj mi se, Bože), prijekori (Puče moj) ili neke druge odgovarajuće pjesme. Obred klanjanja križu preuzet je iz liturgije iz Jeruzalema (4. st.), a hodočasnica Egeria nam svjedoči da se križ častio očima i čelom, ali ne i rukama kako ne bi netko nešto odnio ili otkinuo od svetoga drva. Budući da se u nekim crkvama nalazila relikvija svetoga križa, ovaj obred klanjanja križu vrlo brzo se proširio i u ostatku svijeta.

Pripravom oltara (prostre se oltarnik i tjelesnik) i molitvom Očenaša, započinje treći i zaključni dio obreda Velikoga petka: sveta pričest. Završetkom pričešćivanja, svećenik moli popričesnu molitvu nakon koje, umjesto blagoslova, slijedi molitva nad narodom u kojoj svećenik moli da se narodu udijeli oproštenje i utjeha te da bude učvršćen u vjeri u vječno otkupljenje. Svi se razilaze u šutnji, a u zgodno vrijeme oltar se ponovno ogoli.

S obzirom na Dekrete Kongregacije za bogoštovlje i disciplinu sakramenata (od 19. i 25. ožujka 2020.), Kongregacija za ovogodišnje slavlje obreda Velikoga petka daje tri upute: da se obredi slave u katedralama i župnim crkvama, da biskup sastavi posebnu nakanu za bolesne te da je gesta klanjanja križu poljupcem pridržana samo predsjedatelju. Oni pak koji su preuzeli obvezu redovitog moljenja Časoslova, ukoliko nisu sudjelovali na obredima Velikoga petka, govore Večernju.

Tekst pripremio: liturgičar vlč. mr.sc. Tomislav Hačko