Svijest o pozivu i poslanju

Dragi oče biskupe Ivane, pastiru Crkve porečko-pulske;
preuzvišeni oci nadbiskupi i biskupi;
preosvešteni gospodine Lavrentije, episkope šabačko-valjevski;
dragi poglavari i bogoslovi Biskupskoga misijskog sjemeništa
“Redemptoris Mater” u Puli;
poštovani sljedbenici Neokatekumenskoga puta;
draga braćo i sestre, Kristovi vjernici!

Drago mi je što sam danas s vama na ovom svečanom obredu blagoslova Biskupskoga misijskog sjemeništa “Redemptoris Mater” u Puli. Zahvaljujući na riječima pozdrava, sve srdačno pozdravljam. Na današnji dan na poseban smo način pozvani zahvaljivati Trojedinome Bogu koji vodi svoju Crkvu na putu “između progona svijeta i Božje utjehe” (usp. LG, 8) po Riječi i sakramentima, službama te karizmama koje postaju očitovanje Duha na korist i izgradnju Crkve koja je na putu prema Eshatonu.

Ovo je dan kad trebamo zahvaliti Božjoj providnosti, upravo ovdje u Puli, u najvećem gradu Istre, u kojemu je ovdje nazočan umirovljeni biskup porečko-pulski, mons. Antun Bogetić, na početku devedesetih godina prošloga stoljeća, nakon pada komunističkoga totalitarizma u zemljama srednje i istočne Europe, i u počecima demokratskih promjena u Hrvatskoj, providonosno ustanovio Biskupsko misijsko sjemenište u Puli, kao prvu takvu ustanovu u Hrvatskoj, koja se poput drugih sjemeništa “Redemptoris Mater” posijanih po kontinentima svijeta, odlikuje novim i znakovitim iskustvom u odgoju svećenika za novu evangelizaciju.

Svoju zahvalnost upućujem utemeljiteljima Neokatekumenskog puta, njima trebamo zahvaliti za sretno nadahnuće izgradnje Sjemeništa i za velike molitve i žrtve da se u zajednicama rode i razvijaju svećenička zvanja kao i pozivi za posvećeni život.

U ovom slavlju molimo za rektora Sjemeništa velečasnoga gospodina Janeza Oberstara, poglavare i profesore i posebno za bivše i sadašnje bogoslove.

Dragi bogoslovi, Riječ Božja današnje liturgije govori o poslanju. Svijest o Božjem poslanju bila je glavni izvor snage drevnih biblijskih proroka.

“Šaljem te”, odlučujuće su riječi Mojsijeva poziva: “Zato, hajde! Ja te šaljem faraonu da izbaviš narod moj” (Izl 3,10). S tim vjerodajnicama Bog šalje Mojsija da se predstavi svojoj braći: “Ovako kaži Izraelcima: #!Ja jesam#! posla me k vama” (Izl 3,14).

Početak Izaijinog poziva skriva se u Gospodinovu pitanju: “Koga da pošaljem? I tko će nam poći?” (Iz 6,8). Sramežljivom se pak Jeremiji Bog obraća riječima: “Ne govori: #!Dijete sam!#! Već idi k onima kojima te šaljem” (Jr 1,7).

A kad Ezekiel vidje Gospoda, pokloni se licem do zemlje i začu glas: “Sine Čovječji, šaljem te k sinovima Izraelovim, k narodu odmetničkom što se odvrže od mene (…) Ali ti, Sine Čovječji, ne boj ih se i ne plaši se riječi njihovih” (Ez 2, 3. 6).

Svijest o osobnom Božjem poslanju bitno je obilježje proročke službe, kao i svakog duhovnog poziva. Ona ulijeva snagu u trenucima nerazumijevanja i neprihvaćanja te daje podršku u trenucima osamljenosti i duhovne suše. Prorok se Božjem poslanju uvijek vraća kao hridi oslonca na kojoj je izgradio cijeli svoj život.

Ono što je zajedničko svim pozivima, usprkos različitosti poslanja, jest svijest o Božjem poslanju, sigurnost da je potrebno izvršiti zadaću koja ne ovisi o vlastitim snagama, izboru ili spoznaji, nego je zadana odozgor.

Važno je primijetiti da je svijest o poslanju ključna riječ za objašnjavanje cjelokupnog Isusova života. U četvrtom poglavlju Lukina evanđelja (Lk 4, 17-21) Isus se predstavlja kao Božji poslanik pozivajući se na riječi proroka Izaiju koje su nam navještene u današnjem prvom čitanju (Iz 61,1).

U Ivanovom evanđelju praktično se u svakom Isusovom nastupu govori o poslanju koje mu je Otac povjerio. Njegova je jedina želja “vršiti volju onoga koji ga je poslao” (Iv 4,34) “dovršiti njegovo djelo” (Iv 4,34 i 9,4) i “vratiti se onomu koji ga posla” (Iv 7, 33 i 16,5). Isus je cijeli svoj zemaljski život proživio u toj težnji, iz toga crpio snagu, mir i ustrajnost. Sveti Pavao je to lijepo izrazio riječima: “A kada dođe punina vremena, odasla Bog Sina svoga” (Gal 4,4).

Isus je svijest o poslanju prenosio na svoje apostole i sljedbenike šaljući ih naviještati Evanđelje i liječiti bolesne. Na mnoge je načine i u različitim oblicima opisano poslanje povjereno apostolima i Isusovo nastojanje da ih u to uvede. Poziva ih da žanju zrele plodove (Mt 9,38 i Iv 4,38), uspoređuje ih sa slugama koje gospodar šalje pozvati uzvanike na svadbu svoga sina (Mt 22,3). Svjesni su da su poslani kao ovce među vukove (Mt 10,16). A Uskrsli gospodin šalje ih navijestiti evanđelje svim narodima (Mk 16,15 i Mt 28,19). Važno je ne zaboraviti nikada da nas Isus šalje kao “što njega posla Otac” (Iv 20,21).
Posljednja misao potvrđuje povezanost i neprekidnost između Očeva i Sinovljeva poslanja. Naslućujemo da smo po Isusovom poslanju ucijepljeni u Očevo otajstvo, izvor i počelo svega. Na neki tajanstveni način smo po Isusu ucijepljeni u otajstvo Presvetog Trojstva (Iv 17,18: “Kao što ti mene posla u svijet tako i ja poslah njih u svijet”).

Danas je vrlo važna svijest o poslanju kod onih koje šalju Isus i njegova Crkva. Svijest o poslanju je blagoslovljena i sveta svijest koja dolazi odozgor, prodire do dna srca, obuzima i rasvjetljuje razum, rasplinjuje plamen ljubavi, hrabri nas da slobodno i s povjerenjem gledamo u opasnosti i prepreke, bez obzira odakle one dolazile.

Kada se svijest o pozivu i poslanju zamagli, onda postajemo robovi izvanjskih stvari: brojeva, uspjeha, slušanosti, odobravanja. Tješimo se mišlju da su još i danas mnogi osjetljivi na riječi Crkve. Ili suprotno, žalosti nas pomisao na one koji tu riječ ne žele čuti. Ali to ne može i ne smije biti mjera kojom ćemo mjeriti. Najdublji izvor naše snage je sigurnost da smo pozvani i da nam je povjereno poslanje te vjera da ćemo dan za danom, uz Božju pomoć, uspjeti razumjeti kako ga konkretno izvršiti u uvjetima današnjeg vremena.

Uskrsli i živi Krist Gospodin, izvanjskim glasom Crkve i unutarnjim glasom i pomazanjem Duha Svetoga, šalje mene i vas. Glas Gospodnji odzvanja u hramu duše te poziva i pita svakoga od nas: “Koga da pošaljem? I tko će nam poći?” (Iz 6,8). Ako te riječi slučajno čujemo upravo u trenutku spoznaje da je apostolska služba teška te nemamo uvijek hrabrosti i spremnosti odgovoriti: “Evo me, mene pošalji!” (Iz 6,8), utješne su Isusove riječi: “I evo, ja sam s vama u sve dane – do svršetka svijeta” (Mt 28,20).

Ako nas je Gospodin izabrao za ovaj i ovakav svijet pomoći će nam da, dan za danom, otkrivamo što zvanje od nas zahtijeva u svakodnevnom životu. Često se pitamo je li ispravan bogoslovski put kojim smo krenuli, je li to onaj pravi i najdjelotvorniji, i ako jest kako na njemu ostvariti svoje zvanje? No, osjećaj zbunjenosti, gorčine i straha koji nas pokatkad uznemiravaju i zbog kojih gubimo mir u sadašnjem trenutku, samo su napast Zloga. Dok je sigurnost da nas Gospodin vodi i da je uvijek uz nas da upravlja i vodi naš neodlučni korak kad se s potpunim povjerenjem prepustimo njegovom vodstvu i predamo njegovu poslanju, to je dar i utjeha Duha Svetoga.

Potrebno je razmatrati lik Isusa Krista poslanog od Oca, koji se hrabro suočavao s poteškoćama povjerene mu zadaće i svakoga od nas pridružuje svome poslanju. Uvjeren sam da bi Isus i danas, na našem mjestu, činio kao što je činio i prije dvije tisuće godina, s istim povjerenjem i hrabrošću. Živio bi otkrivajući jasno svoju zadaću, dan za danom, svim žarom srca svoga i dubokim mirom u duši, ne očekujući veći uspjeh i priznanje od onoga koje je imao u svoje vrijeme, naprotiv, prihvaćajući progonstva i nevolje.
Duboka svijest poziva i poslanja naše je najveće bogatstvo, naša snaga i izvor naše radosti, Dar Duha Svetoga kojega moramo izmoliti za sve svećenike i svećeničke pripravnike.

Uvjerenje da nas Gospodin i danas poziva i šalje i brine se za naš put pomoći će nam da, potpomognuti vjerom, živimo iskreni evanđeoski žar. Želimo da se bratstvo i zajedništvo među nama još više učvrsti što i naglašava Statut Neokatekumenskoga puta kada piše da u biskupskim misijskim sjemeništima “Redemptoris Mater” svećenički kandidati svojim sudjelovanjem na Neokatekumenskom putu stječu specifičan i važan element svoje formacije i ujedno su spremni iskreno izabrati svećenički poziv služenja cjelokupnom Božjem narodu u bratskom zajedništvu Prezbiterija (usp. čl. 18). Stoga ćemo se truditi raspoznavati stanje društva u kojem živimo kako bismo mogli zauzeti stavove u skladu sa zvanjem svećeničkih pripravnika svjesnih svoje zadaće, koji se ne boje poteškoća i novih problema jer znaju da je Uskrsli Krist s njima, te se ne boje, niti strepe da je njihov trud uzaludan.

Na kraju vas želim pozvati da razmatrate kako je svijest o poslanju duboko obilježila čitav život Otkupiteljeve Majke. Odgovorivši: “Neka mi bude po riječi tvojoj” (Lk 1, 38) Marija je svoj život u potpunosti prepustila naumu Božjem i podložila se zadaći svoga Sina, sve dane svoga života.

Dragi bogoslovi, neka vam Marijin zagovor udijeli utjehu u životu da biste imali snage ustrajati do kraja. Molimo Otkupiteljevu Majke za utjehu srca kako bismo mogli u radosti i miru razumjeti smisao svoga zvanja i poslanja. Majci Otkupiteljevoj i Majci našoj predajemo djelo koje ovom službom blagoslivljamo. Amen.