Svjetlo Božićne noći pretvara nas u nove ljude

Draga braćo i sestre! Ovih dana čut ćemo riječi proroka Izaije:

“Narod koji je u tmini hodio svjetlost vidje veliku; onima što mrklu zemlju obitavahu svjetlost jarka osvanu” (Iz 9,1).

Čovjeka možemo usporediti s putnikom, a njegov život s hodom na putu. No, svako putovanje i svaki hod imaju svoje polazište i svoj cilj. Cilj uvijek određuje smjer kretanja, odnosno usmjerava korake pri hodu na putu. Nitko ne polazi na put ne znajući cilj prema kojemu se zaputio.

Čovjek je biće na putu. Zna li kamo ide? Odgovor mnogih ljudi na to pitanje obavijen je danas nejasnoćom. Ne doživljava li, stoga, svaki čovjek kojemu je nepoznat cilj njegova životnog hoda svoj život kao hod u tmini? Takav se hod i život pretvaraju u tumaranje, u kojem i besciljan život ostaje lišen smisla.

Nejasnoća i tama pred pitanjem smisla ljudskog života uvlače se danas u ljudsko srce na više načina. Neki pokušavaju čovjeka uvjeriti da su pitanja o posljednjem smislu njegova života, o ljudskom iskonu i o konačnom određenju, nekorisna jer se na ta pitanja ionako ne može doći do sigurnog odgovora. U ljudskom se srcu tako postupno gasi i sama želja za spoznajom i iskustvom konačnog svjetla. Drugi, polazeći od pretpostavke da je vrijeme bilo kakve sigurnosti prošlo, podržavaju te produbljuju svijest o odsutnosti smisla, tj. o nestalnosti, prolaznosti i nesigurnosti svega. Na prekretnici između dvaju tisućljeća čovjek je ostao bez svjetla. Navodna iracionalnost vjere zamijenjena je iracionalnošću bez vjere i vjerovanja u bilo što. Negdašnja jasnoća “kršćanske kulture” ustupa mjesto postmodernoj neodređenosti.

Kao zajednica spašenih i preporođenih u Isusu Kristu, Crkva i danas naviješta božićnu blagovijest riječima proroka Izaije: “Narod koji je u tmini hodio svjetlost vidje veliku; onima što mrklu zemlju obitavahu svjetlost jarka osvanu” (Iz 9,1). Koje je to i kakvo svjetlo? Nama kršćanima svjetlo dolazi od otajstva Božjeg čovjekoljublja i to do te mjere i na takav način da je Bog ušao u ljudsku povijest i postao našim suputnikom. Utjelovio se i postao subjektom u ljudskoj povijesti. Poistovjetio se i “na neki način sjedinio sa svakim čovjekom. Radio je ljudskim rukama, razmišljao ljudskim umom, odlučivao ljudskom voljom, ljubio ljudskim srcem. Rođen od Marije Djevice, postao je uistinu jedan od nas, u svemu nama sličan osim u grijehu” (Gaudium et spes 22). Kristov ulazak u ljudsku povijest osvjetljava cilj prema kojemu je usmjerena naša povijest te usmjerava korake nas kršćana. Svjetlo božićne noći pretvara nas u nove ljude i obasjava potrebom ukorijenjenosti i prisutnosti u novoj kulturi koja nastaje te u našem konkretnom hrvatskom društvu. Svjetlo Kristova utjelovljenja jasno nam pokazuje da naše nije da proklinjemo ili nasilno lomimo, nego da prihvaćamo i snagom njegova Evanđelja oplemenjujemo, liječimo i uzdižemo. Ono obasjava vrijednost i jedinstvenost svake ljudske osobe, njezino dostojanstvo, slobodu i pravo na dom i rad, a svaku kulturu kao izraz traženja apsolutnih vrednota i otvorenu za evanđeoski navještaj. Ono nam obasjava put izgradnje društva u kojemu vladaju poštovanje ljudskih prava svakoga čovjeka, socijalna pravičnost, vrednovanje ljudskoga rada, solidarnost, briga za slabe i rubne te zauzimanje oko svekolikog napretka i dobrobiti svakoga čovjeka.

Vama, draga braćo i sestre, koji dopuštate i želite da Vas u životu i djelovanju obasjava Kristovo svjetlo, Vama dragi vjeroučitelji, redovnici i redovnice, i svima Vama, draga braćo svećenici, koji naviještate i svjedočite svjetlo Kristova utjelovljenja, kao i svim ljudima dobre volje, čestitam i od srca želim sretan i blagoslovljen Božić. Iskorak u Novu godinu 2001. i u treće tisućljeće neka svima bude obasjan Kristovim svjetlom te popraćen prosperitetom, zdravljem i mirom.

U Đakovu, o Božiću 2000.

Vaš biskup

Marin