Neočekivanom ažurnošću, u subotu navečer 28. listopada u 21:30, uoči završne proslave na Trgu sv. Petra, glavni članovi Tajništva sinode održali su konferenciju za novinare i objavili „Sažeto izvješće“ o radu prve skupštine Biskupske sinode 2023.-2024.

Komentari u medijima brzo su se množili. Opći ton, koliko sam mogao vidjeti, nije bio oštro kritičan, ali gotovo svi su primijetili stidljivost u prijedlozima rješenja problema koji bi zahtijevali smjelost u rješavanju.

Teško je praviti sažetke

Temeljna tema zbog koje je sinoda sazvana, a koja je u konačnici jednoznačna i vrlo jednostavna, je promicanje sinodalnih oblika za koje svi vjernici u Crkvi mogu dijeliti odgovornost za odluke koje se donose, na sinodskom putu. Ove posljednje dvije godine neminovno su bile opterećene mnogim pitanjima koja danas tište crkvenu savjest.

Urednici Instrumentum laboris s pravom su se pobrinuli da ne odustanu od brojnih pitanja koja su bila postavljena i pažljivo prikupljana na šest kontinentalnih skupština prošlog proljeća. Tako su se sinodalci na početku rada našli s radnim listom u rukama, 50 stranica 30×20, prepunim pitanja. Previše željeza u vatri za skup od 350 ljudi na jedan mjesec, čak i za 46 sati tjedno (stvari za radnike devetnaestog stoljeća!).

Skupine od 10-12 osoba (circuli minores) svaki su dan radile na podtemi teme i stoga je bilo sasvim moguće usredotočiti se na temu, dok su opće kongregacije bile opterećene generičkim i nespecifičnim intervencijama, nerijetko izvan teme. Moderatori su bili previše blagonakloni: samo je u jednom slučaju uklonjena riječ izlaganja koja je najavljena kao nerelevantna.

Dolazeći iz najrazličitijih dijelova svijeta, razlikujući se po jeziku (simultano prevođenje je izvrsno), običajima, načinima razmišljanja, životnim situacijama pa čak i najrazličitijoj odjeći, od različitih pokrivala za glavu istočnjačkih biskupa i od šlajera redovnica do uz profinjene elegancije dama, svaka osoba je imala potrebu reći kako njihova Crkva živi i s kakvim se problemima suočava.

Ali bilo je teško napraviti točku na teme, kao što se sada muče komentatori: „Za sinodalnu Crkvu“. I jedno i drugo opravdava podnaslov koji je mislio raspršiti promišljanje na tri kolosijeka: „Zajedništvo, sudjelovanje, poslanje“, iznimno proširujući prostore promišljanja. Ako, kao što su mnogi primijetili, Sažeto izvješće pokriva previše tema, a da ih nije dovoljno detaljno produbilo, ako pati od određene nejasnoće, ponavlja pitanja i gomila reference za daljnje proučavanje, umjesto da iznosi prijedloge rješenja, to je zbog mnoštva pitanja koja su se pojavila u konzultacijama s Božjim narodom tijekom posljednje dvije godine i zbog relativno skromnog cilja koji je trebalo postići, s obzirom da smo u ovoj skupštini morali stati na pola puta, predajući konačni zadatak radu drugog zasjedanja.

Istini za volju, treba također primijetiti da razina teološke refleksije i dubina analize konkretnih situacija nekih intervencija nisu bile baš briljantne. Osobito me zapanjila teškoća mnogih da se suoče s fenomenom napuštanja vjere u Europi i Sjevernoj Americi kod velikog broja krštenih ljudi i da se povuku posljedice.

Povijesni događaj

Biskupska sinoda, neka bude jasno, nije ekumenski koncil. Nema moć odlučivanja. To je papino savjetodavno tijelo koji je odgovoran za donošenje konačnih odluka. Ne bi bilo realno očekivati ​​odluke obrata, pogotovo ne od ove prve sinodske skupštine.

Unatoč tome, priznajem da me kroz cijeli rad progonilo sjećanje na Drugi vatikanski koncil. Sada sam jedan od rijetkih koji mogu reći: „Bio sam na njemu“, makar i bez ikakve uloge: jednostavno sam bio tajnik svog nadbiskupa. Dok je ozračje ove Sinode bilo posve mirno, usprkos različitosti zauzetih stajališta, ono je na Koncilu gotovo uvijek bilo uzburkano.

Sukob između različitih stajališta otaca bio je, međutim, plodonosan i otkrio je da Duh Sveti vodi Crkvu: na kraju su koncilski oci donijeli vrlo hrabre odluke i, nakon mnogo bitke, došli do gotovo jednoglasnog konsenzusa o svim dokumentima.

Nakon što smo uočili slabosti ovog Prvog zasjedanja sinode, bilo bi nepotpuno ne izmjeriti stvarnu dimenziju događaja čija važnost zaslužuje, bez straha od prenapuhane uporabe termina, biti definirana kao povijesna. To je prvi put u povijesti Crkve, osim malo vjerojatnog poricanja i isključujući iskustvo Crkava reformacije, da su biskupi i kardinali, vjernici laici, redovnice, svećenici, đakoni i fratri viđeni kako sjede za istim stolom, s istim pravom glasa za određivanje odluka koje treba donijeti.

Samim slikama 36 okruglih stolova u svijetloj i veličanstvenoj Sala Nervi u Vatikanu određeno je da imaju poseban utjecaj na kolektivnu imaginaciju vjernika. Samo Sažeto izvješće, usprkos svojim ograničenjima, ne propušta nam, tu i tamo, dati iznenađujuće izjave, koje se ne mogu ne pokazati plodonosnima u budućnosti.

Neka relevantna pitanja

Nije iznenađujuće, nego je, po mom mišljenju, od temeljne važnosti stalno prepoznavanje da su vjernici laici pravi subjekti poslanja u svojim društvenim aktivnostima, da su njihova iskustva i kompetencije provedba, za svakoga, određenog poziva. Stoga ono što utvrđuje njihovu relevantnost u sudjelovanju u procesima donošenja odluka u Crkvi nije njihovo marljivo posjećivanje crkvenih prostora, nego njihovo „istinsko evanđeosko svjedočanstvo u najobičnijim životnim stvarnostima“.

Još jedan relevantan zahtjev prisutan u Sažetom izvješću je potreba, koja je više puta ponovljena, da se poduzme revizija Zakonika kanonskog prava. Čak je i među teolozima i kanonskim pravnicima, malo glasova bilo podignuto u prošlosti da se pita ista stvar i mislim da nije lako pronaći prijedlog ove vrste u bilo kojem službenom dokumentu. Ipak, Zakonik iz 1983. izrazito je nedostatan da zadovolji potrebe ozbiljnog promicanja sinodalnosti.

Sažeto izvješće skupštine sinode također predlaže neka područja u kojima treba djelovati: učiniti pastoralna vijeća obveznima na različitim razinama, dajući im, pod određenim uvjetima, mogućnost davanja odlučivačkog glasa, također dodjeljivanje ženama „odgovornih uloga u pastoralu i službi“ i ulogu „sudaca u svim kanonskim procesima“, favorizirajući „kolegijalnije vršenje papinske službe“, oslobađajući biskupa od uloge suca, koja će biti povjerena drugima, kako bi mu se omogućilo da vrši svoje očinstvo.

Nadalje, u kontekstu kanonskog poretka Istočnih Crkava, traži se ažuriranje njihovih trenutnih odnosa sa Svetom Stolicom u vezi s imenovanjem biskupa.

To je također prvi put, izuzev mogućeg uskraćivanja verifikacije koju treba provesti, da se u jednom službenom dokumentu postavlja pitanje u vezi s obvezom celibata svećenika: Mora li se obveza celibata u latinskoj Crkvi nužno vezati s prezbiterskom službom.

Pritužbe na šovinizam i klerikalizam, koje uglavnom dolaze od žena, učestale su i snažne. Toliko da je na kraju skupština osjetila dužnost izraziti svu zahvalnost Crkve svećenicima za njihov svakodnevni trud u pastoralnoj službi, kako bi se izbjegao čak i privid želje da ih se sve generalizira.

U dugo očekivanoj raspravi Sinode o pitanju pristupa žena đakonatu, Sažeto izvješće ostaje u dvojbi, ističući postojanje onih koji ga odbacuju jer tvrde da ga nema u tradiciji, onih koji u njemu vide oporavak tradicije njegova podrijetla i onih koji ga smatraju „prikladnim i potrebnim odgovorom na znakove vremena“.

Nakon što sam slušao lijepu i uvjerljivu lekciju australskog teologa Ormonda Rusha o „Živoj tradiciji“, očekivao sam konkretan iskorak, koji se nije dogodio. Ako postoji područje katoličkog nauka o sakramentima u kojem se tradicija pokazuje izrazito pokretljivom, onda je to upravo ono o sakramentu reda. Među tisuću detalja kojih se dalo prisjetiti bilo bi dovoljno reći da je za Tridentski koncil subđakonat bio stupanj reda, dok episkopat to nije bio, dok je za Drugi vatikanski koncil episkopat to postao, a subđakonat je nestao sa scene.

LGBT kršćani

Očekivanja javnog mnijenja, doduše umjetno potaknuta medijima, koja će proizvesti veća razočaranja tiču ​​se mogućeg uključivanja LGBTQ osoba u aktivne uloge kršćanskih zajednica.

Nije da je sinodalna skupština bila ravnodušna prema problemu: bilo je velikih emocija kada smo čuli mladu Poljakinju kako govori o jednoj od svojih sestara koja se ubila, nakon što joj je njezin ispovjednik uskratio odrješenje.

Ponovno je potvrđen kršćanski imperativ da se ne ponižava dostojanstvo bilo koje osobe te dužnost Crkve da odgovara „ljudima koji su ili se osjećaju povrijeđenima ili zapostavljenima od strane Crkve, koji žele mjesto gdje će se vratiti ‘domu’ i u kojem će se osjećati sigurno, biti slušani i poštovani, bez straha od osjećaja osuđivanja.“

No, dolazeći do pitanja kako ih ponovno integrirati u uloge u zajednici, skupština je realno prepoznala da su pitanja rodnog identiteta i spolne orijentacije također kontroverzna u Crkvi, jer postavljaju nova pitanja.

Osjeća se dužnost promicati razlučivanje doktrinarnih, pastoralnih i moralnih aspekata pitanja „u svjetlu Božje riječi, nauka Crkve i teološkog promišljanja“. Dodana je namjera da se u zajedničko razmišljanje uključe „stručnjaci različitih kompetencija i pozadina“ te da se „također da prostor glasu ljudi na koje izravno utječu spomenute kontroverze“, osiguravajući im „institucionalni kontekst koji štiti povjerljivost rasprave i promiče iskrenost usporedbe“.