Simpozij o teologu vlč. Josipu Turčinoviću

Organizator je bila pavlinska zajednica u Svetom Petru u Šumi, na čelu s gvardijanom o. Matom Kolakom, OSPPE, koji je moderirao skupom.

Moderator je na početku pročitao sažetak životopisa i djelovanja vlč. Josipa Turčinovića te je u samom uvodu naglasio da je taj simpozij realiziran na inicijativu i htijenjem o. Jure Josipovića, OSPPE, koji je ujedno održao i prvo izlaganje.

„Teologija Josipa Turčinovića u svjetlu apostolske pobudnice pape Franje Evangelii gaudium“

Izlaganjem pod naslovom „Teologija Josipa Turčinovića u svjetlu apostolske pobudnice pape Franje Evangelii gaudium“ , o. Jure Josipović je, koristeći brojne prigodne citate, podsjetio na tu apostolsku pobudnicu, koja je ujedno i programski dokument pontifikata pape Franje, u kojoj on poziva sve Crkvu, sve vjernike na „iskorak prema periferijama“ i na misionarsko djelovanje, a što on svojim pastirskim djelovanjem i primjerom pokazuje. Spominjući Drugi vatikanski koncil kao odgovor Crkve na nove pojave u društvu predavač je istaknuo pastoralnu konstituciju „Gaudium et spes“ koja usmjerava Crkvu da se susretne sa svijetom i s njime porazgovara. U tome je naglasak na evangelizacijskom djelovanju Crkve, gdje se Isus naviješta kao spasitelj i osloboditelj čovjeka od grijeha, koje je isprepleteno s dijalogom i uvažavanjem drugoga čovjeka. Upravo su na tom tragu istaknute poveznice apostolske pobudnice pape Franje i teološke misli Josipa Turčinovića.

Prvu poveznicu nazvao je „Misionar koji je naučio jezik“, što je prethodno protumačio kao jednu od nužnih pretpostavki za djelovanje misionara u jednoj uobičajenoj viziji tog oblika evangelizacijskog djelovanja. „Teološki govor mora se prilagoditi epohi i skupini kojima je upućen. Sam je Turčinović u razgovoru sa svojim suradnicima naglašavao da Crkva ne čuva samo neka dobra koja je primila za određeni skup ljudi, nego su to dobra koja su namijenjena svima ljudima uopće. Prema tome, u korijenu je ona pozvana da prevladava granice svoje prakse i svoje svijesti i da u tome smislu postaje sve katoličkija. Ono što ističu papa Franjo i Turčinović jest da Crkva ne postoji samo zbog nje same, nego Crkva postoji i zbog ovoga svijeta. Turčinovićev način rada plod je i njegova uvjerenja da vjera nadilazi crkveni institucionaliziam“, rekao je.

„U našem hrvatskom kontekstu Turčinović je bio dobar poznavatelj povijesti kršćanstva na hrvatskom tlu“, nastavio je predavač. „Vjera i njezini običaji u našem narodu isprepleteni su raznim tradicijama, kako iz latinske tradicije, tako i iz one specifično hrvatske i glagoljaške tradicije. Kao dobar poznavatelj sve one baštine na hrvatskom tlu i sve kulture koja se oko nje formirala i izrasla, Turčinović je na tom tlu prvenstveno bio navjestitelj Božje riječi. Njegovo dobro poznavanje tla znalo je kako sijati Božju riječ. Daje primjer svakome onome tko želi biti navjestitelj Božje riječi, da prvo upozna povijest i kulturu tla na kojem će sijati“, istaknuo je.

Druga poveznica koja povezuje papu Franju i vlč. Josipa Turčinovića može se nazvati „Čovjek koji zna razgovarati“, već se iz navedenog može naslutiti da karakteristika misli vlč. Josipa Turčinovića nije bila zatvorena iza crkvenih institucionalnih zidina, već da je bila usmjerena izvan već spomenutih zidina.

U razgovoru za politički tjednik „Danas“, u siječnju 1990. godine, vlč. Josip govori: „Crkva je utjelovljena u ovom svijetu i ona ovaj svijet ničim ne zamjenjuje. Svijet je bitno autonoman, on se ravna po svojim zakonima. On ima svoje instrumente. Svijet ima svoje vlastite ciljeve. A gdje je tu Crkva? Crkva naviješta vezu zemaljskoga s Bogom. Crkva, kao hodočasnica u ovome svijetu, svjesna je svoje uloge. Ne da zavlada ovim svijetom, nego da svima otvori vrata nebeskoga svijeta. Jer Crkva naviješta vezu zemaljskoga s Bogom. To znači svega zemaljskoga i onoga unutar crkvenih institucija i onoga što se nalazi izvana. Zbog toga možda je još i više pozvana naučiti razgovarati s onima koji su naizgled izvan“.

„Sve navedeno ukazuje na Turčinovića kao dušobrižnika koji je izlazio iz vlastite udobnosti i kao na živi primjer misionara na periferijama, po uputama pape Franje“, istaknuo je predavač.

„‚Misionar koji je naučio jezik i čovjek koji zna razgovarati‘, živio je sukladno papinoj pobudnici i davno prije nego je Jorge Bergoglio zasjeo na Svetu stolicu. Da li je bio u potpunosti shvaćen u svome radu i ako je, u kolikoj je mjeri? Sigurno je jedno od pitanja koje si možemo postaviti za kraj, jer i danas je pitanje koje možemo sami sebi postaviti, koliko shvaćamo papu Franju? Možda u svome razmišljanju i propitivanju nam jednostavno fali izaći iz vlastite udobnosti i poći na periferije. Tek tamo ćemo shvatiti i Papu i Turčinovića“, zaključio je o. Jure Josipović.

Svjedočanstvo akademika Bratulića

Supetarac, suvremenik vlč. Josipa Turčinovića akademik Josip Bratulić, izrekao je svjedočanstvo o svom sumještaninu, kolegi iz studentskih dana, cjeloživotnom prijatelju i kumu te suradniku na mnogim projektima. U uvodu je istaknuo da je Josip Turčinović „svojim poslovima, među kojima je najznačajniji projekt Kršćanska sadašnjost, učinio da i hrvatski narod postane živo svjedočanstvo kršćanske prisutnosti u Hrvatskoj i u svijetu.“

Obraćajući se svojim sumještanima napomenuo je „tamo gdje ima ljudi dobre volje, održava se duh suradnje, prijateljstva s ljudima i s Bogom, a biti prijatelj ljudima je dobro, ali biti prijatelj s Bogom je mnogo teže, ali i mnogo korisnije i bolje. Pa neka nas Bog čuva i u tome podrži, kao što je u tome podržavao Gospodin Bog i svoga slugu pokojnog Josipa Turčinovića.“

Prisjetio se da mu je vlč. Josip Turčinović bio prvi učitelj hrvatskog, latinskog i ruskog jezika još davne 1950. godine. Osvrnuo se na godine provedene zajedno, u Svetom Petru u Šumi i u pazinskoj sjemenišnoj gimnaziji. „Iznad svega postao mi je učiteljem u životu“, rekao je prof. Bratulić.

„Josip je posebice volio glazbu, koju je predavao maestro Albe Vidaković. Kada je odlazio u Sveti Petar u Šumi, vježbao je s pjevačima iz župnog zbora. Kad je Josip pjevao mladu misu u Svetom Petru u Šumi bila je to velika svečanost za cijelu našu župu, ali i za cijelu Istru. Misu je pjevao staroslavenski, pjevače je sam uvježbavao, mnogo toga što su pjevači tada naučili pjevali su s cijelom crkvom i kasnije, mnogo godina“, rekao je o glazbenom daru vlč. Josipa akademik Bratulić.

„Biskup Nežić ga je za potrebe gimnazije poslao na studij hrvatskog jezika i komparativne književnosti, jer Josip je tada završavao studij na Bogoslovnom fakultetu i u isto vrijeme započeo studij na Filozofskom fakultetu. (…) Bili smo nerazdružni prijatelji i kolege, zajedno smo slušali predavanja, išli na ispite, išli na seminare, zajednički spremali ispite, a neke skupa i polagali. Prve dvije godine studija išao sam na Kanal u crkvu Svete Obitelji gdje je on imao misu i gdje ga je uvijek dočekivao srdačno i prijateljski župnik, vlč. Marijan Mihelčić. Crkva je na Kanalu daleko od Zagreba, ali od tog vremena, tamo su dolazili i studenti i đaci i mnogi koji su htjeli slušati nepresušan izvor priča, a kasnije i Josipa Turčinovića“, kazao je Bratulić.

„Kasnije, na trećoj i četvrtoj godini studija stanovali smo zajedno u Masarykovoj u središtu Zagreba. Kad je on preuzeo dužnost misiti u kapeli Ranjenog Isusa, neposredno uz tadašnji Trg Republike i ja sam u toj crkvi bio među pjevačima. Nezaboravne su njegove propovijedi, kako je već tada znao ‚ažurirati‘, ali on je tada zapravo sve svoje propovijedi ažurirao prema onome što iz tih propovijedi moramo sačuvati i prepoznati kao naš poziv za djelovanje“, prisjetio se prof. Bratulić vremena kada je vlč. Turčinović djelovao u kapeli Ranjenog.

U nastavku se prisjetio zajedničkog rada, na preporuku profesora Josipa Hamma, na Rječniku crkvenoslavenskog jezika hrvatske redakcije u Staroslavenskom institutu. Akademik se prisjetio i brojnih dogodovština i doživljaja sa zajedničkih putovanja, sve od studentskih dana, na Krk, zatim sve do Dubrovnika i kroz Crnu Goru te dalje do Ohrida i Skoplja. „Bili smo među prvim studentima s našeg fakulteta koji smo išli na taj daleki put“, rekao je.

Akademik se nadalje prisjetio dragocjene uloge vlč. Josipa Turčinovića prigodom proslave ujedinjenja istarskih biskupija te njegove nepresušne radne energije prigodom rada na filmu za Marijanski kongres, o Katoličkoj crkvi u Hrvata na kojem su zajedno radili.

„Josipovim nastojanjem i njegovom zaslugom izdano je mnoštvo knjiga koje znače preokret u nakladničkoj praksi Katoličke Crkve u Hrvata. Izborio se tada da Kršćanska sadašnjost prihvati i izdaje Bibliju, a zatim, njegovom zaslugom, proširena je u naš narod ne samo ta Biblija za sve, nego i Biblija mladih. Njegovom zaslugom je tada bila tiskana u Zagrebu i na drugim jezicima i poslana u Poljsku, Češku, Slovačku, Mađarsku, Ukrajinu, Rusiju, na Kosovo i u Albaniju. Iz nje su mnogi tada uopće upoznali Bibliju na jedinstven način. Širio je knjigama Riječ Božju, Sveto pismo kao sveti Jeronim. Uostalom, rođen je na dan kad se taj svetac, crkveni otac, naučitelj rodom iz Istre, slavi u Katoličkoj Crkvi. Umro je navečer na spomendan smrti svetog Franje, siromašan zemaljskim dobrima kao Asiški Siromašak, ali bogat Božjim darovima, kao moderni svetac, svetac za naše vrijeme“, zaključio je akademik Bratulić.

„Jedincati glas iz Ranjenog“

Treće izlaganje održao je fra Ante Vučković, OFM. Naslovio ga je „O jedincatom glasu iz Ranjenog“. Prisjetio se da je kao student čuo za vlč. Josipa Turčinovića, ali ga nije osobno susreo. Fra Ante je svoje izlaganje pripremio o sadržaju trilogije „Glas iz Ranjenog“, u kojoj su, u tri knjige te na dva nosača zvuka, sakupljene njegove homilije i promišljanja u kapeli Ranjenog Isusa. Pojasnivši naslov naglasio je da je svaka osoba jedinstvena, ali ne samo po glasovnom pečatu već i po izričaju, nastupu, idejama. Naglasio je da, prema promišljanjima vlč. Josipa, što je netko više u kontaktu s Bogom to se više pokazuje njegova jedincatost, a don Josip je „najjedincatiji“ bio u kapeli Ranjenog Isusa.

Fra Ante je napomenuo da je vlč. Josip u kapeli Ranjenog Isusa propovijedao preko dvadeset i pet godina. Crkva Ranjenog Isusa je bila mjesto susreta, a upravo je euharistija mjesto susreta ljudi koji vjeruju u istoga Boga.

Predavač je spomenuo da je naslov „Glas iz Ranjenog“ knjigama dao fra Bonaventura Duda.

Govoreći o don Josipovim propovjednima fra Ante je napomenuo da su one bile uvijek i isključivo koncentrirane na Riječ Božju. „Uvijek je uzimao u obzir sva tri čitanja. Smještao ih je u kontekst liturgijske godine i povezivao s onim što je u tradiciji živo i važno, a zatim bi ih smjestio u povijesni kontekst, govorio bi o autoru, te ukazivao kako se i na koji način Bog objavljuje kroz tekstove“, rekao je fra Ante.

Referirajući se na audio zapise „Glasa iz Ranjenog“ fra Ante se osvrnuo i na polaganu i razgovijetnu dikciju don Josipa, koji govori u sekvencama od tri, ili četiri riječi, gdje jedna riječ ima veliki naglasak, kako bi slušatelji mogli bolje razumjeti. „Imao je osjećaj za ritam duše i misli slušatelja. Čitao je Božju Riječ na način da je i samo čitanje bilo naviještanje, vrlo živo“, kazao je.

Nadalje, fra Ante je pojasnio da je don Josip slavio misu – nenaviknuto, uvijek svježe, svetost mu nikada nije postala rutina. „Propovijedao je na način da je ljudima želio posvijestiti ono što Riječ Božja govori. Pomagao je drugima da dođu u bliski kontakt s Božjom Riječi, jer je znao da ljudi žeđaju za Riječi Božjom, on je tu žeđ znao kod ljudi i probuditi i gasiti. Slušatelje je uvodio u otajstvo euharistijskog susreta, ali ih je uvodio na način da počnu misliti teološki. Njegova je zajednica u crkvi Ranjenoga bila zajednica koja promišlja, i koja se trudi govoriti suvremenim, razumljivim jezikom“, istaknuo je fra Ante.

Govoreći o razlikama vremena u kojem je djelovao vlč. Josip Turčinović i današnjeg vremena fra Ante je napomenuo da je današnje vrijeme, vrijeme svojevrsne terapije. „Turčinović je govorio o ranjenosti koja je vezana uz izgubljenost u svijetu, otuđenost od svijeta, uz nesposobnost opažanja stvarnosti. Njegove bi se propovijedi mogle nazvati jednim dijelom prosvjetiteljske, pokušavao je pomoći slušateljima da otkriju, saznaju, prodube, promisle. Njegova su izlaganja pratila rast njegova slušateljstva, i točno ih je usmjeravao u smjeru rasta“, napomenuo je fra Ante.

Predavač je napomenuo da je Turčinović naglašavao slušateljima „Boga ste razumjeli ako ste naučili praštati više od onoga što vam ide u glavu“.

„Turčinoviću je bilo važno ljudima približiti Boga Isusa Krista, koji je opisan u tekstovima Novoga zavjeta. To je Bog koji traži čovjeka, koji je milosrdan, s kojim mi možemo stupiti u odnos jedino i kad smo svjesni da nam je potrebno spasenje. Euharistija je za njega bila služenje Bogu u duhu i istini koji nam pomaže da se suobrazimo, postanemo slični Bogu, i to je hvala za sva čudesna djela koja su se dogodila u Isusu Kristu“, kazao je fra Ante.

Svoje izlaganje je zaključio pročitavši iz „Glasa iz Ranjenog“ promišljanje o nedjeljnim čitanjima za nedjelju, dan kasnije. A te nedjelje, dan kasnije, fra Ante je predvodio misu poldanicu za don Josipa Turčinovića te je nakon mise upriličen posjet njegovu grobu na supetarskom groblju.

Životopis

Josip Turčinović rođen je u Svetom Petru u Šumi, 30. rujna 1933. Završio je klasičnu gimnaziju u Biskupijskom sjemeništu u Pazinu 1952., a zaređen je za svećenika 1958., nakon studija teologije na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu. Završio je studij slavistike i komparativne književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Doktorirao je 1966. na zagrebačkoj bogosloviji tezom „Odnosi istočne i zapadne Crkve kod Krste Pejkića“, a habilitirao 1970. studijom „Antun Vramec (1538–1587) sporni hrvatski teolog“. Predavao je na Visokoj teološkoj školi u Pazinu 1962.–64., zatim na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu na katedri Istočnoga bogoslovlja, potom je bio pročelnikom katedre Ekumenske teologije. Osim toga predavao je i dogmatiku te staroslavenski. Bio je tajnik Teološko-pastoralnoga tjedna (1966.–69.). Utemeljio je sa suradnicima Institut za teološku kulturu laika pri Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu (1968.).

U krugu teoloških istomišljenika počeo je izdavati časopis „Svesci“ (1967.), oko kojega su se okupljali intelektualci zauzeti za koncilsku obnovu Crkve. Iz toga je izraslo izdavačko poduzeće (od 1968.) i teološko društvo (od 1977.) „Kršćanska sadašnjost“. Bio je ravnateljem i urednikom poduzeća „Kršćanska sadašnjost“, kojem je osmislio uredničku politiku i uredio mnogobrojna izdanja. Posebno su važna djela crkvene povijesti i izdanje tzv. „Zagrebačke Biblije“. Izdavao je gramofonske ploče i kasete crkvene glazbe, režirao je nekoliko dokumentarnih filmova („Katolička crkva u Hrvata“, 1971., „Zdravo Djevice“, 1971., „Marija Bistrica“, 1971., „Vječni smo tvoji putnici“, 1979.). Pokrenuo je sa suradnicima još časopise „Kana“, „Služba riječi“, „Aksa“, „Croatica Christiana periodica“. Objavio je niz znanstvenih radova, ali mnoga su mu djela ostala u rukopisu. Objavio je studije: „Misionar Podunavlja Bugarin Krsto Pejkić“ (1665–1731) i „Katolička crkva u južnoslavenskim zemljama“ (obje 1973.), radove o Ivanu Stojkoviću, priloge o slavenskim apostolima Ćirilu i Metodu i dr. Sudjelovao je na mnogobrojnim susretima i kongresima, neke je i sam priredio, a kao vrsnoga predavača i govornika pozivali su ga na vjerničke i svećeničke susrete. U Poreču je 8. travnja 1978. održao glavno predavanje (Katolička Crkva u hrvatskoj Istri), na svečanoj sjednici istarskog svećenstva u povodu ujedinjenja cijele hrvatske Istre u jednu biskupiju.

Nakon teške bolesti preminuo je 3. listopada 1990. u Zagrebu. Njegovo ime nosi izdavačka kuća „Josip Turčinović d.o.o.“ iz Pazina u vlasništvu Porečke i Pulske biskupije, izdavač katoličkog kalendara „Istarska Danica“ i mjesečnika, vjersko-informativnog lista „Ladonja“ te srodnih teoloških izdanja. Pokopan je u Sv. Petru u Šumi gdje mu je ispred Hrvatske čitaonice postavljena bista.