Biskup je u propovijedi povezao Veliki četvrtak, Posljednju večeru, Euharistiju, Novu zapovijed ljubavi i njihovo značenje za svakog pojedinog kršćanina. Večera koju je Isus imao sa svojim učenicima na Veliki četvrtak, nazvana Posljednja večera, nije bila prerana proslava Pashalne večere koju su Židovi svetkovali svake godine kao spomen na izlazak iz Egipatskog ropstva. Isus na toj Posljednjoj večeri izričito traži od svojih učenika da obnavljaju spomen na sve što je On te večeri učinio. Iako taj spomen na sve što je učinio, nije obično sjećanje, nego ponavljanje onoga što je učinio s istim njegovim učinkom. Kruh postaje Isusovo Tijelo, a vino njegova Krv. Isus tada govori o svom Tijelu koje se predaje za spasenje ljudi i o svojoj Krvi koja se prolijeva za ljudsko otkupljenje. Isus tako naviješta svoju smrt, ali istovremeno naviješta i svoje uskrsnuće, naviješta svoju pobjedu nad smrću i novi život. Euharistija je slavlje jedinstva i znak novoga saveza. To je ono što i mi slavimo kod svake svete mise. Iza pretvorbe svi govorimo usklik: „Tvoju smrt Gospodine naviještamo, tvoje uskrsnuće slavimo, tvoj slavni dolazak iščekujemo“, istaknuo je biskup.

Sveti Ivan evanđelist donosi dva važna događaja iz dvorane Posljednje večere, a to su Isusova nova zapovijed ljubavi i Isusovo pranje nogu učenicima.

Isus je tada svojim učenicima naredio da moraju ljubiti jedni druge onako kao što je on njih ljubio. Kako ih je Isus ljubio, oni su to dobro vidjeli i iskusili i zato svoju ljubav moraju trajno uspoređivati s Isusovom. To je izuzetno važno jer uvijek postoji opasnost da se ljubav deformira i pretvori u egoizam, u interes, u ljubav prema samima sebi. Ljubav mora biti vidljiva u djelima ljubavi. Isusovo pranje nogu učenicima simboličan je čin s konkretnom porukom. Isusov učenik mora biti onaj koji će služiti sestrama i braći i voditi iskrenu brigu za njih. Donoseći ove dvije važne poruke iz dvorane Posljednje večere, evanđelist Ivan želi kršćanima svratiti pozornost da nema valjane i plodne euharistije bez ljubavi i služenja drugima. Kada apostol Pavao upozorava kršćane na opasnost nedostojnog primanja Isusova Tijela i Krvi misli, prije svega, na kršćane koji pristupaju pričesti, ali se u konkretnom životu ne daruju drugima, ne žrtvuju se i ne služe potrebitima. To znači da beskorisno primaju pričest jer po njoj ne primaju Isusove osjećaje za potrebe ljudi.

Današnje evanđelje po Luki, prikazuje Isusa koji se, dok naviješta Radosnu vijest, istovremeno brine za ljude i njihove egzistencijalne potrebe. Evanđelist naglašava da Isus naviješta kraljevstvo Božje i ozdravlja sve koji su bili bolesni. Isus je cijeli dan propovijedao i primijetio da su ljudi koji ga slušaju gladni, ali nije htio intervenirati jer je čekao da to primijete i učenici. Učenici to primjećuju i govore Isusu: »Otpusti svijet, neka pođu po okolnim selima i zaseocima da se sklone i nađu jela jer smo ovdje u pustu kraju.« Prijedlog učenika je, ljudski govoreći, mudar, ali to je samo ljudska mudrost koja ništa ne rješava. Naime, prijedlog učenika je više u smislu da sebe rasterete odgovornosti ili neugodnosti.

Oni ne razmišljaju da se radi o narodu koji je, većim dijelom, vrlo siromašan. Od čega će oni kupiti hranu i gdje bi mogli prenoćiti? Isus je svjestan da učenici ne mogu svojim snagama riješiti problem, ali ne odobrava način na koji ga učenici žele riješiti. Isus bi htio da učenici pokažu sućut prema tom gladnom narodu i postave barem pitanje, može li se nešto za njih učiniti. A ne, da sve rješavaju na način: „Idite i snađite se!“ Zato Isus odlučno reagira: „Podajte im vi jesti!“ Isus želi da učenici malo zastanu, stave se u situaciju tih ljudi i razmisle mogu li za njih nešto  učiniti, a ne samo da ih hladno pošalju neka se sami snalaze, kako znaju. Učenici odgovaraju Isusu: „Nemamo više od pet kruhova i dvije ribe“. Drugim riječima to znači: ‘Mi imamo nešto hrane, ali to ni za nas nije dovoljno.’ Potom imamo i drugi dio njihovog odgovora koji je doista ironičan: „Ili da odemo kupiti hrane za sav ovaj narod?“ Znaju da je to nemoguće. Evanđelist naglašava da je samo muškaraca bilo oko pet tisuća. Gdje bi oni mogli kupiti hrane za sve? Kako bi tu hranu dovezli? Čime bi to platili jer ne vjerujem da im je kasa bila puna.

Isus sve to dobro zna, ali žao mu je da učenike situacija gladnog naroda ne smeta. Iznenađen je što učenici nisu njega pitali kako pomoći narodu, jer toliko je s njima da su imali prilike vidjeti Isusove božanske moći i čuda. Zašto napokon, ne shvate da Isus može riješiti svaki problem. Njihovo povjerenje u Isusa još je na niskoj razini. Isus ne ulazi u diskusiju s njima nego im samo veli da ljude posjedaju po skupinama kako bi ih se lakše moglo poslužiti. On potom umnaža kruh i ribe i svjesno daje učenicima da poslužuju mnoštvo. Ne traži volontere iz mnoštva nego želi da se učenici uče dijeliti i darivati. To im je pouka. Čovjek postaje darežljiv praksom, a ne teorijom. Isus želi da mi budemo milosrdni kao što je Otac naš milosrdan.

Evanđelist Luka zabilježio je Isusove riječi: »Ne sudite i nećete biti suđeni. Ne osuđujte i nećete biti osuđeni. Praštajte i oprostit će vam se. Dajte i dat će vam se: mjera dobra, nabijena, natresena, preobilna dat će se u krilo vaše jer mjerom kojom mjerite vama će se zauzvrat mjeriti.« (Lk 6, 37-38). Čovjek se ispunjava i postaje bogatiji dajući. Zato u Svetom pismu nalazimo tvrdnju da je blaženije davati nego primati, Davanje je znak velikog srca i bogate nutrine. Evanđelist ne navodi kakva je poslije bila reakcija učenika. Jesu li su postali malo svjesniji tko je Isus? Je li im je poraslo pouzdanje u njega?“

Biskup je propovijed završio riječima: „Mi smo danas ti Isusovi učenici. Isus nas okuplja na euharistiju na kojoj nas hrani kruhom s neba, sa svojim tijelom i krvlju. I mi se trebamo zapitati, ulaze li po toj nebeskoj hrani u nas Isusovi osjećaji za Boga i čovjeka? Euharistija nam je darovana kao snaga i lijek na našem životnom putu. Isus želi po nama biti snaga i lijek mnogima koji su umorni i opterećeni. Takve je pozvao k sebi s obećanjem da će ih on odmoriti. On to želi činiti danas po svojim učenicima, a to smo mi.

Nećemo biti u mogućnosti nahraniti pet tisuća ljudi, ali ćemo možda, moći nahraniti jednoga. Nije uvijek to i najvažnija pomoć koju možemo pružiti. Nekada može biti važan i dovoljan jedan iskren osmijeh, jedna lijepa riječ, neka mala gesta pozornosti, neka sitna usluga, jedno sućutno pitanje: ‘Kako ti je?’ Nema nikoga tko ne bi mogao dati nešto od ovoga. Po takvim darivanjima   prepoznat će nas kao Isusove učenike, a Isus će po nama biti prepoznat kao ljubav i dobrota.“

Biskup je misu predvodio u koncelebraciji s kancelarom i tajnikom preč. Mišelom Grgurićem, domaćim župnikom i generalnim vikarom mons. Marinkom Miličevićem i župnim vikarima Stankom Smiljanićem i Anđelkom Kaćunkom uz asistenciju bogoslova Marka Butkovića.

Prije završnog misnog blagoslova, krenula je Tijelovska procesija središtem grada. Na početku je bio križ te baldahin koji su nosili vatrogasci. Nakon biskupa i svećenika bili su ministranti, katedralni pjevački zbor pod ravnanjem Nikole Perišića, prvopričesnici s košaricama cvjetnih latica koje su prosipali ispred Presvetog. Bili su tu i krizmanici i ostala školska djeca, mnogo vjernika, gospićka garda „Vukovi“, puhački gradski orkestar.

Tijelovska procesija zaustavljala se na četiri postaje koje označuju: euharistiju kao trajnu prisutnost Kristovu; euharistiju kao Kristov i naš Vazam; euharistiju kao žrtvu i  euharistiju kao gozbu. Na svakoj postaji čitao se odlomak iz Evanđelja i  novozavjetnih poslanica te prošnje.

Kad su se svi vratili u katedralu, otpjevali su himan Tebe Boga hvalimo za čudesnu i beskrajnu ljubav Božju i završili blagoslovom s Presvetim.