Tko ljubi upoznao je Boga, jer Bog je ljubav

Uvodno biblijsko čitanje: “Ljubljeni, ljubimo jedni druge, jer ljubav je od Boga; i svaki koji ljubi, od Boga je rođen i poznaje Boga. Tko ne ljubi, ne upozna Boga, jer Bog je ljubav” (1 Iv 4,7-8).

1. Obraćenje o kojem smo raspravljali u prethodnim katehezama, usmjereno je vršenju zapovijedi ljubavi. Osobito je prikladno u ovoj Godini Oca isticati teološku krepost ljubavi, prema uputi apostolskog pisma “Tertio millenio adveniente” (usp. br. 50). Apostol Ivan preporučuje: “Ljubljeni, ljubimo jedni druge, jer ljubav je od Boga; i svaki koji ljubi, od Boga je rođen i poznaje Boga. Tko ne ljubi, ne upozna Boga, jer Bog je ljubav” (1 Iv 4,7-8). Te uzvišene riječi, otkrivajući nam samu bit Božju kao otajstvo bezgranične ljubavi, udaraju temelje na koje se oslanja kršćansko ćudoređe, svo sažeto u zapovijedi ljubavi. Čovjek je pozvan ljubiti Boga i odnositi se prema braći s ljubavlju nadahnutom na samoj ljubavi Božjoj. Obratiti se znači obratiti se ljubavi.
Već se u Starom zavjetu može shvatiti duboka pokretna snaga te zapovijedi, s obzirom na savez koji je Bog uspostavio s Izraelom: s jedne strane je poticaj Božje ljubavi, s druge je strane očekivan ljubavi. Evo primjera kako je prikazana božanska inicijativa u knjizi Ponovljenog zakona: “Nije vas Jahve odabrao i prihvatio zato što biste vi bili brojniji od svih naroda – vi ste zapravo najmanji – nego zato što vas Jahve ljubi (Pnz 7,7-8).
Toj ljubavi predodabranja, potpuno darovanoj, odgovara temeljna zapovijed koja usmjeruje svu izraelsku religioznost: “Zato ljubi Jahvu, Boga svoga, svim srcem svojim, svom dušom svojom i svom snagom svojom!” (ondje, 6,5).
2. Bog koji ljubi je Bog koji ne ostaje daleko nego se upleće u povijest. Kad Mojsiju otkriva svoje ime, čini to da bi zajamčio svoju ljubaznu pomoć u spasenjskom događaju Izlaska, pomoć koja će trajati zauvijek (usp. Izl 3,15). Po riječima prorokâ, on će neprestano podsjećati taj svoj narod na svoj čin ljubavi. Čitamo primjerice u Jeremiji: “Ovako govori Jahve: #!Nađe milost u pustinji narod koji uteče maču: Izrael ide u svoje prebivalište. Iz daljine mu se Jahve ukaza: Ljubavlju vječnom ljubim te, zato ti sačuvah milost#!” (Jer 31,2-3). To je ljubav koja preuzima tonove neizmjerne nježnosti (usp. Hoš 11,8sl; Jer 31,20) i koja se svakako koristi slikama oca ali se ponekad izražava također svadbenom metaforom. “Zaručit ću te sebi dovijeka; zaručit ću te u pravdi i pravu, u nježnosti i u ljubavi” (Hoš 2,21, usp. rr. 18-25). I nakon što je zabilježio kod svoga naroda nevjernost savezu, taj je Bog još raspoložen ponuditi svoju ljubav, stvarajući u čovjeku novo srce, koje ga čini sposobnim bespridržajno prihvatiti zakon koji mu je dan, kako čitamo kod proroka Jeremije: “Zakon ću svoj staviti u dušu njihovu i upisati ga u njihovo srce” (Jr 31,33). Slično se čita kod Ezekijela: “Dat ću vam novo srce, nov duh udahnut ću u vas! Izvadit ću iz tijela vašega srce kameno i dat ću vam srce od mesa” (Ez 36,26).
3. Novi zavjet nam prikazuje tu dinamičnu ljubav usredotočenu u Isusu, ljubljenom Očevu Sinu (usp. Iv 3,35;5,20; 10,17), koja se po njemu očituje. Ljudi sudjeluju u toj ljubavi upoznajući Sina, ili prihvaćajući njegov nauk i njegovo otkupiteljsko djelo. Nemoguće je pridružiti se Očevoj ljubavi ako se ne slijedi Sina u obdržavanju Očevih zapovijedi: “Kao što je Otac ljubio mene, tako sam i ja ljubio vas. Ostanite u mojoj ljubavi. Budete li čuvali moje zapovijedi, ostat ćete u mojoj ljubavi; kao što sam i ja čuvao zapovijedi Oca svoga te ostajem u ljubavi njegovoj” (ondje, 15,9-10). Tako se postaje sudionicima također u spoznaji koju Isus ima od Oca: “Više vas ne zovem slugama, jer sluga ne zna što radi njegov gospodar; vas sam nazvao prijateljima, jer vam priopćih sve što sam čuo od Oca svoga” (ondje r. 15).
4. Ljubav nam omogućuje potpuno ući u sinovski Isusov život, posinjujući nas u Sinu: “Gledajte koliku nam je ljubav darovao Otac: djeca se Božja zovemo, i jesmo. A svijet nas ne poznaje zato što ne poznaje njega” (1 Iv 3,1). Ljubav preobražava život i prosvjetljuje također naše poznavanje Boga sve do dostizanja onoga savršenog poznavanja o kojemu govori sveti Pavao: “Sada spoznajem djelomično, a tada ću spoznati savršeno, kao što sam i spoznat” (1 Kor 13,12).
Valja istaknuti odnos između spoznanja i ljubavi. Nutarnje obraćenje koje kršćanstvo predlaže je pravo iskustvo Boga, u smislu koji je pokazao Isus u vrijeme Posljednje večere: “A ovo je život vječni: da upoznaju tebe, jedinoga istinskog Boga, i koga si poslao – Isusa Krista” (Iv 17,3). Spoznaja Boga ima i razumski doseg (usp. Rim 1,19-29). Ali živo iskustvo Oca i Sina događa se u ljubavi, to jest, kad se do kraja razmisli, u Duhu Svetom, jer “ljubav je Božja razlivena u srcima našim po Duhu Svetom koji nam je dan” (Rim 5,5). Duh Branitelj je onaj zahvaljujući kojemu doživljavamo očinsku Božju ljubav. Najutješniji učinak njegove prisutnosti u nama je upravo sigurnost da nas ta trajna i neizmjerna ljubav s kojom nas je Bog prvi ljubio neće nikada napustiti: “Tko će nas rastaviti od ljubavi Kristove? Uvjeren sam, doista: ni smrt ni život, ni anđeli ni vlasti, ni sadašnjost ni budućnost, ni sile, ni dubina ni visina, ni ikoji drugi stvor neće nas moći rastaviti od ljubavi Božje u Kristu Isusu Gospodinu našemu” (ondje 8,35.38-39). Novo srce, koje ljubi i spoznaje kuca zajedno s Bogom koji ljubi trajnom ljubavlju.