Gospodine Halík, što očekujete od europske etape svjetske Sinode u Pragu?

Ovo je vrlo važna prilika za prevladavanje međusobnih predrasuda. Postoje takve predrasude između mjesnih Crkava, a ovdje možemo u bratskom i sestrinskom ozračju prolaziti dio dugog puta zajedno. To je prilika za razmjenu iskustava i međusobno ohrabrivanje.

Kada govorite o predrasudama, mislite li i na Crkvu u Njemačkoj?

Da, svi to znamo! (smijeh) Postoji ta predrasuda da se njemački Sinodalni put previše nada promjenama institucija. Većina zna da promjena mora biti. Ali one moraju biti duhovno popraćene i pripremljene. Pitanja poput novih mogućnosti u svećeničkoj službi ili drugačije uloge žena u Crkvi ne mogu biti tabuizirana. O tome treba javno govoriti. Ali za sve to potrebna je teološka priprema. Prije Koncila bila je cijela generacija teologa, posebno iz Njemačke, koja ga je pripremala. I sada trebamo teologe koji prepoznaju te nove poticaje.

Drugi vatikanski koncil, dakle, više nije dovoljan?

Mislim da je ovaj Koncil zapravo došao malo prekasno. Pokušavao se voditi dijalog Crkve s modernom. Ali moderna je tada bila gotovo na kraju, već je bilo najavljeno postmoderno doba u kojem danas živimo. Radikalno pluralno društvo postmodernizma sa sobom donosi nova pitanja. Najveći izazovi s kojima se Crkva danas suočava više nisu ateizam i materijalizam, nego žeđ za duhovnošću. To je znak vremena koji je Crkva prekasno prepoznala.

I što iz ovoga slijedi?

Ne moramo tek ponavljati tradicionalno učenje Crkve i pravila o tome što bismo trebali činiti kao kršćani. To se zove ortodoksija i ortopraksija. Nego moramo također razviti dobar način pathosa, osjećaja za dublje potrebe ljudi, dakle novu ortopatiju. Naravno da moramo promijeniti neke stvari u praktičnom obliku Crkve, ali uvijek u ovom širem kontekstu.

Čini se da u Crkvi postoje vrlo različite vizije na temu ortopraktike, ili drugim riječima, o pitanjima morala. Neki žele slijediti tradicionalni nauk Crkve, drugi pozivaju na radikalne promjene. Je li ovo još uvijek kompatibilno?

Krajnje je vrijeme da razvijemo novu, dublju teološku antropologiju. Moramo ozbiljno shvatiti spoznaje prirodnih i humanističkih znanosti. Seksualnost se također mijenja u povijesti i u kulturnom kontekstu. Moramo se zapitati: Koji su poticaji Crkve na ovom važnom području međuljudskih relacija? Crkva je doživjela šok sa seksualnom revolucijom prije 50 godina te je zauzela puku obrambenu poziciju. Ne moramo prihvatiti sve što se događa na ovim poljima, no moramo se uključiti u dijalog, također s predstavnicima rodnih studija. Učinili smo to ovdje u Pragu na Kršćanskoj akademiji prije nekog vremena, i to je bilo vrlo obogaćujuće, kako za moralne teologe tako i za stručnjake za rodne studije.

Ovdje se na europskoj etapi sinode u Pragu čini da postoje dvije vrlo različite slike Crkve. Neki govore o snažnom dvorcu koji bi ljudima trebao dati podršku i orijentaciju. Drugi o šatoru koji bi trebao biti širom otvoren te da nitko ne bi trebao biti isključen. Kako to ide skupa?

(osmijeh) Crkva kao dvorac s utvrdama nema nikakvu perspektivu. Zadaća Crkve je naviještanje evanđelja. A to je jedino moguće kroz inkulturaciju, odnosno u dijalogu sa suvremenom kulturom. Mora se paziti da se jednostavno ne usvoji duh vremena (Zeitgeist), modu i jezik ovoga svijeta, no postoje i znakovi vremena koje trebamo razumjeti, jer to su događaji kroz koje se Bog otkriva u sadašnjosti. A da bismo mogli razlikovati duh vremena i znakove vremena, potrebno je dobro duhovno razlučivanje. U 19. stoljeću Crkva je pogrešno reagirala na modernu tražeći izlaz u kontrakulturi. Bila je to neka vrsta ekskulturacije. U današnjoj situaciji treba ići drugim putem. Nije to jeftina adaptacija, već pravi dijalog.

Može li tome pridonijeti njemački Sinodalni put? Ili je zalutao?

Ne, ne! Vrlo su oštro artikulirali važna pitanja. To moramo shvatiti ozbiljno, ali možda staviti u širi kontekst. Crkva mora biti simfonijska. Nijemci su važan glas, ali on mora biti dio cjeline. I nadam se da ovdje u Pragu možemo napraviti korak prema tom zajedničkom temelju. Ne mora na kraju zvučati unisono (jednoglasno), ali to ne bi trebala biti ni kakofonija, već simfonija međusobnog poštovanja. To je smisao sinodalnosti u Crkvi.