Dr. Ivan Karlić održao je predavanje „Proročki imperativ Drugoga vatikanskog koncila“ u kojemu je uputio na „konkretne mogućnosti i načine kršćaninova proročkog djelovanja u Crkvi i društvu“, odnosno na ono što Sabor podsjeća, savjetuje i nadahnjuje suvremenu teologiju, teologe i današnje vjernike.

„Ako je Isusova praksa imala na neki način i društveno-političko značenje, to znači da i kršćanska vjera sadrži u sebi i društveno-političku dimenziju. Ispovijest vjere u Isusa Krista zadobiva, preko Isusa raspetoga i zbog „društveno-političkih razloga“, javnu i društvenu, a onda i političku dimenziju. Iz onoga što je Isus govorio i što je živio dolaze kršćanskoj zajednici nadahnuća ne samo za javno ispovijedanje vjere, nego i za vlastito javno, društveno, kulturalno i političko zauzimanje u povijesnom okružju. Takvo zauzimanje odnosi se prije svega na „kritički stav“ koji kršćani trebaju imati u odnosu na državu, na društvo i na samu Crkvu. Na taj način kršćani i kršćanska zajednica postaju „kritički korektiv“ koji će biti spreman, uime Boga, dizati glas protiv pojedinaca i protiv institucija koje svojim djelovanjem grade svijet ne samo bez Boga (ili s lažnim bogovima!) nego i svijet „bez ljudskog lica“, istaknuo je dr. Karlić.

Govoreći o proročkom imperativu Drugoga vatikanskog koncila, dr. Karlić ocijenio je da se od Koncila nadalje puno govori kako je poslanje Crkve ‘poziv na služenje’, ali je istina i to da se još nije razvila ‘ekleziologija služenja’. To ne znači da se o temi služenja nije pisalo, dapače, ali dobiva se dojam da se ‘teologija služenja’ koju susrećemo u napisima, pa i u crkvenim dokumentima, često nalazi samo na razini teorije, nije pretočena u dosljednu crkvenu praksu. Koji bi mogao biti razlog tomu? Čini se da je temeljni razlog činjenica što se služenje kao poslanje Crkve još uvijek nije odlučno i izričito temeljilo na mesijanskom služenju Isusa Krista, da još nema jasno određenu isusokristovsku motivaciju. Zbog toga se više općenito i često samo deklarativno govori o služenju Crkve čovječanstvu, primijetio je dr. Karlić.

Ustvrditi je također da aktivno sudjelovanje kršćana u suvremenom društveno-političkom životu, ako želi donijeti plodove i ostati vjerodostojno izvoru kršćanske poruke, mora poći putem Koncila i (po)koncilskih promišljanja i nadahnuća. To je smjer kojim će se danas othrvati sve više nadolazećim oblicima etičkoga i moralnog relativizma na svim područjima ljudskog djelovanja i življenja. Etički i moralni relativizam preuzeo je vodeću ulogu u društveno-političkom životu; on sve više prekriva suvremenog čovjeka, pa tako i vjernika kršćanina koji uvijek ne nalazi izlaza iz njega, a tradicionalna pastoralna praksa Crkve ne omogućava mu uvijek i ne nudi rješenja, mišljenja je dr. Karlić. Istaknuo je da Crkva i njezina teologija trebaju nastojati u koncilskom duhu i smjernicama mudro i razborito inkulturirati Evanđelje u postmodernu kulturu i njezine društveno-političke zajednice. „Doduše, taj je teren ‘sklizak’ jer se ne radi samo o teorijskom nego i o sasvim konkretnim problemima, u kojima se Crkva i kršćani često ne snalaze na primjeren način“, napomenuo je profesor.

Osvrnuvši se na situaciju u Hrvatskoj i BiH, dr. Karlić primijetio je da su Crkve i vjernika puni razni mediji, portali i slično, najčešće u negativnom kontekstu! „Sigurno da se pretjeruje, da ima dosta laži i objeda, ali je istina da i sami ponekad tome pridonosimo svojom nedosljednošću i svojim neprimjerenim ponašanjem, djelima i riječima, mislim i na nas svećenike, i na vjernike. Svi smo mi često pod posebnim povećalom, posebice biskupi, no smatram da baš oni puno mogu reći, potaknuti, kritički se osvrtati na neetične i nemoralne pojave u društveno-političkom životu u Hrvatskoj, jer njihova se riječ ‘dalje’ čuje. Tko sluša ili citira nas ‘obične’ svećenike. Sigurno da to nosi svojevrstan rizik, ali to je nužan rizik, jer ne treba ići ‘niz dlaku’ moćnicima, pa makar nauštrb nekih možebitnih ‘privilegija’“, smatra dr. Karlić. „Crkvu upravo možebitne privilegije znaju puno koštati jer nam one ‘zatvaraju usta’“, upozorio je.

„Dakako, u svemu treba biti razborit; ne treba s propovjedaonice dijeliti savjete, ‘glasajte za tu i tu stranku’ ili a priori nekoga proglašavati ‘lopovom’ i nepravedno stečenim statusom ‘tajkuna’, ali uvijek se nađe načina da i mi svećenici pošaljemo vjernicima razumljive poruke, riječju, ali i djelom, koje se odnose ne samo na ‘duhovnu dimenziju’, nego koje zahvaćaju sve segmente čovjekova življenja, pa i one društveno-političke. Dr. Karlić mišljenja je da češće i više treba ‘dizati glas’ riječju i djelom.

Dr. fra Ivan Macut održao je predavanje „Proročka dimenzija pape Franje ad intra“. U prvom dijelu govorio je o reformi vatikanske kurije. U njemu je tematizirajući Papine govore rimskoj kuriji te odgovarajući na pitanje što je do sada učinjeno po pitanju reforme, panoramski prikazao sve poteze pape Franje na tome području. U drugome dijelu prikazao je reformu Crkve kako to proizlazi iz dokumenta „Evangelii gaudium – Radost evanđelja“ pape Franje i to pod temama: Crkva ne smije biti okoštala struktura; Crkva ne smije biti ona koja stalno kritizira; Crkvene strukture mogu ometati evangelizacijski polet te Papa i sinodalnost Crkve. Kao zaključak dr. Macut istaknuo je kako je papa Franjo zagovornik i promicatelj reforme u Crkvi i to na svim njezinim razinama.

Podsjetio je da je „Evangelii gaudium – Radost evanđelja“ apostolska pobudnica pape Franje iz 2013. godine, upućena je biskupima, prezbiterima i đakonima, posvećenim osobama i svim vjernicima laicima, a govori o navještaju evanđelja u današnjem svijetu. „Budući da taj dokument sam Papa predstavlja kao programatski, onda se o njemu itekako mora voditi računa, a pogotovo u kontekstu govora o reformi Crkve na svim razinama. Papa Franjo svjestan je da suvremeni navještaj evanđelja ne može biti odvojen od nužnih reformnih koraka koji su Katoličkoj Crkvi itekako potrebni“, pojasnio je te je na temelju navedenog dokumenta protumačio što Papa govori o unutarnjoj reformi Crkve.

Prema riječima dr. Macuta, papa Franjo na Crkvu ne gleda kao na okoštalu strukturu koja ima zadatak čekati vjernike da joj priđu. On radije Crkvu vidi kao onu koja izlazi među ljude, među rubne i potrebite i u toj njihovoj konkretnoj egzistenciji susreće čovjeka i naviješta mu radosnu vijest spasenja:

„Svaki kršćanin i svaka zajednica moraju raspoznati put koji Gospodin pokazuje, ali od svih nas traži se da prihvatimo ovaj poziv: izaći iz vlastite udobnosti i imati hrabrosti poći na periferije koje trebaju svjetlo evanđelja“.

U tim riječima prepoznaje se i Papina kritika ‘uredskog kršćanstva’ prema kojem Crkva zatvorena u svoje biskupske i župne urede očekuje nekoga tko ima potrebu svratiti, dok se službenici ne žele izlagati vanjskim okolnostima te ostaju zatvoreni u udobnosti svojih ureda, župnih kuća, biskupskih palača i slično. Papa radije želi ‘zaprljane’ službenike Crkve koji izlaze na periferiju i traže one koji su potrebni navještaja evanđelja.

Sljedeći važni korak prema papi Franji jest preobrazba Crkve koja stalno kritizira i moralizira drugima. To ne znači da papa Franjo prihvaća i odobrava grijeh, nego traži da Crkva i njezini službenici poput Gospodina prihvaćaju grešnike, a odbacuju grijeh. Zato Papa i traži od Crkve da bude otvorena, da ide ususret potrebitima i siromašnima, da „zna učiniti prvi korak, zna preuzeti inicijativu bez straha, ići ususret, tražiti one koji su daleko i poći na raskrižja putova da pozove isključene“, pojasnio je dr. Macut.

Papa Franjo govori o reformi struktura. Koje je strukture potrebno mijenjati? Papa govori o svim strukturama i one trebaju postati misionarske, tj. u sebi gajiti stalnu želju za izlaženjem i susretom ljudi. „Župa nije neka prolazna struktura; upravo zato što posjeduje veliku prilagodljivost, može poprimiti vrlo različite oblike koji od pastira i zajednice zahtijevaju misijsku poučljivost i kreativnost“. Nadalje, prema papi Franji župa treba biti „u kontaktu s obiteljima i životom naroda“ te ne smije postati „suvišna struktura odijeljena od naroda ili skupina izabranih koji gledaju samo sebe. Župa je prisutnost Crkve na nekom teritoriju, mjesto na kojemu se sluša Božja riječ, mjesto rasta u kršćanskom životu, mjesto dijaloga, navještaja, velikodušne ljubavi, klanjanja i slavljenja. Župa, svim svojim djelovanjima, potiče i odgaja svoje članove da budu evangelizatori“. Papa priznaje da obnova župa još uvijek nije dala plodove koje se od toga očekuju i zato je na tome području potrebno i dalje itekako zauzeto raditi kako bi postale misijski orijentirane.

Papa je spomenuo i biskupije i biskupe u ovom procesu i pozivu na preobrazbu: „Svaka partikularna Crkva, kao dio Katoličke Crkve pod vodstvom svoga biskupa, također je pozvana na misijsku preobrazbu. Ona je nosilac evangelizacije, jer je konkretno očitovanje jedne Crkve u jednom dijelu svijeta […]“. Papa naglašava ulogu biskupa u misijskoj preobrazbi vlastite biskupije. Tako je on onaj koji će ponekad i sam „ići naprijed da pokaže put i održi živom nadu u narodu“, dok će drugi put „biti jednostavno usred svojih svojom jednostavnom i milosrdnom blizinom, da pomogne onima koji su zaostali i – prije svega – zato jer stado posjeduje vlastiti osjećaj za pronalaženje novih putova“. U tom kontekstu papa Franjo upozorava i na zamku slušanja „samo onih koji se s nama slažu“ te opominje kako biskup treba slušati sve, a ne samo neke „koji su uvijek spremni reći ono što on želi čuti“.

Uz župnike i biskupe, Papa se osvrnuo i na službu rimskog biskupa, tj. pape: „Moja je dužnost, kao rimskog biskupa ostati otvoren za prijedloge koji mogu pomoći da svoju službu obavljam što vjernije značenju koje joj je Isus Krist htio dati i sadašnjim potrebama evangelizacije“. Papa poziva na pastoralnu preobrazbu i papinstva i središnje strukture opće Crkve. U tom kontekstu Papa upozorava na ulogu biskupskih konferencija u općem vođenju Crkve i savjetovanju pape u tom smislu. Želja je i Drugoga vatikanskog sabora da biskupske konferencije budu one koje će plodno pripomoći konkretnoj primjeni kolegijalnog duha, ali, piše papa Franjo: „Ta se želja nije potpuno ostvarila, budući da pravni položaj biskupskih konferencija kojim bi ih se promatralo kao nositelje konkretnih značajki, uključujući također određeni autentični doktrinarni autoritet, nije još uvijek dovoljno razrađen i pojašnjen“ te Papa zaključuje: „Pretjerana centralizacija, umjesto da pomogne, komplicira život Crkve i njezinu misijsku dinamiku“.

Papa Franjo je na samom početku pontifikata u propovijedi na svetkovinu sv. Petra i Pavla i podjeljivanja palija novim metropolitima u Vatikanu 29. lipnja 2013. godine, između ostaloga, govorio i o sinodalnosti u Crkvi. Tako je Papa rekao kako je palij simbol zajedništva s nasljednikom sv. Petra. Njihova prisutnost na ovom slavlju znak je zajedništva Crkve koje ne znači uniformnost. Uz to, nastavio je dalje papa Franjo, Drugi vatikanski sabor govoreći o hijerarhijskoj strukturi Crkve naglasio je kako sinod biskupa na čelu s papom ima zadatak potvrđivati jedinstvo Crkve te papa traži da se ide tim putem sinodalnosti, istaknuo je dr. Macut.

Zaključio je da je papa Franjo zagovornik i promicatelj reforme Crkve na svim razinama, a ponajviše na razini rimske kurije i djelovanja Crkve jer je itekako svjestan da nema reforme Crkve bez reforme središnje strukture Crkve, a to je vatikanska kurija. Papa poziva na istinski siromašnu Crkvu koja se ne boji promjena i stalnog suobličavanja Kristu siromašnom i patniku, onome koji je išao ususret ljudima svojega vremena.

Dr. Stjepan Brebrić govorio je o temi „Proročka dimenzija pontifikata pape Franje ad extra“. Primijetio je da način na koji papa Franjo razmišlja o današnjem svijetu podsjeća na odnos Crkve i svijeta koji je svojedobno proročki zamišljao sveti papa Ivan XXIII., uvodeći u koncilski govor Isusovu sintagmu „znakova vremena“. Govoreći o izazovima današnjega svijeta, papa Franjo primjećuje: „Čovječanstvo u ovom trenutku doživljava povijesnu prekretnicu koju možemo vidjeti u napredcima koji se čine na raznim područjima“. Međutim, ne posustaje u stalnome prokazivanju kriza u kojima se taj svijet nalazi, analizirajući uzroke i razloge tih kriza, za što je eklatantni primjer njegovo četverostruko „ne“ ekonomiji isključivanja, novom idolopoklonstvu novca, novcu koji vlada umjesto da služi te socijalnoj nejednakosti koja rađa nasilje. Taj četverostruki „ne“ može se shvatiti kao proročka forma sažimanja problematike puno složenijih stanja i procesa u suvremenom svijetu, koji se tiču svih razina ljudskom života. U tom smislu papa Franjo u „Evangelii gaudium“ govori o „ekonomiji koja ubija“, o „kulturi odbacivanja“, o „globalizaciji ravnodušnosti“, o „nepravednim društvenim strukturama“ te o važnijim „kulturnim izazovima“, pojasnio je dr. Brebrić.

Temeljna je perspektiva pontifikata pape Franje Crkva siromašnih i Crkva za siromahe. A jedna od proročki glasnijih poruka u njegovu pontifikatu je ona u kojoj o današnjoj neoliberalnoj „ekonomiji isključivanja i nejednakosti“ kaže „Ta ekonomija ubija“. Vodeći računa o razlici između tržišnoga i kapitalističkog gospodarstva, Papa ne osuđuje tržišnu ekonomiju kao gospodarstveni model, ali ne zatvara oči pred činjenicom da efikasnost toga modela u liberalno-tržišnoj inačici kapitalizma omogućuje zgrtanje moći i bogatstva tek za malobrojne. Papa se zalaže za novu kulturu života i novi stil života, koje ne određuju idoli novca i imetka, nego solidarnost i dijeljenje, osobito solidarnost sa siromašnima. Papu zanimaju svi aspekti globalizacije, ali proročkom smionošću najčešće upire u jedan od najvećih problema današnjeg svijeta – globalizaciju ravnodušnosti. Nasuprot kulturi isključivanja i odbacivanja, Papa poziva na kulturu dijaloga, susreta i integriranja. Od početka pontifikata Papa o sadašnjosti govori kao o „vremenu milosrđa“, uvjeren „da je naše doba kairos milosrđa“ i to upravno za „ranjeno čovječanstvo“, kojemu „Crkva pokazuje svoje majčinsko lice“.

Socijalni nauk Crkve jedna je od teološko-pastoralnih socio-ekonomski, kulturalno i politički najvažnijih sastavnica proročke dimenzije njegova pontifikata. Evangelizirati znači za papu Franju također humanizirati, kako pojedince i zajednice, tako i odnose u društvu i svijetu. Ne prozelitistički, ali niti populistički, nego svjedočenjem evanđelja u nasljedovanju Isusa Krista, čitanjem znakova vremena i tumačenjem, izgradnjom kraljevstva Božjega u koje su svi uključeni. Može se reći da je socijalni nauk Crkve glavno obilježje proročke dimenzije pontifikata pape Franje ad extra u kojemu je raspoznatljiva veza socijalno angažirane duhovnosti i pragmatike socijalnog nauka, što u komplementarnoj međuovisnosti znači življenje otvorene duhovnosti u današnjem svijetu i izbjegavanje retorike socijalnog nauka, koja ne bi interpelirala konkretnu ljudsku stvarnost, istaknuo je dr. Brebić.