Predavač je na početku podsjetio na povijesna zbivanja od 16. stoljeća nadalje. Na nastanak protestantizma Crkva je odgovorila Tridentskim saborom i marnim provođenjem njegovih odredbi. Uslijedili su vjerski ratovi koji su završili početkom 17. stoljeća. Tada je tradicionalan položaj Crkve u katoličkim monarhijama u sprezi s državnom vlašću dosegao vrhunac. Crkva je „u državi imala zaštitnika i promicatelja katoličke obnove, a država u Crkvi siguran stup odgoja u duhu koji je njegovao vjernost katoličkim dinastijama“. Zatim su počele nastajati moderne države, među kojima je doc. dr. Patafta istaknuo Francusku i Habsburšku monarhiju. Provođenjem apsolutističkih i prosvjetiteljskih ideja nove države velikim su dijelom uspjele oslabiti utjecaj pape.

„Na područjima rasta apsolutističkih monarhija 18. stoljeća, pojavljuju se različiti oblici duhovnih, pravnih i političkih gibanja koja su nastojala ograničiti svjetovni utjecaj Crkve na državne institucije i provesti određene reforme na području duhovnog života.“

„Mnoge odredbe katoličkih monarhija u 18. stoljeću na području duhovne i svjetovne vlasti Crkve vodile su prema otklanjanju određenih zloporaba u Crkvi i prema njenoj reformi. Državni apsolutizam, jansenizam, episkopalizam i katoličke reformne struje nasuprot moćnoj i raskošnoj baroknoj Crkvi stavljale su ideal Ecclesia primitiva. Upravo je nezadovoljstvo kasnim baroknim katoličanstvom, osobito njegovom pastoralnom neučinkovitošću i jednostrano očitovanim oblicima duhovnosti i pobožnosti, potaklo mnoge biskupe u Monarhiji da se otvore onodobnom crkvenim pokretima obnove čime je započelo razdoblje obnovnog katoličanstva koje će oblikovati sliku Crkve i svećenstva do početka 20. stoljeća.“

Pritom se krajem 18. stojeća obnovno katoličanstvo našlo „u paralelnom interesnom smjeru s interesima države u njezinim nastojanima prilagodbe crkvene stvarnosti potrebama moderne države“. Tako je Marija Terezija nastojala provesti gospodarske i prosvjetne reforme, želeći njima zahvatiti i nedodirljive crkvene posjede. Njezin sin Josip II. poduzeo je još radikalnije zahvate „vodeći odnos Crkve i države prema stvaranju cezaropapističke vlasti monarha“. Njegovim ukazom počelo je ukidanje samostana koji prema mjeri države nisu imali funkcionalnu svrhu. „Također su ukinuti i mnogi samostani redova koji nisu bili ukinuti carskim ukazom što je ostavilo štetne posljedice u dušobrižništvu i vjerskom životu“. Taj nedostatak trebao se provesti reformom biskupija, župa i svećenstva.

Nove granice biskupija i župa stvarane su prema zemaljskim granicama. Biskupi su dobrim dijelom postali činovnici zemaljskih vlasti. Na teološkim učilištima u Monarhiji istisnut je utjecaj isusovaca koji su i ukinuti, a prevladao je utjecaj teologa na tragu jansenističkih ideja o obnovi. „Time su biskupi i teolozi svojevoljno postali podupiratelji državnog apsolutizma u nadi da će prema tim načelima provesti program obnovnog katoličanstva.“

Novi model oblikovanja svećenika idealno je provodio zagrebački biskup Maksimilijan Vrhovac. „Međutim, antiliberalni stav episkopata u Monarhiji nije dozvolio potpuno napuštanje tradicija formacije svećenika prema Tridentskom modelu, barem što se tiče teološkog shvaćanja službe“, ali se od svećenika zahtijevalo da dostojno i vjerodostojno žive svećeništvo i ostvaruju svoje poslanje u skladu s društvenim i političkim potrebama svoga vremena.

„Ideal svećenika bilo je nasljedovanje Isusa Krista Dobrog pastira, spremnog i zauzetog za pastoralno djelovanje u Crkvi. Nije to više bio svećenik po mjeri katoličke obnove, kada je naglasak bio na svećenikovoj liturgijskoj službi, prije svega slavljenju euharistije. Veliki jaz između visokog svećenstva koje je pripadalo po službi društvenom sloju visokog plemstva i ostalog svećenstva koje je ostajalo na razini nižih slojeva očitovao se u pogledu komunikacije, financijskog položaja i ugleda. Svećenik jozefinističkog formativnog smjera ostao je službenik kulta, njegova liturgijska zadaća nije ni najmanje promijenjena ili dovedena u pitanje, ali svećenici su u prvom redu oblikovani za službu navještanja koja treba biti odraz njihove duhovnosti. Dok je crkvena strana oblikovala svećenika kao pastoralnog djelatnika i navjestitelja spasenja (osobito je naglašena uloga obnovitelja moralnog života vjernika i vjerskog odgoja kao ključ dušobrižništva), država je svoje djelovanje usmjerila prema praktičnoj razini formiranja svećenika. Redovnički i dijecezanski svećenički kandidati formirani su prema istom modelu služenja državi i Crkvi. Odgoj za pastoralno djelovanje i moralan život bio je zajednički i Crkvi i državi, međutim država je tražila više.“

„Intervencije papa i redovničkih poglavara u Rimu su doslovce blokirane od strane državnog aparata.“ Takve prakse dovele su do „opadanja svećeničkih zvanja, njihova društvenog ugleda i naposljetku moralnog života, a materijalno stanje postajalo je sve teže“.

„Slabost jozefinističke formacije svećenika pokazala se odmah nakon smrti Josipa II. kada je njegov konzervativniji i tradicionalniji brat Franjo I. počeo dokidati mnoge odredbe jozefinističkog pravnog sustava vezane uz formaciju svećenika i njihov rad. Vjerski nemar i opadanje vjerskog života bili su posljedica ograničavanja svećeničke službe i ograničavanja, degradacije i uništavanja redovničkog pastorala.“ Stoga je Franjo I. zatražio obnovu ukinutih pučkih misija i pobožnosti. Opadanje broja svećeničkih zvanja i popuštanje svećeničke stege, doveli su do raspuštanja generalnih sjemeništa i obnove biskupijskih.

„Francuska revolucija, napoleonski ratovi, prodor liberalizma, rađanje nacionalizma i ideja nacionalnih država, otvoreni antiklerikalizam, kao i novi ideološki pokreti proizašli iz ranog liberalizma, koji je u Monarhiji bio plod jozefinizma, stavili su Crkvu pred novu stvarnost 19. stoljeća vremena revolucija i stvaranja nacionalnih država.“

Posljedice liberalizma djelomično je usporila restauracija starih režima na Bečkom kongresu. Međutim, „stalne revolucije povezane s liberalnim idejama nacionalne države potkopavale su obnovljeni apsolutizam“. Monarhija je sama postala žrtvom jozefinizma koji je liberalizam proširio u svim slojevima društva.

Papinstvo, pak, u 19. stoljeću „obnavlja svoju snagu i postaje globalni autoritet, podržavam snažno od konzervativnih stranaka i ultramontanističkih pokreta svećenstva i laikata, koji postaje snažan oslonac konzervativnih monarhija, koje su u 18. stoljeću ograničavale crkvenu vlast u korist državne.“

„Veliki dio katoličkog nižeg klera sudjeluje u revolucionarnim događanjima 1848. godine, zahtijevajući između ostalog i ukidanje celibata. S druge strane, svećenstvo postaje aktivan nositelj nacionalnih ideja i pokreta, ali i ustanaka u Italiji, Poljskoj i drugim dijelovima Monarhije.“

„Austrijskim konkordatom iz 1855. godine dokinute su sve jozefinisitčke uredbe koje su se odnosile na Crkvu. Ponovno je dobivena autonomija, iako u uskoj vezi s Monarhijom i dinastijom, međutim, ova obnova crkvenih struktura bila je obnova papinske i biskupske vlasti, koje u konfrontaciji s liberalizmom započinju čvrstu antiliberalnu politiku utemeljenu na monarhističkom konzervativizmu i ultramontanstvu. Crkva preuzima puni nadzor nad formacijom svećenika, obnavljaju se redovničke zajednice, između ostalog 1815. obnovljena je Družba Isusova, nastaju nove muške i ženske družbe, dolazi do ponovnog procvata pastoralne djelatnosti i duhovnog života, kao i misijskog rada. Svećenstvo druge polovice 19. stoljeća formira se prema mjeri obnovnog katoličanstva, bez utjecaja jansenizma. Sva teološka literatura iz vremena jozefinizma, jasenistička i s natruhama liberalizma je izbačena iz nastavnog programa teoloških škola, učilišta, sjemeništa i odgojnih zavoda za svećenike i redovnike. Novi svećenik formiran je strogo doktrinarno, u službi je kulta i Crkve, s naglašenom notom apsolutne odanosti mjesnom biskupu i papi, čuvar je pravovjerja, dušobrižnik i moralni autoritet zajednice. Redovnička obnova stvara svećenika po mjeri duha utemeljitelja Reda, koji je u službi zajednice i usmjeren na pobožan život te doktrinarni i sakramentalni odgoj vjernika. Država brine o potrebama svećenstva, a svećenstvo, osobito visoki kler postaju odani čuvari crkvenih interesa i dinastije. Bez obzira što s vremenom gubi vodeću ulogu u obrazovanju i dalje je obrazovni sustav indirektno pod kontrolom Crkve. Svećenik oslobođen tutorstva države postaje duhovni i moralni autoritet, ali i nositelj konzervativnih ideja povezanih s monarhijskom idejom države u kojoj Crkva ima ključnu ulogu.“

„Stvaranjem nacionalnih država u 19. stoljeću, Njemačke i Italije, raste i antiklerikalizam što još više učvršćuje apsolutističke i konzervativne pozicije Crkve i svećenstva, ali u obrani crkvenih prava i kršćanske države naspram sekularnom liberalizmu snažno se angažira i katolički laikat.“

„Iako strukture Crkve ostaju i dalje klerikalne i konzervativne novi poticaji angažiranog laikata transformiraju tadašnju ulogu svećenika u vjerničkoj zajednici. Svećenik i dalje ostaje formiran za službu kulta, pravovjerja i misijsko – navjestiteljskog poslanja u strogo dogmatskim okvirima, ali u isto vrijeme jače se politički i socijalno angažira. Nosioci ideja katoličkih pokreta jesu laici, ali duhovna dimenzija vodstva, a počesto i socijalno-politička još je pod utjecajem svećenstva.“

Uslijedio je Prvi svjetski rat i slom monarhijskih sustava, a Crkva se suočila s novim izazovima, među ostalim s gubljenjem stoljetnih povlastica. Međutim, u međuratnom razdoblju sve više je postajala Crkva navještaja. Svećenici su i dalje formirani prema potrebama kulta i pastorala, ali su otvoreni novijim društvenim stvarnostima. „U susretu s agresivnom sekularizacijom, totalitarizmima i diktaturama, dio svećenika otvoreno počinje djelovati socijalno i politički na područjima radničkih i ljudskih prava, kršćanske obnove društva u vidu socijalne-demokracije i poboljšanja životnih uvjeta stanovništva. Dio svećenstva se pak okreće prema nacionalističkim režimima u realnom strahu od komunizma i agresivnih progona, kao npr. u Portugalu i Španjolskoj, gdje se formira poseban političko-ideološki sustav nacionalni katolicizam nakon strahota građanskog rata. Također, dio svećenstva i dalje podupire nemoguće slučajeve restauracije propalih sustava vladavine.

Nakon Drugoga svjetskog rata „zapadne zemlje okreću se prema sustavu kršćanskih demokracija koje kroz parlamentarni republikanski sustav stvaraju temelje Europske unije. Svećenstvo ovih zemalja otvara put Drugom vatikanskom saboru i obnovi Crkve. Dio svećenstva, osobito u Španjolskoj, Portugalu i Latinskoj Americi ostaje povezan s autokratskim militarističkim režimima, dok progonjena Crkva istočnog bloka ili trpi život kršćanstva katakombi ili doživljava nakon teških progona duhovni preporod i veliki porast broja duhovnih zvanja, kao primjerice u Poljskoj i Hrvatskoj (Jugoslaviji).“

Nakon Drugog vatikanskog sabora, umjesto „očekivanog preporoda doživjeli smo veliku krizu ili niz većih kriza koje su uzdrmale cjelokupnu stvarnost Crkve“, ustvrdio je doc. dr. Patafta. „Dok postkoncilska Crkva i danas nastoji dati odgovore na krizu svećeničkog identiteta, opadanje broja duhovnih zvanja i krize nastale zloporabama svećeničkog položaja i službe, što je djelomično i uzrok loše i površne provedbe koncilskih zaključaka, stvarnost pokazuje kako globalni identitet svećenika u Crkvi nije više sasvim jasan, a s druge strane povijesna opterećenost svećeničkog identiteta unutar partikularnih Crkava i dalje utječe na formativnu razinu svećenika. Mnogi crkveni dokumenti pokazatelj su velike brige crkvenih institucija svih razina za svećenička zvanja i njihovu formaciju, ali provedba često ostaje manjkava.“

„Često u nedostatku jasne formacije, duhovnog identiteta svećenika i proizvoljnog pristupa življenju svećeničkog poslanja, u vremenu postmodernizma s njegovi parcijalnim mentalitetom, socijalni angažman, društveno-politički i administrativni mentalitet, povezanost i navezanost na stare društvene i političke strukture ili prakticiranje novih oblika duhovnosti, idejnih i ideoloških formi još više deformira svećenički identitet.“

„Postmodernisitčki mentalitet 21. stoljeća sve više stavlja pred svećenika imperativ navjestitelja spasenja i evanđeoske autentičnosti i ponovno otkrivanje temeljnog poslanja i biti ministerijalnog svećeništva, oslobođenog od okova interesa države, a usmjerenog na vjerničku zajednicu i misijsko poslanje Crkve u vremenu Nove evangelizacije“, zaključio je doc. dr. Patafta.