U prvom dijelu predavanja naslovljenom „Župa i župnik u raljama načela ‘uvijek se tako radilo’“ don Ivica je dao analizu stanja u župama i pastoralu, posebno u, kako je rekao, toksičnim župama.

Tko, primjerice, barem ponekad uzme u ruke Glas Koncila i pročita reportažu o župi, lako bi mogao zaključiti da je tema 62. teološko-pastoralnog tjedna preuranjena i neupotrebljiva. Jer, ako je stanje u župama onako kako se u većini slučajeva u spomenutim reportažama predstavlja, s lakoćom možemo zaključiti da smo, barem kad je riječ o vjerskom životu u našim župama, daleko od promjene epohe pa se još dugo može održavati tradicionalni oblik pastorala i poboljšavanje postojećeg stanja, prokomentirao je don Ivica.

Primijetio je da u naslijeđenom pastoralnom modelu prevladava tradicionalno-klerikalni model pastorala u kojem sve ovisi o župniku kao djelitelju religioznih usluga, predvoditelju i organizatoru vjerskih slavlja, a župa se prepoznaje po toksičnom naboju koji sprječava razvoja crkvenosti. Budući da je sve u rukama župnika, a ponekad i u rukama nekolicine župljana, prevladava ozračje autoritarnosti i podložnosti. To dovodi do gušenja dijaloške klime, a u njoj se dobro osjećaju samo oni mladi ljudi koji imaju slične sklonosti. U tradicionalnom monolitnom i isključivom ozračju ne postoji ljekoviti protok stavova, pogleda, očekivanja, nezadovoljstava i konstruktivnih kritika. Jednostavno rečeno: nedostaje timski rad i dijaloška klima u kojoj bi se uvažavala i nadopunjavala mišljenja i zbog kojih bi viša razina uvažavala zdrave i izgrađujuće prosudbe i vizije niže razine.

Kad se na župnim susretima i druženjima otvori neko pitanje glede vjerskog života u župi, najčešće se traže krivci, a nikada rješenja. Ogovaranja su važnija od obrazloženog razgovora. Na prvome mjestu je pogled prema prošlosti u kojoj je sve bilo sjajno, posebno rad s djecom i mladima, a kao čimbenik stabilnosti se smatra onodobni župnik ili kapelan, jer, kako se rado ističe, da nam je ostao vlč. N. ili don N., sve bi bilo drugačije. Očito je da se u toksičnim župama mnogo očekuje od župnika, a malo od župljana. Dodatni pokazatelj je činjenica da bi pojedinci rado vidjeli župnika kako zapovijeda i prigovara jednima, a povlađuje drugima. Kad se sve zbroji i oduzme, a na tragu već navedenoga, u takvoj se župi najčešće rješenje vidi u premještaju i dolasku novog svećenika koju će „obnoviti potamnjeli i zasluženi sjaj“.

Župljani koji su „bliže oltaru“ očekuju da ih se pravodobno pred zajednicom hvali i ističu njihove zasluge za trud, zauzetost u župi, raspoloživost i darovano vrijeme, novac, umijeće. Makar i potiho, ali neka se zna tko je tko i da bez njih stvari ne bi išle. Spontano se zamjera kad se zaslužnima ne iskazuje dužno poštovanje, kad im se ne pridaju prva sjedala, prigode za isticanje, kad ih se ne hvali ili ističe za ovo ili ono. Isti se osjećaju odbačenima ili su mrzovoljni zbog neuzvraćene hvale i tretmana koji im, zna se, pripada, a ponekad se povlašteni položaj očekuje zbog obiteljskog ugleda, protukomunističke prošlosti ili općenito obiteljskog doprinosa njihovih predaka župi, crkvi, župnicima, itd.

U toksičnim župama gotovo nitko ne drži do službenih pastoralnih smjernica. Crkvene dokumente nitko ne doživljava. Pastoralna tromost i nezainteresiranost opravdava se prethodnim besplodnim pokušajima, apstraktnim tekstovima koji su, kako se smatra, nekorisni i neupotrebljivi za sadašnji trenutak i narod. Sve u svemu, važno je da se čini onako kako se uvijek činilo, ono što je u skladu s mjesnim običajima i očekivanjima ljudi. Ne postoji niti se očekuje plan ni program razvoja župne zajednica na svim njezinim razinama, a o misionarskoj ulozi župe može se samo sanjati. Plan i program je određen običajima, sjećanjima i emotivnim držanjem ljudi. Djeluje se kratkoročno i stihijski, a sve se čini samo od sebe i u skladu s godišnjim ritmom i blagdanima.

Uglavnom se dobra volja smatra dovoljnim pokrićem za obnašanje određenih službi, a – jer je riječ o dobrovoljnom strukturalnom konceptu – ne očekuju se umijeća potrebna za obnašanje određenih službi. Netko je u boljim odnosima sa župnikom pa je to dovoljan razlog da mu se povjeri neka služba. Povjerenje koje netko uživa od strane nekog autoriteta u župi smatra se važnijim od sposobnosti ili čak zamjenom za sposobnost.

Taj i takav model se sretno uklapa u vjernička očekivanja. Ujedno donosi obostrano zadovoljstvo ako se u župi radi onako kako se uvijek radilo i ako uspijeva barem dio mladih ljudi uvesti u taj ritam. Riječ je o samoodrživom sustavu ponude i potražnje vezanom uz raspored tradicijskih običaja. Svaki odmak od naslijeđa izaziva konfliktne situacije koje svatko rješava na način kako najbolje zna i umije, pojasnio je predavač.

U dijelu predavanja „Crkva sinodalne odgovornosti za župnika“ don Ivica je istaknuo kako je važno poticati i omogućiti duhovnu, intelektualnu i emocionalnu podršku i formaciju svećenika.

Ako nam se čini opravdanim da je zaista potrebno poticati i nuditi duhovnu, intelektualnu i emocionalnu podršku i formaciju župnika, onda nam se nameće potreba iznalaziti načina kako u konkretnim prilikama župa i biskupija ne ostati slijep i nezainteresiran za stanje u kojem se nalaze župnici i za ono što proživljavaju u svojoj svakodnevici. Dakako, odatle slijedi pitanje tko to ne bi smio ostati slijep i nezainteresiran za stanje župa i župnika. Zasigurno župnici ne mogu reći da se to njih ne tiče, premda su ponajprije biskupi pozvani poticati i koordinirati iznalaženju mehanizama koji će omogućiti da se rasvijetli stvarno stanje pastorala te poticati interes za odgovorno ophođenje prema stvarnome stanju, rekao je don Ivica.

S tim u vezi je jasno da se time očekuje odgovoran unutarcrkveni pristup stanju župa i župnika, a to, kako se meni čini, traži tri koraka: uočiti stanje, priznati ga i razmotriti njegovu prirodu u užem i širem kontekstu. Tek takvim slijedom moguće je određenu krizu prepoznati kao bogomdani kairos iz kojeg se rađaju nova nastojanja i otvara put prema budućnosti. Dakako, nije samo to nužno, potrebna nam je duhovna kondicija kako bi se proročkom snagom i novim vizijama pristupilo pastoralnim temama i dilemama, primijetio je predavač.

Posebno je uputio na problematiku premještaja svećenika. „Dovoljno se ovdje zaustaviti na provedbi svećeničkih premještaja s jedne na drugu župu. Očito je da kanonski mehanizam premještaja u svojoj provedbi nije osmišljen na pastoralno plodonosan način i ne računa s osobnim dinamikama pojedinog svećenika. Mehanizam premještaja tako je postavljen i tako se ostvaruje kao da župnici žive pod staklenim zvonom, kao da nisu izloženi različitim utjecajima kao i ostali ljudi. Starenjem i mijenjanjem životne sredine, prilagođavanjem mentalitetima i preuzimanjem obveza nužno se i župnici mijenjaju. Tko je barem malo kušao što znači biti župnik, zna da je župni pastoral uvjetovan konkretnim ljudima i prilikama, različitim mehanizmima koji svjesno i podsvjesno utječu na silnice određene sredine, a ono što mnogi prije ređenja ne bi niti su mogli zamisliti, to može biti ključno za plodonosno i usrećujuće vršenje župničke službe. Iako župnik s vremenom stječe navike i umijeća koja mu olakšavaju djelovanje, s vremenom ujedno gubi, mijena i pomiče svoje osobne i pastoralne interesa zbog stečenog iskustva, tereta nerazriješenih konflikata u sebi i oko sebe, novih spoznaja, razočaranja, straha, osjećaja nezahvalnosti, manjka povjerenja u vlastite mogućnosti da se bez većih frustracija nosi s novim izazovima i teškoćama, krizom vjere i morala, itd. Iskustvo konfliktnih situacija u župnom pastoralu jedno je od područja koje u svećeničkoj formaciji uopće nije prepoznato niti se u kasnijim fazama vrednuje i razmatra“, rekao je don Ivica.

Ponudio je i odgovore što konkretno treba činiti. „Budući da je župnik ‘vlastiti pastir povjerene mu župe koji vodi pastoralnu brigu za predanu mu zajednicu pod vlašću dijecezanskoga biskupa na čiji je dio u Kristovoj službi pozvan’, kako kaže Zakonik kanonskoga prava u kan. 519, onda se, uvažavajući prethodno rečeno, očekuje da župnik svoju pastirsku službu obavlja kompetentno, a ne kao izvorište kaosa. Otuda je jasno da se župnicima mora omogućiti duhovna, intelektualna i emocionalnu podrška i trajna formacija kako bi Crkva imala kompetentne pastire koji će stajati na čelu župa. Da bi se to moglo, formacija prije ređenja treba polučiti svijest o potrebi formacije nakon ređenja koja će podrazumijevati bolne i ohrabrujuće procese razvoja i učenja pastoralnih kompetencija“, istaknuo je don Ivica.

„Udobni klerikalizam“ (S. Oster), koji s užitkom žive mnogi svećenici i vjernici, često se oslanja na puko ustrajavanje u održavanju pastoralnog i liturgijskih naslijeđa, a vanjske forme daju privid da je sve u redu i da su problem oni koji govore o problemima. Zato mi se čini da bi župnici već od sutra trebali u tjednu imati slobodan dan, posebno gradski župnici. Toga dana, izuzev hitnih obveza, ne bi imali misu, katehezu, redovite administrativne obveze, itd. To zasigurno nekomu može zvučati sablažnjivo, dokaz u prilog tvrdnje da su sva naša zla u modernističkim previranjima u Crkvi, itd., no mislim da bi to bio uvjerljiv korak istinske spremnosti da se krene na put suočavanja s nadolazećom pastoralnom zimom i da se hrabro otpočnu procesi otklona od pastoralnih iluzija. Ponuditi slobodan dan župnicima ne znači poticati pastoralnu lijenosti i nerad, nego se otvoriti smislenijem i zahtjevnijem pastoralu. Gdje i kako će neki župnik provesti slobodan dan, to je stvar njegova izbora. Drugo, trebalo bi uvesti obvezatan formacijski dan koji bi se, ovisno o prilikama pojedinih dekanata i biskupija, organizirao jednom mjesečno od listopada do lipnja kao vrijeme duhovne, intelektualne i emocionalne formacije. U osmišljavanju formacijskog dana trebalo bi voditi računa o konkretnim prilikama u kojima župnici djeluju, što nužno sa sobom uključuje određene mogućnosti i nemogućnosti. Dakako, to traži preustroj postojećih i budućih kadrova osmišljavajući odgovarajuće kadrove koji bi koordinirali svećeničkim susretima, ali sa sobom otvara pitanje međubiskupijske solidarnost u razmjeni svećenika kako bi se došlo do učinkovitijeg pastorala, kazao je don Ivica.

U izlaganju je istaknuo važnim vrednovati, podupirati i poticati zvanje u zvanju, odnosno osobne karizme i proročki žar i uplitanje.

„Ako se župnička služba povjerava svećenicima polazeći od stvarnih potreba župe, a ne ovisno o potrebama i(ili) taštinama pojedinih svećenika, onda to znači da je potrebno poticati zvanje u zvanju. To posebno vrijedi istaknuti zbog onih slučajeva kad se radi o zbrinjavanju ili sklanjanja nekog ‘slučaja’ s jedne na drugu župu. Odgovorno povjeravanje župničke službe u sinodalnom ključu traži da se župljanima obrazloži zašto je dotični svećenik imenovan njihovim župnikom i što se od njega pod određenim pastoralnim vidom očekuje. Smatram da se drugačija Crkva, kako bi to kazao papa Franjo, ne može uvjerljivo izgrađivati bez buđenja svijesti da se, primjerice, imenovanje nekog svećenika za župnika tiče dotičnih vjernika. Bez tih se strukturalnih pomaka ne može u svećenicima odgajati poslušnost prema povjerenim talentima i razvijati inteligentna crkvenost. Da bismo mogli poticati kulturu poslušnosti prema povjerenim talentima nužno se moramo suočiti s pitanjem svećeničke formacije u crkvenim ustanovama. Ako je crkveno vodstvo zadovoljno godišnjom ‘proizvodnjom’ nužnog broja svećenika za ‘pokrivanje rupa’, onda je jasno da taj i takav cilj sa sobom ne donosi preispitivanje postojećeg pastoralnog modela“, zaključio je don Ivica Huljev.