Dr. sc. Smoljo-Dobrovoljski istaknula je da bi posvećene osobe trebale psihoseksualnoj integraciji posvetiti posebnu pažnju jer jedino na taj način mogu zadovoljno i zdravo živjeti svoj poziv i pomoći drugima da žive zdravo, zrelo i odgovorno.

Navela je da je važna komponenta osobne zrelosti afektivna zrelost koja je temelj svih ostalih zrelosti koje se razvijaju (intelektualne, emotivne, seksualne, socijalne, relacijske, pastoralne). Osoba ne može biti psihoseksualno zrela ako nije dostigla afektivnu zrelost. Afektivna zrelost je preduvjet psihoseksualne zrelosti. Kao matrica svih ostalih ogranaka sazrijevanja čovjeka u različitim dimenzijama afektivna zrelost zahtijeva kontrolu nagona i instinktivnih djelovanja, protumačila je.

Kad je procjena osobe isključivo razumska, stav i odnos koji uspostavlja s drugima može biti rigidan, hladan i površan, dok u slučaju dominantno emotivne procjene odnos se temelji na simpatiji ili antipatiji. U oba slučaja često nedostaje empatija koja je važan „instrument“ u pastoralno-odgojnom smislu. Afektivno zrela osoba u stanju je prepoznati uzroke unutarnjih napetosti i tolerirati frustraciju koja proizlazi iz nezadovoljenja potreba koje su joj psihološki važne (psihofiziološke, psihosocijalne i duhovne); ona može uvidjeti dio svoje odgovornosti u određenim događajima, ne izbjegava probleme već se s njima suočava realno te ako su isti nerješivi u određenom periodu, staloženo i strpljivo ih podnosi i čeka povoljno vrijeme da se s njima suoči. Neugodna emotivna stanja poput tjeskobe, straha i ljutnje ne destabiliziraju njezin psihički aparat, nego prepoznaje, prihvaća i integrira neugodne emocije s izabranim vrijednostima, što dovodi do smanjenja tenzije. Afektivna zrelost također predisponira osobu za poduzimanje odluka bez prevelikog oklijevanja, čini je fleksibilnom, što je u osnovi mentalnog zdravlja, te sposobnom za prilagodbu i ustrajnost u različitim, novim situacijama, koje mogu izazvati tjeskobu i neizvjesnost. Pastoralni rad zahtijeva spremnost na žrtvu, a to znači da osobne psihološke i profesionalne potrebe svećenika/redovnika neće uvijek biti zadovoljene, što može biti frustrirajuće. Ako osoba nema kapacitet da se nosi s frustracijom na prikladan, zdrav način, ona se akumulira, a nagomilana frustracija vodi prema agresivnom ponašanju, agresivno-dominantnom stavu, koji lako eskalira i eruptira emotivnim ispadima na slabije, podređene. Tako se začarani krug u pastoralnom djelovanju može godinama ponavljati kod jednog klerika/redovnika. Takva djelovanja anesteziraju duh zajednice čineći je pasivnom, inertnom i neprivlačnom za nova zvanja, upozorila je dr. Smoljo-Dobrovljski.

Navela je da afektivno nezreo klerik/redovnik ne može jamčiti trajnu prisutnost i postojanost u zajednici, niti može biti svjedok „ljubavi i služenja Božjem narodu, trošeći se bespridržajno za Crkvu“. Razlog tomu leži u činjenici da afektivno nezrela osoba ne poznaje dinamiku nesebičnog davanja, ona ne želi davati sebe, već primati za sebe. Nezrelost svećenika može imati štetne posljedice i za njega i za osobu ili skupinu koju prati, na nekoliko razina: psihofiziološkoj, psihosocijalnoj i razumsko-duhovnoj. Kada je i sam uronjen u razvojne probleme, fiksiran na jednu od dviju razina života (psihofiziološku, psihosocijalnu) i kada ne posjeduje referentni okvir, ili drugim riječima kada u njegovu životu nije primat za djelovanje razumska-duhovna razina ili objektivne vrijednosti, već vrijednosti niže razine ili subjektivne, on može koristiti odgojno-pastoralni kontekst za zadovoljavanje osobnih potreba i rješavanje vlastitih problema ili problema u vezi s pozivom. Na interpersonalnoj razini umjesto da odgaja povjereno stado za daljnji rast, on ga „prisvaja“ i posesivno veže, što može kulminirati navezanim i ovisničkim odnosom s pojedincem ili određenom skupinom. Budući da se u ovisničkim odnosima zadovoljavaju psihološke potrebe koje su u suprotnosti s vrijednostima poziva, rast i razvoj unutarnje slobode je ugrožen, a u ekstremno privilegiranim odnosima i blokiran. U takvim okolnostima svećenik ne pomaže osobama da nasljeduju „Gospodina Isusa Krista, Učitelja, Svećenika i Pastira“, nego ih prisvaja, smatra vlasništvom, i zahtijeva implicitno ili eksplicitno da izvršavaju ono što on smatra važnim, a što može biti pastoralno-odgojno proturječno evanđeoskim vrijednostima. Rezultat neprikladnih intervencija i afektivnog paraliziranja pojedinca ili skupine u pastoralu može kulminirati krizom koja nastaje kada se odnos završava, najčešće kad svećenik (župnik, kapelan) odlazi u drugu župu, istaknula je predavačica.

Dr. Smoljo-Dobrovoljski pojasnila je da nije svaka psihološka slabost, nesigurnost, neuravnoteženost pokazatelj da će kandidat u formaciji ili prezbiter, ako dođe na vodeće mjesto, zlorabiti moć. Psihološke nezrelosti na afektivnom i seksualnom području, ako se radi s osobama, mogu biti nadvladane, integrirane. Afektivne slabosti su mjesta rasta, bolne točke psihološkog funkcioniranja preko kojih netko može dosegnuti veći stupanj zrelosti. U duhovnom smislu korist je kada se psihološka borba preobrazi u duhovni boj, a to je ujedno i cilj psihološko-duhovnog praćenja i sazrijevanja, koje se manifestira u postupnom moralnom napredovanju i autentičnosti. Postoje određeni tipovi ličnosti kod kojih su uočljivi psihološki nedostaci: fragilan ego, nestabilna mentalna struktura, nejasna slika identiteta, uključujući i spolni identitet, negativna slika o sebi, neuravnotežen afektivni svijet, oskudni interpersonalni odnosi, manjak empatije, strah od egzistencijalnih izazova, duboko ukorijenjena nesigurnost u vlastitu vrijednost i postojanje. S druge strane, takve osobe mogu percipirati duhovni stalež kao poziv koji priskrbljuje „svetu moć“. Ta moć može biti izvor afirmacije, uspjeha, prestiža, osjećaja posebnosti, grandioznosti, u nekim slučajevima svemoći, vlasti, dominacije i posjedovanja. Kod onih osoba koje svjesno ili nesvjesno bježe iz „psihološke praznine“ u „obećavajuću zemlju“ ideala i vrijednosti može se javiti magijska fantazija kako duhovni stalež može prekriti ili anulirati osjećaj inferiornosti i izolacije. Budući da dolazi do dihotomije, podjele tjelesnog i duhovnog, aktiviraju se određeni mehanizmi negacije i potiskivanja naravne dinamike te se ne postavlja pitanje, niti se ulazi u eksploraciju, a što s odreknućem koje poziv sa sobom nužno nosi, kazala je predavačica.

„Čega sam se odrekao/la zbog Krista? Kako živim to odreknuće? Jesam li izabrao/la slijediti Krista, ili je nastupio spontani slijed automatskih radnji? Nije rijetkost da se kandidati/ice iznenade na pitanje kako si napravio/la izbor i što je cijena tvojega izbora? Nije mali broj osoba koje nisu prošle proces žalovanja zbog odreknuća, zbog cijene koju celibat/čistoća zahtijeva. Kliničko iskustvo rada s osobama u formaciji pokazuje da značajan broj osoba ne proradi ‘odreknuće’ od naravnih gratifikacija, posebno na području spolnosti, ili ako proradi, radi se o površnim proradama koje se nisu uspjele konsolidirati u strukturi osobe. Nerijetko se susreće da se u različitim oblicima manifestnih kompenzacija, kao što je pretjerano uživanje u alkoholu, hrani, igricama, kladionicama, radi o latentnoj formi frustracije zbog odreknuća. Kada osoba nije dovoljno afektivno zrela, može kompenzacijski koristiti moć i vlast kako bi prekrila neriješene konflikte, strahove, i duboke nesigurnosti. Postoje formacijske kuće ili biskupije u kojima s vremena na vrijeme ‘eruptira’ afektivna dimenzija kandidata ili već zaređenog svećenika, redovnika/ice. Potisnuti afektivni svijet, ovisno o sadržaju, u nesvjesnom dijelu tempirani je ‘spremnik’ koji se u stresnim situacijama može pokrenuti poput ‘vulkana’ – stanje kada psihološki obrambeni mehanizmi više nisu u funkciji te dolazi do pojave simptomatologije, ili drugim riječima, može doći do skandala, sablazni, moralne dekadencije, kriminalnog djela. Što se događa u situacijama kada intrapersonalna dinamika pojedinca na interpersonalnoj razini uzrokuje patnju, rane, traume? Drugim riječima: kada se interakcija prometne u nezdravi oblik kontrole, manipuliranje i iskorištavanje drugih, odnosno kada umjesto poziva na služenje dođe nadmoć i vladanje drugima. Određeni tipovi ličnosti mogu koristiti vlast za stjecanje moći kao nadmoći, ili kao izričaj vlastite nemoći, ili se danom moći koriste za služenje po uzoru na Krista“, pojasnila je dr. Smoljo-Dobrovoljski.

Navela je da određeni tipovi ličnosti zbog psiholoških i/ili patoloških ograničenja mogu imati poteškoća biti slobodni djelovati u skladu s vrijednostima. Kliničko iskustvo i rad u formaciji pokazuju da mnoge poteškoće s nedosljednim življenjem vrijednosti evanđelja i poziva, sebedarja, odricanja i žrtve, proizlaze, između ostalog, iz fragilnog psihološkog dijela koji nema kapacitet izdržati i živjeti osnovnu dijalektiku imanentnu rastu i razvoju. Neke osobe izabiru duhovni poziv kako bi prekrile svoje psihološke slabosti (duboki konflikti, traume, nesvjesne potrebe) ili smatraju da će ređenje ili polaganje zavjeta djelovati magijski i anulirati nutarnje patnje. Možemo reći: radi se o bijegu u fantazijski konstruiranu „sigurnu bazu“. Iako osoba na svjesnoj razini izabire ideale i vrijednosti, ipak njezina nesvjesna dinamika protivi se vrijednostima poziva, što se jasno uočava u nekoherentnom i nekonzistentnom djelovanju (dvostruki život, licemjerna ponašanja, dvosmislene poruke). Nerijetko se događa da kod ovih osoba usvajanje vrijednosti ostane na razini identifikacije – usvajanje i prihvaćanje vrijednosti jer su važne za osobu, a ne zbog važnosti po sebi. Budući da je vrijednost prihvaćena jer zadovoljava i povećava sliku o sebi, ne dolazi do internalizacije, pounutrašnjenja vrijednosnog sustava, protumačila je predavačica.

Šimek je u izlaganju konkretizirao predavanje dr. Smoljo-Dobrovoljski.

U uvodu predavanja prenio je misli pape Franje o psihoterapiji i psihologiji. Sveti Otac je išao šest mjeseci kod jedne psihijatrice i to svoje iskustvo je vrednovao kao vrlo pozitivno. Kaže da su mu ti susreti pomogli pronaći sebe i naučiti kako kontrolirati svoju tjeskobu te izbjeći naglo donošenje odluka. Zaključio je da bi svaki svećenik trebao poznavati ljudsku psihologiju bilo iz iskustva ili kroz neku vrstu studija.

U prvom dijelu predavanja Šimek je iznio intervencije za poboljšanje psihoseksualne integracije, odnosno intervencije za postizanje afektivne zrelosti, a to su psihološka procjena kandidata kod stupanja u bogosloviju ili redovničku zajednicu, psihološko savjetovanje i psihoterapija za vrijeme formacije, radionice za poglavare u kojima bi se obrađivale određene teme koje su važne za rad poglavara u formaciji bogoslova, grupe za rast i razvoj te suradnja sa stručnjacima za psihičko zdravlje.

U drugom dijelu predavanja pokazao je na temelju dva primjera kako se može raditi na psihoseksualnoj integraciji ili afektivnoj zrelosti. Prikazao je dva slučaja bivšeg bogoslova i svećenika.