Tragovi Božjeg puka

Časnom bratu
Anti Juriću, nadbiskupu i metropoliti splitsko-makarskom

Uz Božju pomoć, u plemenitom gradu Splitu, idućeg dana Gospodnjeg 25. mjeseca rujna ljeta Gospodnjeg 1994. svečano će početi i naredne subote u Poreču u Istri završiti XIII. međunarodni kongres kršćanske arheologije, zakonito sazvan od Odbora za priređivanje međunarodnih kongresa kršćanske arheologije pri našem Institutu kršćanske arheologije u suradnji s Nacionalnim organizacijskim odborom u Hrvatskoj pri Arheološkom muzeju u Splitu.
Ovaj će skup biti spomen prvomu takvom međunarodnom kongresu, održanom u Splitu i Solinu prije stotinu godina, 1894, trudom i zalaganjem osobito velezaslužnog gospodina Frane Bulića, prezbitera Crkve splitske, kao i stotoj obljetnici blage smrti presvijetloga muža Ivana Krstitelja de Rossi Rimljanina, koji se s pravom drži osnivačem znanosti kršćanske arheologije a koji je preminuo u Castel Gandolfu dne 20. mjeseca rujna iste 1894. godine.
Pored tog spomena ovaj će Kongres splitsko-porečki pobliže raspravljati o Justinijanovu dobu, ili o VI. i VII. stoljeću, tragajući za spomenicima građanskoga, crkvenog i političkog načina življenja onih vremena, kadno je iz ruševina propalog rimskog svijeta pomalo nastajao osnov novoga poretka, koji je tako reći dao dušu srednjemu vijeku.
Ovdje ne smijemo prešutjeti kako su u tim prilikama između grada Rima i Apostolske Stolice te vaših strana na istočnoj obali Jadranskog mora, trajale žive veze još od starine. Time su Dalmacija i Istra, zajedno s ostalim krajevima Hrvatske, tijesnom kulturnom i općeljudskom povezanošću postupno srasle sa zapadnim svijetom.
Preslavan je spomenik tim vezama ono što o vladanju našeg prethodnika časne uspomene, pape Ivana IV. (640-642), bilježi “Knjiga papinska” (Liber pontificalis): taj je Velesvećenik, “rodom Dalmatinac, u svoje doba u svu Dalmaciju i Istru poslao mnogo novca po svetom i vjernom opatu Martinu radi otkupa sužnjeva, što ih bijahu zarobili pogani, te je u Rimu načinio crkvu blaženim mučenicima: Venanciju, Anastaziju, Mavru i mnogim drugima, koji su moći – po njegovu nalogu bile donesene i pohranjene u crkvi lateranskoga krsnog vrela, uz baziliku blaženog Ivana Evanđelista” (usp. Liber pontifikalis, izd. I. Duchesne, I, str. 330).
Stoga je naša radost velika radi nastojanja što ih je s velikim uspjehom promicao niz ranijih Međunarodnih kongresa kršćanske arheologije, počam od prvoga; nakon splitskog i solinskog ti su zborovi bili: u Rimu (1900), u Ravenni (1932), opet u Rimu (1938), u Aixen Provence u Francuskoj (1954), ponovno u Ravenni (1962), u Trieru (1965), u Barceloni (1969), u Rimu treći put (1975), u Solunu (1980), u Lyonu-Grenoble-Ženevi-Aosti (1986) i u Bonnu (1991). Zato se nadamo da će i ovaj Kongres uroditi obilatim dobrim plodovima. S tom nadom od svega srca želimo da ovaj znanstveni zbor, na čelu sa spomenutim Odborom za priređivanje međunarodnih kongresa kršćanske arheologije, nastavi služiti vrednotama istinske znanosti i kulture.
Trud kršćanske arheologije neće iznositi na vidjelo samo povijesne spomenike, nego će istraživačima crkvenog života otkrivati “tragove Božjega puka” pružajući dragocjena svjedočanstva vjere naših starih, pa će Crkva sjati kao “znak uzdignut među narodima”.
Ovim našim pismom, Časni brate, Tebi i svim priređivačima, predavačima i sudionicima XIII. međunarodnog kongresa kršćanske arheologije želimo sve najbolje te kao zalog nebeske milosti od srca udjeljujemo apostolski blagoslov.
Iz Vatikanskih dvora, dne 21. mjeseca rujna ljeta Gospodnjega 1994. Našega pontifikata šesnaestoga.

papa Ivan Pavao II.