Trajna zahvalnost kardinalu Šeperu

Toplo pozdravljam uzoritoga gospodina kardinala Josipa Bozanića, nadbiskupa zagrebačkoga, njegovu ekselenciju, Papina predstavnika u Republici Hrvatskoj, apostolskoga nuncija, preuzvišenoga gospodina Francisca Javiera Lozana, ovdje nazočnu preuzvišenu gospodu nadbiskupe i biskupe, prečasnu i velečasnu gospodu klerike, redovnike i redovnice i sav predragi Božji narod.
Godine 1976. došao sam u Rim na šestogodišnju dužnost u Kongregaciji za nauk vjere. Kada sam susreo svoga pročelnika, kardinala Franju Šepera, on je tada imao sedamdeset godina, baš onoliko godina s koliko sam ja došao među vas na ovaj današnji misni spomen-čin prigodom 25. obljetnice Kardinalove smrti. Glavna uspomena na tadašnji susret jest njegova ljubaznost prema meni, njegova dobrodošlica koja je nadvladala moju nervozu u iščekivanju novoga posla za koji sam se osjećao nepripremljenim.
Nedugo nakon smrti kardinala Šepera, 30. prosinca 1981., dakle ubrzo nakon njegova odlaska s dužnosti pročelnika, kada je napunio sedamdeset i pet godina života, vratio sam se u Kaliforniju, kako bih služio na raznim mjestima u Crkvi kao prezbiter i kao biskup. Moje šestogodišnje iskustvo rada koje sam stekao kao službenik Kongregacije bilo je predivno pripremanje za različite položaje na koje sam kasnije pozvan da ih preuzmem. Tijekom tih godina u sebi sam nosio trajnu zahvalnost za dobrostivost kardinala Šepera, za puno toga što sam naučio i za nekolicinu stvari koje sam bio sposoban pridonijeti pod njegovim pročelničkim vodstvom.
Konačno, u studenome 2004. godine omogućeno mi je ispunjenje želje da pohodim Kardinalov grob u ovoj zagrebačkoj prvostolnici i da ovdje prinesem misnu žrtvu za njega. Ponovno javno zahvaljujem njegovu nasljedniku, kardinalu Josipu Bozaniću, koji je očitovao dobrostivu gostoljubivost tomu nepoznatom nadbiskupu San Francisca u toj prigodi, dopuštajući mi da ispunim dugogodišnju želju, ostvarujući taj pohod.
Samo šest mjeseci kasnije, u svibnju 2005. godine, novi papa Benedikt XVI. zamolio me da se vratim u Rim, kako bih preuzeo nove obveze, kao njegov nasljednik i nasljednik kardinala Šepera na mjestu pročelnika Kongregacije. U audijenciji kod novoga Pape, na koju me – kao naš novi vrhovni poglavar – pozvao nakon Mise preuzimanje papinske službe (Messa di Insediamento); u audijenciji koju sam shvatio kao kratak trenutak u kojemu ću izraziti svoje čestitke i molitve za njega, bio sam zapanjen kada me zaustavio i rekao: “Preuzvišeni, imam Vam nešto reći. Nakanio sam Vas imenovati svojim nasljednikom na mjestu pročelnika Kongregacije za nauk vjere”. (Eccellenza, ho una cosa da dirLe. È la mia intenzione nominarLa il mio successore come Prefetto della Congregazione per la Dottrina della Fede.”)
Sva ona nervoza koju sam osjetio kao prezbiter prije gotovo trideset godina ponovno se vratila. Osjećao sam se potpuno neprikladnim za preuzimanje mjesta čovjeka koji je dvadeset i četiri godine tako mjerodavno vodio Kongregaciju i istodobno nastavio svoj glasoviti rad kao vodeći teolog Crkve. Tada sam shvatio da me Božja Providnost vodila u Zagreb i na grob kardinala Šepera samo šest mjeseci prije toga. Bog mi je pomogao shvatiti da me u svome svakodnevnom strpljivom vođenju Kongregacije kardinal Šeper također obdario primjerom jednoga pročelnika, čiji su tragovi izgledali prikladniji za mene i koje sam lakše mogao slijediti.
I više od toga. U meni živi nada da naša spomen-slavlja prigodom 25. obljetnice njegove smrti, kako ovdje u Zagrebu, tako i sljedeći tjedan u Rimu, mogu biti vrelom ohrabrenja ne samo za one koji su poznavali Kardinala, nego i za mnoge koji će u njegovu primjeru služenja i vjernosti pronaći uzor za svoj vlastiti poziv i za služenje našemu Gospodinu u njegovoj Crkvi.
Prošla je sto i jedna godina otkako je Franjo Šeper rođen u Osijeku. Pet godina kasnije sa svojom se obitelji preselio u Zagreb; primio je školsku izobrazbu i odgoj u katoličkoj vjeri. Godine 1924. nadbiskup Bauer poslao ga je u papinski zavod Germanicum et Hungaricum u Rimu da se pripremi za svećeništvo. Tamo je susreo prijatelja s čijim će životom biti isprepleten i njegov vlastiti život – Alojzija Stepinca. Obojica su zaređena za svećenika 26. listopada 1930.; obojica su postigla stupanj doktorata u filozofiji i teologiji; i obojica su se vratila u Zagreb godine 1931. Godine 1934. Stepinac je bio imenovan nadbiskupom-koadjutorom, a 1937. na zagrebačkoj nadbiskupskoj stolici naslijedio je – nakon njegove smrti – nadbiskupa Bauera. Šeper je postao Stepinčevim tajnikom i suputnikom, kao što je bio Bauerov.
S približavanjem Drugoga svjetskog rata, Stepinac, koji je služio vojni rok u Prvome svjetskom ratu, pripremao se za budućnost Crkve imenovanjem Šepera rektorom Bogoslovije 1941. godine. Tijekom deset godina on i Katolički bogoslovni fakultet pripremali su svećenike za služenje u teškim uvjetima, osobito nakon preuzimanja vlasti od strane komunista. Nova je vlast zatvorila Bogosloviju 1951. godine, nakon čega je Šeper bio imenovan upraviteljem župe Krista Kralja na zagrebačkoj periferiji. Nadbiskup Stepinac trpio je pod komunističkim režimom i predložio Šepera za svoga koadjutora. Kada je umro svetom mučeničkom smrću 1960. godine, papa Ivan XXIII. imenovao je Šepera zagrebačkim nadbiskupom.
Uskoro je postao aktivan u pripremanju Drugoga vatikanskog sabora, u službi kako Središnjega pripremnog povjerenstva, tako i Koncilskoga povjerenstva “De doctrina fidei et morum” (“O nauku vjere i morala”). Tijekom tih koncilskih godina upoznao je obojicu budućih papa: Pavla VI. i Ivana Pavla II., tada krakovskoga nadbiskupa. U oba pontifikata služio je kao bliski suradnik u Vatikanu. Nadbiskup Šeper imenonvan je kardinalom 1965. godine, a 1968. papa Pavao VI. zamolio ga je da bude pročelnikom novoimenovane Kongregacije za nauk vjere, dajući mu ujedno i službu predsjednika nove Međunarodne teološke komisije i preustrojene Papinske biblijske komisije.
Bivši Sveti Uficij, koji je sada Koncil obvezao da uđe u novu fazu služenja u Crkvi, novi je pročelnik Kongregacije za nauk vjere vodio trinaest godina, tijekom izazovna razdoblja poslijekoncilske Crkve. Prepoznavajući znakove svoje bolesti, 1981. kardinal Šeper je zamolio da mu bude dopušteno otići s mjesta pročelnika, što je papa Ivan Pavao II. – i sam se oporavljajući od pokušaja atentata u svibnju 1981. – dopustio, kada je Šeper kao pročelnik ušao u dob umirovljenja od sedamdeset i pet godina života.
Ubrzo nakon Šeperova odlaska sa službe i najave dolaska kardinala Josepha Ratzingera kao njegova nasljednika u studenome 1981., kardinala Šepera u nebeski je dom pozvao Gospodin 30. prosinca 1981. Neka počiva u miru.
Njegov je nasljednik na mjestu pročelnika Kongregacije, kardinal Ratzinger, došao u Zagreb, kako bi obilježio 20. obljetnicu smrti kardinala Šepera i kako bi sudjelovao na teološkome simpoziju njemu u čast. Sada, kao papa Benedikt XVI., zamolio me da ponesem sa sobom njegovu Poruku u kojoj se spominje 25. obljetnice smrti svoga predšasnika kao pročelnika Kongregacije za nauk vjere. To činim s najvećim zadovoljstvom, pridodajući Poruci i osobni prilog svojemu bivšem mentoru i pročelniku te vašemu bivšem glasovitom nadbiskupu zagrebačkom. Kao što živi u vječnome životu, neka spomen na toga dobrog svećenika i biskupa živi u našim srcima ad multos annos – na mnogo ljeta. Amen.