Na početku mise sve je pozdravio gvardijan Samostana Svetoga Duha fra Josip Petonjić rekavši okupljenima da su ovih dana posebno duhovno obogaćeni spomenčinom uskrsnuća Gospodinova.

Predslavitelj je kazao da je u vazmenom vremenu potrebno ponajviše primati milosti, radost, mir i sve blagoslove koje Bog daje čovjeku. „Ponekad samo mi trebamo malo neku prepreku sa srca maknuti, nešto što krade vašu radost, što vas žalosti, što vas uznemiruje, što vas navodi na grijeh ili jednostavno čini zaboravnim na milosti, blagoslove koje vam je Gospodin darovao i daje svakoga dana“, poručio je.

O. Sebastian je u homiliji, osvrćući se na naviješteno evanđelje, napomenuo da je grob prazan. „Grob je mjesto naših strahova, slabosti, boli, izgubljenosti, besmisla, svega čega se rješavamo jer ne želimo da ima dio u našem životu“, rekao je dodavši da je tu Gospodin po smrti ušao i sada ga nema.

Dodao je da dva anđela – Božja glasnika – potvrđuju još neshvaćenu radosnu vijest. „Nije ovdje Gospodin više: razorio je smrt i sve njene repove, krakove; pobijedio đavla i njegove sluge; slomio okove i razvezao čvorove naših raznolikih ropstava. Toliki preobražaj, tolika silina događaja da Marija Magdalena ostaje izgubljena i ne zna što bi, nije joj jasno“, kazao je te upitao okupljene prepoznaju li se u situaciji da im nekada nije jasna Božja milost.

„Isus dopušta da Marija Magdalena zaplače – da se otvori i razotkriju dubine srca i duše, žeđ i čežnja, ljubav i žalost. I kad se to počne događati, onda joj Isus kaže: ‘Ženo, zašto plačeš? Koga tražiš?’“, rekao je. Poručio je također da Isus vodi Mariju Magdalenu u nutrinu srca: u sve strahove, proživljene traume, sjećanja, povrede, rane, boli i zove imenom. „Ona mu prepoznaje glas, ljubljeni, voljeni, prijateljski glas“, dodao je propovjednik. Potom je upitao nazočne prepoznaju li Isusov glas, izražavaju li mu pripadnost.

Istaknuo je da se dogodila preobrazba u Mariji Magdaleni: žalost u radost, izgubljenost u sigurnost, tama u svjetlo, beznađe i razočaranje u nadu i optimizam. „Svestrano čudo Uskrsa! Ali, to nije sve. I onda Isus daje još jedan dar – poslanje: ‘Idi i javi mojoj braći’ – posvjedoči, ohrabri, donesi ovu čudesnu preobrazbu srca mojoj braći i sestrama! To Gospodin i nama sve daruje i šalje“, naglasio je.

Govoreći o naviještenom ulomku iz Djela apostolskih, naglasio je da je Isus Krist – mučen, razapet i umro – uskrsnuo. „Ljudi reagiraju, osvješćuju se i pokreću srca: ‘Što nam je činiti?’“ kazao je te rekao nazočnima da je to izazov i njima: da pokrenu svoja srca. Dodao je da je Petar jasno rekao da je potrebno obraćenje, promjena načina razmišljanja, vrednovanja, planiranja, prioriteta, služenja, življenja, voljenja, žrtvovanja po uzoru na Isusa Krista. Također je istaknuo da je potrebno neprestano obnavljanje krsnog saveza s Bogom, primanje darova Duha Svetoga jer svako dobro dolazi od njega te ohrabrenje da je Gospodin snaga kršćanina. Ustvrdio da je Isus po svemu tome izgrađuje zajedništvo koje je neophodno za čovjeka.

Tumačeći zaziv krunice sv. Antunu u kojemu se za sveca kaže da pomaže u nevolji, povezao ga je s naviještenim čitanjima istaknuvši Antunovo svjedočanstvo, djelovanje u snazi Duha i ohrabrenje. „Kao što je Isus poslao Mariju Magdalenu učenicima, kao što je Petra poslao Židovima, kao što je sv. Antu poslao nama i danas da nam pomaže s Nebesa, tako i svakoga od nas šalje da tu radost posvjedočimo drugima i druge ohrabrimo jer Gospodin želi obnoviti svoju Crkvu, Zaručnicu, župe, obitelji i svoja čudesa“, rekao je o. Sebastian te zaključio homiliju poticajem nazočnima da mole na svoje nakane, ali i za druge ljude, posebno one koji su sami i za koje se možda nitko ne sjeti moliti.

Na kraju mise gvardijan fra Josip zahvalio je Gospodinu na udijeljenim milostima svima koji su ih zatražili po zagovoru sv. Antuna. Zahvalio je također o. Sebastianu na predvođenju slavlja te ga je zamolio da na sve zazove Božji blagoslov.