Okupljene je pozdravio gvardijan samostana i čuvar svetišta fra Ivan Bradarić OFMConv., u temu je uveo odvjetnik Branimir Zmijanović, a o liku ubijenog fra Rafaela Rafe Kalinića govorio je fra Žarko Maretić. 

Fra Rafael Kalinić svijetli je lik Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja, čijih je ukupno 47 subraće stradalo, najvećma od komunističke ruke, uglavnom na najbrutalnije i najokrutnije načine. Fra Rafo Kalinić dušobrižnik – mučenik bio je profesor u predratnoj i ratnoj franjevačkoj sinjskoj klasičnoj gimnaziji. Ostavio je primjer da svaki svećenik mora svoje zvanične dužnosti koje mu je povjerila Crkva, vršiti kao specifičan dušobrižnički ili pastoralan posao, i uvijek u redovničkom habitu, dajući i na taj pojavni način svima do znanja koje mu je zvanje, istaknuo je fra Žarko..  

Za fra Rafu je njegova redovnička regula bila najsvetije pravilo života, te je nastojeći slijediti duhovnog oca sv. Franu, vjernošću koju je naučio u novicijatu, svoj život shvaćao kao jedan novicijat za svetost života na ovoj zemlji i za ulazak u Kraljevstvo nebesko.

Najsjajniji primjer fra Rafo nam je ostavio na kraju svojega života, kada je trebalo iz samostana poći dati bolesničko pomazanje i podijeliti ostale sakramente za umiruće. Zbog borbi njemačke vojske i partizana oko Sinja bilo je mnogo nacističkih vojnika a među njima i pripadnika SS divizije Prinz Eugen. U tim opasnim okolnostima fra Rafo se ponudio odmah otići i  podijeliti sakramente, spreman na mučeništvo. Na povratku s podjele sakramenata fra Rafu su uhvatili pripadnici 7. SS Prinz Eugen divizije, ubili ga, te mu tijelo ubacili u kuću koju su, zajedno s nekoliko mještana uguranih u istu kuću zapalili. 

Mučeništvo je fra Rafo trpio u svojem svećeništvu zbog kojega je umro, hrabro, na Kristovu putu, zaključio je fra Žarko Maretić.

U uvodu u temu odvjetnik Zmijanović, aktivni vjernik i član mješovitog katedralnog zbora Sv. Jakova, istaknuo je: „Vrlo je važno, osobito u javnom i profesionalnom povjesničarskom prostoru poticati stalna istraživanja povijesnih izvora i građe, ali prvenstveno se time baviti, profesionalno i u skladu s uzusima znanstveno istraživačkog rada, ispravno i kritički sagledavati promatrane fenomene i iznositi jasne i na dokazima utemeljene zaključke o zločinima, nasilju i nepravdama koji su naneseni svima tijekom vladavine odnosno terora koji su sijali totalitarni režimi, bez obzira o kojim režimima se radi. Suvremena hrvatska historiografija, odnosno, povjesnica, treba kritički, odstrašćeno, istraživati jednako, pojave iz vremena terora Kraljevine Jugoslavije, iz vremena NDH, te, iz vremena FNR i SFR Jugoslavije od svibnja 1945. do 1990. godine.

Za primijetiti je da je u odnosu na komunistički režim, još uvijek niska svijest o posljedicama i značajkama tog režima, veličaju se simboli i glavni protagonisti tog režima, nekritički se anticipiraju kao veliki državnici tog doba.

Svi totalitarni režimi imaju određene sličnosti, i nepogrešivo im se na putu uvijek nalaze iste mete: slobodni,  moralni,  istinoljubivi, bogobojazni ljudi, pojedinci s istančanim osjećajem za pravdu koji se zalažu za vladavinu prava, sloboda misli i vjere. Totalitarni režimi uspostavljaju koheziju režima i građana indoktrinacijom i propagandom, pa se stvara privid apsolutne sljubljenosti režima i građana, no ta pojava je posljedica apsolutne vlasti nad masovnim  medijima i nepostojanja unutarnjeg nadzora.  Svoje glavno uporište totalitarni režimi imaju u ideologiji i propagandi, kultu ličnosti, vanjskom i unutarnjem neprijatelju te konačno tijelima policijske države i teroru, istaknuo je između ostaloga Zmijanović, poručivši da je potrebno detektirati ostatke minulih vremena i totalitarizma, osobito komunističkog.

Zaključno na tribini fra Ivan Bradarić istaknuo je da su svi totalitarni režimi na prostorima naše domovine bili jednostranački sustavi u kojima je postojala apsolutna kontrola partije na vlasti, gušio se svaki individualizam, istinoljubivost, nametao se „moral društva“ koji je interpretirao i definirao režim, a za istaknuti je da su svi totalitarni režimi imali potrebu razviti kult ličnosti, napomenuvši da se ovdje, danas, spominje fra Rafo Kalinić, ali da su molitve upućene za tolike silne ubijene i stradale, bez obzira o kome se radi, a najčešće su to anonimni i nevini.