Iz pozdravne riječi župnog upravitelja vlč. Brkića

Župni upravitelj vlč. Mario Brkić u uvodnoj riječi podsjetio je kako je taj dan bio „dan muke, gorčine i agonije za sve žitelje istočnoga dijela Slavonije, stanovnike Dalja, Erduta, Aljmaša i Sarvaša“. „Toga dana mnogi su naši sunarodnjaci sa suzom u oku slušali tragičnu vijest o pogibelji hrvatskih policajaca, pripadnika Zbora narodne garde, civilne zaštite i drugih civila u Dalju, kao i o bijegu Aljmašana poznatim brodom, tzv. Aljmaškim šlepom, a vi Sarvašani u nevjerici ste promatrali kako se istoga dana ruši toranj vaše župne crkve. U danima koji su uslijedili morali ste i vi napustiti svoje ognjište i pobjeći pred srpskim agresorom koji je okupirao Sarvaš punih sedam godina. Godine 1998., nakon mirne reintegracije, polako ste se vraćali u svoje selo. Trebalo je tada s mnogo muke i strpljenja iznova graditi ono što je bilo porušeno. Kao vjerni Božji puk zajedno sa svojim svećenicima odmah po povratku u selo okupljali ste se na nedjeljnoj euharistiji koja je prvotno bila služena u osnovnoj školi, a kasnije u obnovljenoj župnoj kući. U Bogu ste tražili nadu i radost za svoju svakodnevicu. Kuće su postupno bile obnavljane, a kasnije i župna crkva te je počeo novi obiteljski i vjerski život što ga nastavljamo izgrađivati i u ovo naše vrijeme. Danas, nakon točno 30 godina od ratnoga stradanja crkve, okupili smo se na istome mjestu da obilježimo sjećanje na taj dan te da kao Kristovi učenici posvjedočimo vjeru i nadu u uskrsnuće i preobrazbu čitave stvorene stvarnosti“, rekao je vlč. Brkić.

Prije početka misnoga slavlja, u zasebnom obredu, biskup Ćurić blagoslovio je novoizrađenu „kapelu pomirenja“ koja se nalazi u predvorju crkve, o čemu je vlč. Brkić rekao: „Kapela će od ovoga trenutka za naše župljane i za sve ostale vjernike koji u ovu crkvu budu dolazili biti mjesto izgradnje novoga mira između Boga i čovjeka. Ovdje će se svakome tko u poniznosti pristupi Gospodinu ponovno vratiti grijehom izgubljeni mir, mir koji je temelj svakog drugog međuljudskog mira. Tako ćemo usidreni u Krista i njegovo djelo spasenja i mi u ovo naše vrijeme slijediti put pomirenja koji je on prvi zacrtao te izgrađivati dobar i plodonosan suživot sa svim našim sumještanima“.

Uvodeći u euharistijsko slavlje biskup Ćurić osvrnuo se na ovaj spomen na tragična iskustava stradanja, „koji u nama budi sjećanje na razorne koordinate zla, neprijateljstva i rata“ te potaknuo da „budemo sposobni, otvoreni svjetlu Božje riječi i duhovnoj snazi vjere, ugraditi ih i preobraziti u trajne, uvijek nove i zahtjevne koordinate dobrote, ljubavi i mira“.

Iz homilije biskupa Ćurića

U odjeku navještaja nedjeljnih liturgijskih čitanja biskup je u prvom dijelu homilije razlagao značenje nove kapele pomirenja. „Upravo Kristovim naukom i snagom vjere želimo proniknuti u onu najdublju istinu ljudskog života te u toj izvornoj jezgri našeg i svakog postojanja prepoznati Božju stvoriteljsku ljubav, upravo onako kako to u euharistijskom slavlju znamo izreći molitvom: ‘Bože! Sva si djela svoja mudro i s ljubavlju učinio. Čovjeka si sazdao na svoju sliku i povjerio mu brigu za cijeli svijet’ (RM, 4. euharistijska molitva). Kakva divna istina, kojoj nam se valja uvijek vraćati, razumjeti je i prihvaćati kao svoj temeljni životni poziv kojim svjedočimo i drugima prenosimo Božju ljubav (usp. Papa Franjo, Fratelli tutti, 4). Time pokazujemo da smo shvatili istinu da ‘je Bog ljubav i tko ostaje u ljubavi, u Bogu ostaje’ (usp. 1 Iv 4,16). Nikako ne želimo toj istini pristupiti kao ‘romantičarskom optimizmu’, već kao izvornom pozivu i putokazu za sva naša djela i sve naše nade, iako znamo kako su tako brojna i obilna naša iskustva zla i grijeha“, istaknuo je biskup.

„Upravo na tragu biblijske pouke prihvaćamo da je svaki čovjek već rođenjem smještan u grijehom ranjenu ljudsku životnu stvarnost. Grijeh nije tek ‘hipoteza’, mogućnost koja nas možda može dotaknuti, već je stvarnost, iskustvo koje istinski nagriza te može posve razoriti čovjekov život. Grijesima velikih razmjera – ratova, porobljavanja, ubojstava toliko je puta bila unakažena povijest narodâ i čovječanstva. A i u našim ‘malim svjetovima’, tamo gdje ljudi žive svoju svakodnevicu, toliko je nesigurnosti i patnje koju prouzroči upravo grijeh, kad uspije narušiti, katkad i posve razoriti, naša ljudska zajedništva – bračno, obiteljsko, prijateljsko. U tom nas iskustvu sakrament pomirenja, koji je jedan od sakramenata ozdravljenja, vodi do spasonosne istine: Sâm je Bog u Isusu Kristu stao između nas i grijeha. On nam navješćuje da nas Bog svojom milosrdnom i bezuvjetnom ljubavlju istinski oslobađa od grijeha, da nam se daruje kao ‘kruh života’ koji taži našu životnu glad za spasenjem te nas u krilu Crkve poziva i vodi za euharistijski stol, znajući da nam blagovanje i zajedništvo s Kristom duhovno hrani zemaljski životni hod te nas ujedno učvršćuje u nadi uskrsnuća i hodu prema punini vječnoga života“, naglasio je biskup Ćurić.

Spominjući se u drugom dijelu homilije tragičnoga događaja rušenja župne crkve, čiji je prizor, snimljen televizijskom kamerom, zgranuo hrvatsku i svjetsku javnost, najavljujući već na početku rata da neće biti pošteđena ni jedna svetinja, podsjetivši ujedno na ubijene branitelje Dalja, kao i na progonstvo žitelja Aljmaša, Erduta i drugih mjesta istočnoga dijela Hrvatske, biskup je rekao: „I danas se živo spominjemo zabrinutosti i straha, ali i vjere i nade kojima su bila isprepletena tragična iskustva početka kao i sve godine Domovinskoga rata. Rat je pred nas stavljalo nemali broj pitanja. Toliko se toga tada u nama lomilo: između vjere, koja u svemu što se događa želi otkrivati tragove Božje prisutnosti, čitajući u tome ‘znakove vremena’ te, nasuprot tomu, osjećaja ljutnje te duboke i goleme tuge. Katkad je izostajala riječ, na gorkom i izvanredno zahtjevnom ispitu bilo je naše pouzdanje i vjernost temeljnim načelima kršćanskoga života: do koje mjere ljubiti, do kojih granica opraštati? Ipak, i ja se dobro sjećam, tako smo snažno molili i za snagu – da mognemo izvršiti Kristovu zapovijed ljubavi, i to koliko je moguće više, i prema braći, i prema neprijateljima, sve kako bi nas u duši mogla obnavljati i tješiti snaga ‘blaženstva’ biblijske riječi iz Knjige Sirahove: ‘Blago čovjeku koga ne optužuje vlastita savjest i koji se nije odrekao nade’ (Sir 14,2)“. Ujedno je podsjetio i na odvažne i trajno nadahnjujuće riječi kardinala Franje Kuharića, koji u kolovozu 1991. snažno podsjeća na moralne i etičke „koordinate“ stvaranju i borbi hrvatskoga naroda za samostalnu domovinu: „naše rodoljublje ne smije biti otrovano ni kapljicom mržnje ili želje za osvetom. Obrana slobode i mira je pravo i dužnost (…) Naše je rodoljublje kršćansko“. Tim se stavom treba nadahnjivati i naš današnji život, i to na svim područjima, „jer svaki onaj koji je poučen iskreno moliti Oče naš u svakom čovjeku, bez razlike, prepoznaje brata i sestru te se udaljuje od svakog oblika nasilja i nepravde prema drugome, znajući da ga zlo učinjeno drugom čovjeku, odvaja i od zajedništva s Bogom“, istaknuo je biskup Ćurić.

Osvrnuvši na konkretne prilike u Sarvašu, gdje žive vjernici katolici zajedno s članovima Srpske pravoslavne Crkve, biskup je spomenuo i činjenicu da se neposredno uz župnu crkvu Sv. Ivana Krstitelja nalazi i pravoslavna crkva, hram Sv. Jovana Krstitelja, izgrađen prije Domovinskoga rata na zemljištu koje je darovala katolička župa, te je sve pozvao da svojim životom i zauzimanjem konkretno posvjedoče ono što će na kraju misnoga slavlja, prignuvši koljena, izreći u Molitvi za dar ljubavi i oproštenja: „Gospodine, bez prestanka nas nadahnjuj svojom ljubavlju! Jedino ona će nam pokazivati pravi put – kako nam je zahvalno cijeniti žrtvom stečenu slobodu i kako nam je iskrenim opraštanjem čistiti duh; kako nam je pružati ruke na pomirenje i, ištući od tebe mudrost, graditi istinski mir“.

Nakon misnoga slavlja okupljeni župljani svoje zajedništvo nastavili su na terasi župnoga dvora gdje su mogli pogledati fotografije rušenja i obnove župne crkve koje je za ovu prigodu pripremila krizmanica Anna Borevac.

Župljani su se na ovaj događaj duhovno pripravili dan uoči, u subotu, slaveći zajedničko pokorničko bogoslužje, ostajući u tišini pred Presvetim te pristupajući sakramentu ispovijedi.

Sarvaška crkva bila je prva od svih stradalih crkava u Domovinskome ratu.