Koncelebrirali su propovjednik na misi vlč. Robert Almaši (župni vikar konkatedralne župe sv. Petra i Pavla, ap., u Osijeku), preč. Ivan Jurić (dekan Istočnog osječkog dekanata i duhovnik Zajednice Cenacolo u Aljmašu), župnici u Dalju i Sarvašu Ante Mihaljević i Mario Brkić, o. Sebastijan Šujević, SJ (ravnatelj Isusovačke klasične gimnazije u Osijeku), grkokatolički svećenici u novoproglašenoj Eparhiji sv. Nikole u Ruskom Krsturu (Srbija) iz Novog Sada i Bačinaca o. Julijan Rac i o. Darko Rac, Franjo Ivanković (župnik u Tavankutu, Subotička biskupija), o. Dragan Majić, DI (Drinovci, BiH), dr. Josip Bošnjaković (KBF Đakovo) i dr. Ivan Petrović (župnik u Bučici u Sisačkoj biskupiji). Liturgijsko pjevanje predvodio je župni zbor uz orguljsku pratnju s. Dominike Jozić, vjeroučitelj Dinko Glavaš te župljanka Jasna Komendanović (sopranistica HNK u Osijeku) otpjevavši naposljetku mise duhovnu himnu Svetišta „Gospa Aljmaška“.

Prije službe riječi najmlađi su župljani sabranima darovali prigodni recital. Anica Gundelj, u ime župnog pastoralnog i ekonomskog vijeća čestitajući svečaru, rekla je da su ponosni na sva djela preč. Markića i podnesene žrtve vođene mudrošću i strpljenjem, riječi utjehe i poticaje, na dosljednost u pastirskom služenju i duhovnom vodstvu.

Višegodišnji zlatomisnikov suradnik Almaš čestitao je slavljeniku te u propovijedi kazao: „Nije li ovo Vaše jubilejsko slavlje ujedno životna bilanca koja Vas vodi na Vaše korijene, vraća na izvor i razlog Vašega života. Vraća na 1944. godinu, u rodne Aladiniće u Hercegovinu, u župu Prenj-Dubrave, vraća na drage pokojne roditelje, majku Ružu i oca Boška, na obiteljski dom, rodni zavičaj, odakle naš zlatomisnik potječe. (…) Znala je jako dobro majka Ruža komu će povjeriti svoju tjeskobnu brigu za svoga jednogodišnjeg sina Antu kad se uslijed škorpionovog ugriza nasmrt razbolio. Po svojoj zavjetnoj molitvi povjerila ga je Onomu od koga ga je i dobila. Na putu vjere, kako i sam svjedoči preč. Ante, roditelji su bili pravi uzori. Nisu bili učeni teolozi s akademskim titulama, već priprosti ljudi koji su svoju vjeru živjeli i svjedočili svojoj djeci. Tu su i uzorni svećenici koji su svojim primjerom osvajali najprije u Hercegovini, kasnije u Privlaci kraj Vinkovaca kamo se obitelj bila preselila u nadi bolje budućnosti. Kako je samo bilo ispunjeno majčino srce kad je život našega svečara zahvatio Gospodin i pozvao ga da ga izbliza slijedi u svećeništvu. Bilo je to ispunjenje njezina zavjeta, uslišana molitva. Preč. Ante za svećenika je zaređen u Đakovu na Petrovo prije 50 godina. Svoju mladu misu slavio je na svetkovinu Velike Gospe iste godine. Od 1970. do 1973. godine obnašao je službu župnog vikara u župi sv. Euzebija i Poliona u Vinkovcima. Pred brojnim pastoralnim izazovima on nije ljenčario, niti ga je to obeshrabrivalo, već kako i sam kaže: ‘Sve me to pokretalo da se angažiram do maksimuma i da nađem u svemu tome i radosti i oduševljenja.’ I doista, gledamo ga i danas kako mladomisničkim žarom slavi sveta otajstva, predano služi hodočasnicima tijekom cijele godine, osobito oko Gospinih blagdana. Biskup Stjepan Bauerlein imenovao ga je 15. lipnja prije 45 godina župnikom i upraviteljem ovog zahtjevnog, tada pomalo zapuštenog Svetišta ovdje u Aljmašu kojeg je trebalo i materijalno i duhovno obnoviti. Tada tek imenovani župnik brzo je srastao s ovom župom, Svetištem, s Aljmašanima. Dvadesetak godina sve je teklo mirno. Svetište se obnovilo, rijeke hodočasnika se slijevale u ovu aljmašku dolinu mira i utjehe. Vjerujem da kao snažna sjećanja žive u svima vama ratne godine, godine progonstva. Nama mlađima je sve to poznato iz povijesti i vaših svjedočanstava. Nitko od nas ne može ostati ravnodušan gledajući snimke kako šlepovi odvoze siromašni narod zajedno s vašim župnikom“. Almaši je podsjetio na stradanja, progonstvo, povratak ognjištima: „I da bude još gore: najveći ponos i najveću svetinju dragoga nam Aljmaša, hodočasničku crkvu su spalili i razorili do temelja. Prvi tračak nade zasigurno vam je dala Gospa od Utočišta čiji je kip pod neobičnim okolnostima pronađen u ruševinama ove svetinje… Zasigurno kao nikada prije, ni kasnije, u godinama rata i progonstva Vas je, dragi Zlatomisniče krijepilo Vaše mladomisničko geslo koje ste uzeli iz Prve Ivanove poslanice: ‘I ovo je pobjeda što pobijedi svijet: vjera naša.’ (1Iv 5,4)… Neprijateljstvo, razdor i zlo pobijedila je vjera! I prije 21 godinu vraćen je kip Gospe od Utočišta; Gospa prognanica je ponovno našla utočište i postala više nego ikada utočištem mnogih te je započela materijalna i duhovna obnova ovog Svetišta. Prije 15 godina ova prekrasna župna crkva, koja poput lađe ili labuda izranja iz Dunava, postala je simbolom i znakom povratka. Ona simbolizira vaš povratak ovdje u ovu dolinu mira iz ratnog progonstva, ali isto tako simbol je čovjekova povratka Bogu. Ovo je dolina kojom Uskrsli Krist pobjedno vlada s vrha kalvarije! Ugrađivali ste, dragi zlatomisniče, sebe u ovu crkvu i svetište. Niste se štedjeli prepoznati potrebe male zajednice Mađara u filijalnoj Dalj-Planini. I njima ste zajedničkim naporima podigli crkvu Sv. Stjepana Ugarskog s pastoralnim prostorima, naučili ste govoriti misu na njihovom materinjem mađarskom jeziku“. Almaši je na mađarskom jeziku nastavio propovijed te na hrvatskom jeziku zaključio: „Nakon 50 godina predanog i požrtvovnog svećeničkog života je doista teško napraviti bilancu. Možemo učiniti to jedino u Božjem svjetlu. U proteklih pet desetljeća slavili ste dvadesetak tisuća misa, više desetaka tisuća pomirivali s Bogom u sakramentu ispovijedi, mnoge krštavali, bili svjedokom Crkve sklapanju sakramenta ženidbe, krijepili bolesnike sakramentom pomazanja i ispraćali na vječni počinak. Naraštaje ste podučavali vjeri. I činili ste sve to uvijek vjerni Bogu i Crkvi. Dopustili Velikom Svećeniku da se služi Vašim sposobnostima, stavljajući uvijek iznova svoj život u Božje ruke“.

Uoči Markićeva obraćanja Aljmašanka Aleksandra Vladić darovala je slavljeniku cvijeće, prisjetivši se svoga djetinjstva i odrastanja u katoličkoj vjeri zahvaljujući svojoj baki i župniku koji je uspio održati tradiciju sela, tijelovsku procesiju, a u poraću veličanstveno vratiti Gospu u Aljmaš i vjerom u Boga, ufanjem Gospi pobijediti brojne nedaće te postati ljudima prijatelj čija su vrata i srce otvoreni župljanima i hodočasnicima.

Preč. Markić zahvalio je Bogu na daru života i svećeničkoga poziva. „Odmah do Boga zahvaljujem Blaženoj Djevici Mariji jer moje je zvanje djelo njezine milosti. Kako? Znamo da Bog u svoju službu poziva na različite načine, služeći se raznim događajima i pojavama, a najviše služeći se ljudima. Što se tiče mene, poslužio se mojom majkom Ružicom, koja je na poseban način njegovala pobožnost prema BDM. Kada mi je bilo samo godinu dana, teško sam se razbolio od uboda škorpiona. Sva leđa bila su u gnoju. Nosila me potrbuške na rukama više od 20 kilometara liječniku. Kad me pregledao, rekao je da mi nema pomoći, umrijet ću. Ništa nije poduzeo. Mama me plačući nosila nazad kući, stalno pogledavajući na mene jesam li još živ. U toj muci ona se zavjetovala Bogu i Gospi da, ako je njihova sveta volja, ostanem živ i da postanem svećenik, a ona će za to moliti. Kako vidite ostao sam živ i njezine molitve bile su uslišane i postao sam svećenik. To su bili počeci moga zvanja pa zato još jednom hvala dobrom Bogu i nebeskoj Majci Mariji koja me pratila svojim majčinskim zagovorom za vrijeme školovanja i svećeničkoga djelovanja kroz svih ovih 50 godina“, posvjedočio je zlatomisnik naposljetku te zahvalno priznao kako je tijekom svih tih godina bilo dosta poteškoća, zamki i pogibli, iskušenja koja ne bi svojim snagama pobijedio niti ustrajao da Gospodin nije bio uz njega, da ga nije krijepio. Preč. Markić je napose zahvalio pokojnim roditeljima Bošku i Ružici preko kojih mu je Bog darovao život, braći i sestri, prijateljima i znancima te svima koncelebrantima zlatnoga jubileja, posebno pastoralnim suradnicima kazavši kako bi svakom svećeniku poželio ovakve suradnike. Zahvalu za požrtvovnost, rad i složnost izrekao je redovnicama Janji Begić i Dominiki Jozić iz Družbe Marijinih sestara čudotvorne medaljice, nazočnoj provincijalnoj poglavarici potonje Družbe s. Kaji Ljubas, bivšim poglavaricama i redovnicama Hrvatske provincije Marijinih sestara, kao i nazočnim milosrdnicama sv. Vinka Paulskog iz Osijeka, hodočasnicima, te vjernicima župe Aljmaš i filijale Dalj-Planina, zaželjeviši: „Neka nam svima zlatomisničko slavlje donese obilje Božjega blagoslova!“