„Naša je zadaća da kvalitetom, radom i vlastitim svjedočenjem dižemo rejting vjeronauka i da s time dokazujemo da je njemu mjesto u školi, a uvijek će biti ljudi koji će to osporavati”, istaknula je prof. Madarić. Napomenula je kako je formacija vjeroučitelja dugoročni proces. Uz temeljni studij tu je i redovita formacija, a prateći njihov rad istaknula je da većina radi kvalitetno. Pojašnjavajući kada je vjeronauk obvezan, a kada izborni predmet, istaknula je da se njegov odabir odnosi na učenika i roditelja, a kada ga se izabere postaje obvezatan, i u samom rasporedu i unutar same satnice. Nadalje je rekla kako ne smatra da je hrvatski odgojno-obrazovni sustav katastrofalan. Sve što se događa u sustavu odnosi se i na vjeroučitelje te su i oni uključeni u školama u kojima se provodi eksperimentalni program. Veći dio vjeroučitelja, kako je rekla, vrši službu razrednika, što zahtjeva određene kompetencije, a 12-13 vjeroučitelja obnaša dužnost školskih ravnatelja.

„Svaki vjeroučitelj kada ulazi u školu ima tu specifičnost što on, osim profesionalne osposobljenosti koja je važna, ima i crkveni mandat, što bih rekla da je velika odgovornost. Većina učenika, roditelja pa čak i osoblja – kolega i kolegica, percipiraju ga kao osobu koja dolazi iz Crkve. I u tome su kontekstu i očekivanja od vjeroučitelja zaista velika u smislu njegove ljudskosti, kršćanskog identiteta te isto tako njegovih nastavničkih kompetencija, i rekla bih da su ponekada čak nerealna, jer su vjeroučitelji samo ljudi i da kao što u svakoj branši i svakom predmetu imamo izvrsnih i manje izvrsnih nastavnika, tako treba razmišljati i o vjeroučiteljima… S naše strane mora biti taj imperativ da zaista stojimo iza onoga što naviještamo”, rekla je predstojnica Ureda za vjeronauk Zagrebačke nadbiskupije.

Na novinarski upit smije li rastavljeni vjeroučitelj ili vjeroučiteljica biti u nastavi s učenicima, prof. Mandarić rekla je, na temelju prakse, da sam čin razvoda ako se dogodi osoba automatizmom niti gubi mandat, niti znači da može nastaviti raditi. „Nakon takve situacije redovito se propitkuje i gleda jesu li uzrok rastave, i ako jesu onda takva osoba ne bi mogla dalje nastaviti raditi. Isto tako, ako bi nakon rastave osoba promijenila svoju situaciju i ušla u drugu partnersku vezu… Pristup je individualan, i vjeroučitelji znaju kada trebaju staviti svoj mandat na raspolaganje, ali mi imamo vjeroučitelja i vjeroučiteljica koji su rastavljeni i rade svoj posao solidno”, istaknula je prof. Mandarić.

„Istraživanja rađena među maturantima, nakon 12 godina vjeronauka, potvrdila su da se može govoriti o prihvaćenosti vjeronauka kao predmeta, ali i samih vjeroučitelja gdje su ih učenici, nakon 12 ili četiri godine ocijenili kao kompetentne osobe, a još važnije, prepoznali su ih kao osobe koje su uvijek uz njih kada im treba ono što se tiče škole, ali ponajprije kada im treba ono što se tiče života. I, mislim da je zadaća vjeroučitelja da budu onaj višak iznad profesionalnog”, rekla je prof. Mandarić.

U osvrtu na reakcije slušatelja o dva vjeronauka u pripravi za sakramente – školski i župni, i da je za primanje sakramenata uvjet pohađanje vjeronauka u školi, prof. Mandarić pojasnila je da postoji razlika između školskog vjeronauka i župne kateheze, jer svaki ima specifičnost svojih ciljeva, ali su inkomplementarni. Ono što učenik u školi nauči, to može u župi produbljivati. Stoga, „bez župne zajednice, bez vjerničkog iskustva, bez karitativnog djelovanja, bez molitve, bez sakramenata nema inicijacije, nema vjerničkog puta. To škola ne može ponuditi, to daje župa, a škola kao komplementarni predmet može proširiti sadržajno i na iskustvenoj razini”.

„Cilj vjeronauka je, među ostalim, osposobiti učenike da kritički postavljaju pitanja o smislu života, o postanku svijeta i čovjeka, o društvu i u konačnici o Bogu, jednostavno pomoći u njihovom oblikovanju prema sebi, prema drugima, prema društvu općenito. Mi ih učimo razmišljati. Kada govorimo iz individualne perspektive vjeronauk učeniku vjerniku pomaže da se svjesnije odluči za svoju vjeru. Onomu koji je možda u traženju ili je poljuljan u vjeri ovaj predmet pruža mogućnost da upozna odgovore Crkve na ta njegova pitanja i da se s njima suoči, a učeniku koji se izjašnjava nevjernikom daje priliku da se suoči sa suprotnim stajalištem od svojega, da to preispita i možda ponekada i promijeni”, rekla je Deković. Dodala je da vjeronauk u školi jest konfesionalan, ali nije konfesionistički, dakle nije isključiv prema drugima. To pokazuje praksa učenika koji pohađaju školski vjeronauk, a ne izjašnjavaju se vjernicima.

Kao vjeroučiteljica u osnovnoj, i razrednica u srednjoj školi, Deković je istaknula da nije imala iskustava da se vjeronauk mora gurati u satnicu. Također je posvjedočila da je u osnovnoj školi mali postotak djece koja ne idu na vjeronauk. U praksi se izbjegava da takva djeca sjede na satu, već to vrijeme s njima provode učiteljice, ili su u čitaonici, ali svakako nisu za to vrijeme vani na ulicama, dok u srednjoj školi pohađaju nastavu etike. Odgovarajući na upit je li vjeronauk predmet koji diže prosjek, istaknula je kako je to kod nekih polazna perspektiva, ali vjeroučitelji rado pišu petice kada za to imaju temelj.

Jedna od tema bila je i odnos učenika prema učiteljima. Deković je istaknula da kao razrednica vodi drugu generaciju učenika, i da je vidljiv nedostatak kućnoga odgoja. „Dolazimo do toga da vidimo veliki nedostatak kućnoga odgoja, odnosa između roditelja i djece koji se, kada zakaže, reflektira u školama u ponašanju određenih učenika. Nažalost, to su izuzeci koji onda zauzimaju veliku medijsku pažnju, i o njima se puno više govori nego o onim drugima koji imaju zdravi odgoj, koji dolaze iz obitelji gdje se sa djecom radi. Činjenica je da postoje u školi i različite vrste roditelja – od onih koji će pitati zašto dijete ne uči ono što su oni učili, ima onih koji negoduju tradicionalnu stranu u odgoju, ali ima i onih koji su distancirani pa im je bitno usvajanje moralno – etičkih vrijednosti kod djece. Nažalost, nekada nam jesu ruke vezane zato što kada god se dogode određene situacije, zakon je više na strani učenika, nego na strani učitelja”.

Takvo stanje moglo bi biti pogubno za odgoj nadolazećih generacija. Stoga je prof. Mandarić rekla da su prije postojale određene pedagoške mjere koje sada nisu prihvatljive, a danas bi bilo idealno kada bi djeca dolazila u školu s jednim zdravim odgojnim temeljima, međutim to izostaje. „Bojim se da unaprijed što idemo, do sada smo imali štititi dječje pravo i ono će ostati temeljno i dalje, na vjetrometini su sve više nastavnici. Vjerujem da će trebati neke mjere kako bi se zaštitilo nastavnike i njihovo dostojanstvo, a da ne govorim dalje o vrednovanju i prepoznavanju onoga što rade u školi. Mislim da je to društveni problem na jednoj široj razini. Ono što je možda loše, i što se za vjeronauk stavlja kao jedan teret, je da ne može škola biti za sve, a ne mogu niti učitelji biti viceroditelji. To je zasigurno lijepo i roditelji to očekuju, ali svi znamo kada nema temelja, kada nema baze, ono što se gradi vrlo lako se uruši”.