Osim blagdana sv. Vlaha u veljači i blagdana Ruke sv. Vlaha u srpnju koji se slave i danas, stari su Dubrovčani u čast svog Parca slavili još jedan dan. Naime, sve do vremena nakon  Drugoga svjetskog rata u Dubrovniku se obilježavao spomendan pod nazivom Obrana sv. Vlaha.

Don Hrvoje propovijed je započeo mišlju da nas i danas pogađaju neka vremena sa svojim izazovima, ali je lijepo zaviriti u prošlost i vidjeti kako je to izgledalo nekada kada je Dubrovnik bio pogođen većim nedaćama.

Druga velika trešnja, potres koji je pogodio Grad u daljoj prošlosti, dogodila se u slično liturgijsko vrijeme u kojem se sada nalazimo. Te 1706. godine bio je Duhovski ponedjeljak, u Dubrovniku se slavilo veoma svečano, bila je velika pobožnost naroda, palile su se svijeće i, po zapisima dominikanca Dominika Crijevića, požar se proširio po cijeloj drvenariji stare crkve sv. Vlaha. Taj požar uništio je i ono malo što je bilo ostalo od Velike trešnje iz 1667. godine. Jedino što je čudesno ostalo sačuvano je srebreni pozlaćeni kip koji se i danas drži na oltaru u crkvi sv. Vlaha, pojasnio je rektor Katušić.

Istaknuo je da danas, kad se događa ova pandemija, ljudi često počinju gledat sa sumnjom prema Bogu, s udaljavanjem, propitivanjem, s različitom skepsom, a u to vrijeme, dodao je, stoji zapisano da se odmah nakon požara, za par dana, sastalo Vijeće koje je odmah donijelo odluku o gradnji nove crkve. Tu nije bilo kolebanja, već je odlučeno da se napravi još veća, važnija crkva, nego što je bila prijašnja.

Referirajući se na Evanđelje po Marku u kojem piše da će tko god poradi Isusa i evanđelja izgubi kuću, oca, majku, brata, sestru, primiti stostruko i imati život vječni, rektor Katušić kazao je da ako se mi ne pokolebamo kad dođu križ i nevolje tada nam Gospodin hoće dati više. Tako su očito nekad Dubrovčani živjeli, tako su razmišljali. Kada se dogodila nevolja nisu se predali očaju nego su odmah reagirali s još većim povjerenjem i ufanjem prema Gospodinu.

Rektor crkve sv. Vlaha propovijed je zaključio riječima: „Neka i nama to bude poticaj da u ovim današnjim nevoljama i mi ne posustanemo, te da nas naš Parac vodi u pouzdanju do Gospodina promatrajući ono što je dobro, vjerujući da ako ustrajemo u nevoljama već na ovom svijetu Gospodin će nam stostruko vratiti.“

Spomendan Obrane sv. Vlaha ustanovljen je 1707. godine, a povod je bio u požaru očuvani kip iz stare crkve sv. Vlaha koja je bila izgrađena u 14. stoljeću na istome mjestu gdje se nalazi i današnja crkva. U spomen na taj događaj, a iz zahvalnosti sv. Vlahu što se požar nije proširio na okolne kuće i ostatak grada, ustanovljen je spomendan na koji bi se slavila svečana misa u crkvi i izlagao Presveti Oltarski Sakrament kao i neka od relikvija sv. Vlaha.

O tome događaju povjesničar i festanjuo Antun Vučetić (1845. – 1931.) u svojoj knjizi „Sveti Vlaho u Dubrovniku“ objavljenoj 1924. godine to opisuje na sljedeći način: „Ova [stara] crkva sv. Vlaha bijaše u arhitekturi slična prijašnjoj stônoj crkvi Gospe Velike, koju poruši veliki potres 1667. godine, a naprotiv taj potres prištedi hram sv. Vlaha, iako ga nešto ošteti. Hram svečev bi u kratko vrijeme popravljen i zamjenjivaše Gospu sve do prvih godina XVIII. vijeka. Ali 24. maja 1706. godine u ponedjenik Rusalja (Duhova) obnoć nastade s nepažnje u gašenju svijeća strašan požar, koji sve uništi u crkvi i rastopi sve zlato i srebro. Pripovijedaju, da jedan hrabar i bogoljuban građanin, Kristo Dragi, usrnu tri puta u sred žestokih plamena, da bi spasio srebrni kip sv. Vlaha sa velikog otara, ali zaman; vatra ga svaki put prisili da bježi. Na svačije čudo ipak kip [nakon požara] ostade neozleđen. Tada Dubrovčani odlučiše zgraditi opet na istomu mjestu nov hram sv. Vlahu, ali prostraniji od prvoga, zato bi razvaljena Luža, a na njenu prostoru proširen novi hram. Godine 1707. arćibiskup Toma Skoti [Tommaso Antonio Scoti] postavi kamen temeljac u nazočnosti kneza i vijeća sjajnom svečanosti i pucanjem velikih pušaka. Gradnjom je upravljao Marino Gropelli [1662. – 1728.] iz Mletaka, a bi dovršen 1715. i crkva [na blagdan Ruke sv. Vlaha 5. srpnja 1715.] otvorena službi Božjoj.“