Don Stanko u propovijedi je citirao odlomak iz Proglasa hvarskog biskupa Petra Palića u povodu Godine sv. Prošpera i 350. obljetnice dolaska relikvije sv. Prošpera u Hvar. Odlomak govori zašto, kada i kako je relikvija sv. Prošpera došla u Hvar i što je s njom bilo poslije dolaska. Potom se osvrnuo na povijest kršćanskog slavljenja svetaca i osobito na štovanje relikvija, tj. tjelesnih ili uopće materijalnih ostataka svetaca, prvenstveno svetih mučenika. „Taj se kult razvija vrlo rano u razdoblju rimskih progona kršćanstva, koje je netko nazvao ,pjesmom krvi rane Crkve’ – od Nerona do Dioklecijana, a to znači kroz dva i pol stoljeća. Naravno, poznatija nam je i puno ‘govorljivija’ slavna Tertulijanova izreka ‘Sanguis martyrum – semen christianorum’, tj. da je krv mučenika bila sjeme kršćana, ali je također važna povijesna istina da su grobovi mučenika vrlo rano, već u rimskim katakombama postali okupljališta kršćana, svojevrsni stožeri Crkve (crkva = skup, zbor) – povlaštena mjesta kulta, a osobito slavljenja Euharistije“, rekao je don Stanko, objasnivši da ime Prošper označava onoga koji uzrokuje i donosi sreću (prosperus, prosper). Doista, ‘od tada pa sve do danas, u svim uvjetima i okolnostima, sveti Prošper zagovara, štiti i pomaže grad Hvar, Hvarsku biskupiju i sve njezine stanovnike u njihovu svekolikom napretku’, rekao je don Stanko, navodeći riječi iz spomenutog Proglasa biskupa Palića.  

Nije se ustručavao „nešto više reći o toj, osobito kroz Srednji vijek, pravoj pomami kršćana za relikvijama, o bezočnoj trgovini, osobito križara, koji su svašta podvaljivali lakovjernim pobožnim kršćanima, o legendama koje su u stilu novijih filmova znanstvene fantastike stvarali priče u koje su se kako-tako uklapale svete relikvije, osobito one vrlo „egzotične“ i nevjerojatne“. „Ipak, ako mislimo da smo mi u tom pogledu jako odmakli od „mračnog Srednjeg vijeka“, nismo u pravu: u naše vrijeme krade se iz groba Charlija Chaplina i Elvisa Presleya… a na licitacijama basnoslovne svote padaju za krpice kojekakvih filmskih zvijezda, , pojasnio je don Stanko i napomenuo: „Hvarani su se svom svecu suzaštitniku molitvama posebno utjecali u teškim vremenima, tako su se 1836. u doba kolere svecu usrdno molili i zavjetovali se da će za sv. Prošpera načiniti mramornu raku, što je i izvršeno 1859. godine. Uz novu raku postavljena su dva kipa koji predstavljaju Vjeru i Postojanost. Podno kipa Vjere piše: Felicitati mvndi non credo – Sreći svijeta ne vjerujem, a pod onim Postojanosti Adversitati mvndi non cedo – Pred protivštinama svijeta ne uzmičem! Evo što nam je moliti od svetog Prošpera za istinski prosperitet: dar vjere i postojanosti – da ne vjerujemo previše sreći svijeta, a pred mnogovrsnim njegovim protivštinama da ne uzmičemo“, poručio je don Stanko, izmolivši na kraju misnog slavlja zajedničku molitvu koja će se moliti u Godini sv. Prošpera.

Don Stanko misu je slavio s hvarskim župnikom don Tonijem Plenkovićem. Liturgijsko pjevanje uz orguljsku pratnju predvodio je prof. Tomi Domančić s Marijanom Domančić i Marijom Tomičić. 

Središnje blagdansko misno slavlje u večernjim satima predvodio je biskup Palić. U propovijedi je, između ostaloga, rekao: „Jučerašnjom euharistijom i otvaranjem rake sv. Prošpera započeli smo godinu u kojoj ćemo se spomenuti 350. obljetnice od dolaska njegove relikvije u grad Hvar. Prošper je proglašen suzaštinikom grada Hvara i Hvarske biskupije. Njegovom se zagovoru utječemo i mi danas okupljeni u našoj katedrali, uz njegove relikvije.

Na početku Godine sv. Prošpera čitali smo sinoć Sveto pismo Novoga zavjeta, Evanđelja i Djela apostolska. Sveto pismo, Biblija, je knjiga koja govori o povijesti iskustva, iskustva pojedinaca i iskustva zajednice s Bogom. Božja Riječ uvijek poziva čovjeka prepoznati i prihvatiti Božje djelovanje u svijetu. Ona otvara naše oči za stvarnost i način Božje prisutnosti u povijesti, u vremenu, u svakidašnjici.

U prvom čitanju čuli smo odlomak iz knjige Otkrivenja. Ovom odlomku prethodi opis borbe Žene i Zmaja, odnosno Mihaela i njegovih anđela sa Zmajem. Sveti Ivan u viđenju vidi da je Zmaj, imenom Đavao, Sotona pobijeđen, bačen na zemlju, a s njim i anđeli njegovi. Pobjedom nad zmajem nastupa ‘spasenje i snaga i kraljevstvo Boga našega i vlast Pomazanika njegova.’ On je tužitelj braće, ali je pobijeđen krvlju Jaganjčevom i riječju svjedočanstva.

U uskrsnom smo vremenu, u kojemu slavimo upravo tu činjenicu, tu istinu da je Isus Krist, Božji Jaganjac prolio krv, da se iz ljubavi predao za nas i umro na križu. U Euharistiji, u bogoštovlju Crkve, u onome što upravo mi sada činimo, događa se sakramentalno uprisutnjenje i prinos Kristove jedincate žrtve. Kad slavimo euharistiju na osobiti način doživljavamo tu Kristovu ljubav. Ljubav Kristova koja se predala na križu zadana nam je kao mjerilo našega života i ponašanja.

Upravo su iz Božje Riječi i iz euharistije mnogi muškarci i žene kroz povijest crpili snagu za svoje svjedočanstvo. A najveći svjedoci ljubavi su kršćanski mučenici koji su dali svoje živote. Kršćanska tradicija govori o dvjema vrstama mučeništva. Postoji mučeništvo kad kršćanin biva nasilno ubijen zbog svoje odanosti vjeri, zbog vjerske istine, kršćanske vrline ili zbog odanosti Crkvi. To je mučeništvo u pravom smislu riječi, i njega ne može sam čovjek pokušavati ili izazvati, ono je povezano s Božjim pozivom. Postoji i nekrvno mučeništvo, mučeništvo svakodnevnog života, kada se osoba uvijek iznova odriče sebe i svojih prohtjeva, živi za druge, posvećuje se drugima, troši se i predaje se u službi Bogu i bližnjima. To je tiho mučeništvo koje nije manje teže od tjelesnog. Samo oni koji se u malom predaju s ljubavlju, imaju snagu, ako je Božja volja, i za tjelesno mučeništvo.  

U Ivanovu evanđelju Isus dramatično govori o mržnji, gotovo da razbija idilu u koju smo se mi današnji kršćani na Zapadu uljuljali. Svijet mrzi kršćane, posebno kada su ozbiljni, autentični kršćani. Naravno, ne cijeli svijet. Ali postoji ‘svijet’ koji se protivi Kristu, onaj mračni dio ljudskog postojanja, sjena koju nosimo u svojoj nesvijesti. U napetom odnosu sa svijetom, Isusov učenik ponovno čita svoju vlastitu povijest, shvaćajući mržnju prema kojoj je on predmet mržnje kao priliku za zajedničku sudbinu s Isusom. To se ne bi događalo kad bi Isusovi učenici dijelili vrijednosti svijeta, budući da svijet ‘voli sebe’ i ono što mu odgovara.

Međutim, temelj postojanja Isusovih učenika nije svijet, nego Krist. Krist nas je oslobodio uskih svjetovnih granica i otvorio nam oči za vječnost. Isusovi učenici se ne izdvajaju iz ‘svijeta’ jer su različiti od drugih ili bolji. ‘Svijet’ se pobunio protiv njih jer mu pripadaju, ali ih nije uspio potpuno osvojiti za sebe. Mržnja svijeta usmjerena je protiv Krista i prema onima koje je izabrao. Stoga su učenici još jednom pozvani da se prisjete da je uzor za razumijevanje njihovog postojanja i onoga s čime će se morati suočiti sam Isus Krist.

Povijest Crkve nam svjedoči da su kršćani mnogo puta bili podvrgnuti progonu i nasilju, mržnji i zlobi. Svi s pravom mislimo na mučenike iz prva tri stoljeća Crkve, koji su tražili od cara da mogu ispovijedati svoju vjeru u Gospodina Isusa. Pred očima nam je i naš zaštitnik sv. Prošper. U njegovu su se životu ispunile Isusove riječi o progonstvu i mržnji. Ne smijemo zaboraviti, braćo i sestre, i današnje mučenike, koji su progonjeni zbog svoje pripadnosti Kristu i kršćanskoj vjeri. Možda danas nije ‘politički korektno, govoriti o progonima kršćana, ali ne može se biti korektan dokle god se bilo gdje gaze prava jednih na štetu drugih. Prema indeksu progona, danas u 50 zemalja na svijetu, velikom i ekstremnom progonu izloženo je oko 260 milijuna kršćana. Žestoka mržnja okrenuta je prema Isusovim učenicima svih vremena, nasilna i ubojita mržnja koja dolazi iz ‘svijeta’, odnosno od onih koji ne primaju i ne žele svjetlost i radije prebivaju u tami. 

Tajna je to koju također doživljavamo u sebi: suočeni s činjenicom da možemo izabrati svjetlost, često se odlučujemo za tamu. To je ta osobna baština svakoga čovjeka, koju teološkim rječnikom zovemo ,istočni/iskonski grijeh’, onaj tamni dio koji nastaje zajedno s nama i protiv kojega se moramo boriti cijeli život. Tama postoji, i djeluje, djeluje, potkopava, očarava, zavodi, ubija. I sam Isus to doživljava: njegova smrt posljedica je mržnje nad pravednikom, bezakonje koje odluči ugasiti svjetlo, a ne promijeniti nečiji život. Što se više približavamo svjetlu, to se više tame bori u nama i oko nas. 

Poruka Uskrsloga Krista je: Mir vama! Ne bojte se! Unatoč svemu, Isusov učenik živi bez straha, jer zna da je Krist Pobjednik. Od kršćana se danas traži da budu spremni dati ‘obrazloženje nade’ koju nose u sebi, kako će reći sveti Petar. Sveti Prošper koji nas je danas okupio i koji nas okuplja daje nam svjedočanstvo da život pobjeđuje, da nada pobjeđuje, da istina pobjeđuje. Započeli smo Godinu sv. Prošpera. Ova godina koja je pred nama trebala bi biti godina obnove našega duha, naših djela, našega života, naših životnih ljestvica vrijednosti. Teško je letjeti na krilima stare slave, jer krila postanu troma i izgube zamah. Potrebna su nam nova krila, koja će uzdići naš duh da u današnjem vremenu budemo iskreni i vjerodostojni svjedoci Isusa Krista kao što je to sv. Prošper bio u svom vremenu. Nemojmo se bojati svetosti i kršćanskih vrijednosti. Ohrabreni euharistijom koju blagujemo, ‘hrabro, blago i s poštovanjem, dobre savjesti’ svjedočimo da pripadamo Isusu Kristu. Neka to bude vidljivo osobito u našem životu“, poručio je biskup Palić.  

Koncelebrirala su devetorica svećenika, među kojima je su bili generalni vikar don Stanko i hvarski župnik don Toni Plenković. I ovaj put pri oltaru su posluživali članovi bratovština Sv. Križa i Sv. Nikole. Među njima je bio biskup Štambuk. Liturgijsko pjevanje predvodili su članovi katedralnog zbora pod ravnanjem maestre Klare Milatić i uz orguljsku pratnju profesora Tomija Domančića. 

Nakon misnog slavlja preko Trga Sv. Stjepana prošla je veličanstvena tradicionalna procesija.