Vlč. Dogan predslavio je večernje mise. U propovijedima je razmatrao teme iz „Marijine škole ljubavi“ u kojoj se uči o odnosu s Bogom, bližnjim i sa samim sobom.

Liturgijsko pjevanje i pjevanje uz molitvenu posvetu Gospi predvodio je redovnički zbor praćen orguljskom pratnjom provincijalne poglavarice s. Samuele Markanović.

Marijina škola ljubavi uči slušanju Boga iznenađenja, suradnji i vjernosti

Prve večeri trodnevnice vlč. Dogan je u propovijedi, razmatrajući odabrani izvještaj o navještenju, promišljao o odnosu prema Bogu i kako mu Bogu. Za uzor je istaknuo Mariju koja otvara vrata prema Bogu i pokazuje kakav je Bog.

„Naš Bog je Bog iznenađenja, Bog koji nas iznenađuje; Bog koji ruši naše sigurne zidove, zidove naše sigurnosti; Bog koji ostaje vjeran čovjeku; naš Bog je vjeran Bog!“, rekao je.

Pojasnio je da Božja logika nije kao ljudska. Bog u život ulazi neočekivano kao što je ušao i u Marijin život u Nazaretu, gradu iz kojega ništa dobro ne dolazi, ali Bog baš ondje pronalazi ženu nad svim ženama, Bog iznenađuje. To je poziv svakomu kršćaninu, posebno osobama posvećenog života.

„Marija odgovara na Božji poziv: ‚Evo me!‘ Kada je to rekla Bogu, sve se okreće. Bog u njezin život unosi mnoge probleme. Isus ruši Marijine sigurne zidove i gura ju na vjetrometinu da se bori. Kada Isus uđe i u naš život, sve okreće i gura nas van da živimo evanđelje, a ne da budemo kao oni koji samo gledaju kako Bog radi. Bog nas tjera iz naše sigurnosti da surađujemo s njim. ‚Kako će to biti‘, pita Marija? ‚Duh Sveti će te osjeniti.‘ Ti ne moraš ništa učiniti. Bog će preko tebe sve učiniti. Bog sve ne rješava, ali je s nama. Hoda s nama u našim bolestima, problemima, teškoćama. Ako želim biti službenica/službenik, moram biti vjeran Bogu. Moram se povlačiti u osamu – biti s njim. Treba nam susret sa živim Bogom da bismo izišli van i autentično svjedočili evanđelje, posebno mi u duhovnom zvanju. Svako zvanje je plod nečije molitve; rađa se u molitvi i po molitvi. Po molitvi se ustraje i ostvaruje poziv“, ustvrdio je vlč. Dogan.

Tri Marijine ljubavi: dobrostiva, velikodušna i bez očekivanja

Druge večeri, uvodeći u slavlje euharistije, predslavitelj je pozvao na molitvu na zajedničku nakanu za duhovna zvanja u zajednici Marijinih sestara i u cijeloj Đakovačko-osječkoj nadbiskupiji, podsjetivši da je nadbiskup Đuro Hranić ovih dana odaslao okružnicu vezanu uz molitvu za svećenička i redovnička zvanja.

„Podsjetimo se i riječi pape Franje da svako zvanje dolazi iz molitve. Molimo da Bog blagoslovi ovu redovničku zajednicu novim zvanjima“, naglasio je.

Potaknut odabranim biblijskim izvješćem o Marijinu pohodu Elizabeti, propovjednik je razmatrao o odnosu prema bližnjemu po uzoru na Mariju, ukazujući kako joj biti sličan/slična.

„Iz Evanđelja (Lk 1, 39 – 56) o pohodu Elizabeti vidimo tri Marijine ljubavi: dobrostiva, velikodušna i bez očekivanja uzvraćenosti. Dobrostiva je u tome kada Marija ustaje i pohita rođakinji Elizabeti, pokazujući nesebičnost. Danas živimo u svijetu egoista. Čovjek sve manje postaje čovjek, zatvoren je u sebe, svoje zidove i nastoji da mu je unutar zidova dobro. Marija izlazi iz svojih ‚zidova‘, odlazi k rođakinji. To je ljubav dobrostiva, ostavlja svoje prostore po strani, iako je sigurno imala posla kod kuće. Marijina ljubav je činiti dobro drugome, a dobro ne treba razlog ni objašnjenje. Drugo, Marijina ljubav prema bližnjemu je velikodušna, ne boji se. A mi? Želimo biti važnijih od drugih, ne želimo nešto učiniti kao ‚da će nam pasti kruna s glave‘. Njena ljubav je ponizna jer svojom dobrotom služi drugima i takva je velika. Marijina ljubav drugoga čini velikim. Služiti drugomu i velik biti! Ne bojeći se učiniti dobro, raste. Ljubeći drugoga čini druge velikim, i mi tako postajemo veliki. Marija ostaje s Elizabetom tri mjeseca ne očekujući da će joj biti vraćeno! A mi? S nekim sam dobar, dok mi vraća. Ljubav ne prestaje i kada nije uzvraćena. Marijina ljubav ne traži ništa zauzvrat. I ljubav Kristova na križu ljubi, iako nije ljubljena. Učimo se od Marije i njene ljubavi: dobrostive, velikodušne i ponizne ljubavi koja ne očekuje da će biti (uz)vraćena“, poručio je vlč. Dogan.

Što učiniti kad izgubim Isusa? Traži Krista ondje gdje je i slijedi ga!

Treće večeri propovjednik je pozvao na molitvu za sve sestre Provincije, prikazujući zahvalno misu za njihov rad i trud i da ih očuva u pozivu, te se u misi spomenuo dobročinitelja koji pomažu da bi redovnice mogle naviještati.

U propovijedi na uočnici vlč. Dogan je, potaknut čitanjem ulomka iz Evanđelja o (Lk 2, 48) o potrazi za Isusom „izgubljenim“ i nađenim u hramu, nastavio razmatrati u „školi s Marijom“ o odnosu prema sebi samomu. Upitao je: Što učiniti onda kada izgubim(o) Isusa?

„I tebi se to može dogoditi, izgubiti Isusa, kao i njegovim roditeljima na putovanju s hodočašća. Izgubiti motiv svoga života npr. kada se probudiš, a nemaš razloga ustati iz kreveta. Radi djece guramo naprijed. Marija Bogorodica, Bezgrješna, izgubila je sina, Prečisti Zaručnik izgubio je sina, a tko smo onda mi da ga ne možemo izgubiti? Poruka je to i nama da možemo izgubiti motiv, žar s kojim smo ušli i došli odgovoriti na Božji poziv. Jurimo, mislimo da smo izgubili Isusa pa se vrtimo u krug jer smo ga odavno izgubili. Kada oni shvatiše da su izgubili Isusa, traže ga među rodbinom u gradu, ondje gdje ga nije bilo. Druga je to poruka nama. Kad izgubimo Krista npr. u bračnom životu, tražimo ga među ljudima; zbog neslaganja u drugim ljudima, vezama, misleći da će oni riješiti naše probleme; tražimo u alkoholu, kocki, prostituciji, bludništvu svugdje gdje nije, misleći da ćemo time nadoknaditi izgubljeno. Problem je tražiti ondje gdje je i mi uporno nastojimo tražiti gdje nije. Marija i Josip uče nas tražiti i vratiti se tamo gdje smo ga izgubili. A zapravo nisu ga izgubili! On je cijelo vrijeme bio ondje u kući Očevoj. On nas uvijek tamo čeka. I treća poruka je – slijediti Isusa, kada ga nađeš! Isus njih uči, pitajući zašto ste me tražili. Trebate li vi ići za mnom ili ja za vama? Često idemo ispred Isusa htijući da ide kamo mi želimo, a mi idemo za svojim profitom, ciljevima. Umjesto da dopustimo da on nas vodi, od vjere pravimo svoju istinu; dajemo si za pravo ocjenjivati tko je vjernik, a tko nije. Crkva nije naš privatni biznis, ona je Božje djelo. Nasljedovati trebamo Božju poruku, kada se nađemo u životnoj krizi, kad nas brzina današnjega vremena zauzme, obuzme i izgubimo Isusa. Kada izgubimo Isusa, (po)tražimo ga i slijedimo“, zaključio je vlč. Dogan.

Misu na uočnicu suslavio je te u pobožnostima sudjelovao upravitelj Župe Snježne Gospe u Harkanovcima Robert Almaši.

Trodnevnica je 24. i 26. studenog počinjala klanjanjem Isusu u Presvetom Oltarskom Sakramentu, nastavljena molitvom Trajne devetnice u čast Gospe od Čudotvorne medaljice i pjevanjem uz posvetnu molitvu Gospi, a 25. studenog redovnice i vjernici laici molili su krunicu s razmatranjem i Trajnu devetnicu. Na kraju trodnevnice predslavitelj je pozdravio vlč. Almašija i nazočne vjernike župa Osječkog zapadnog dekanata – domaće Župe sv. Leopolda Bogdana Mandića, retfalačke i gornjogradske župe – koji su sudjelovali u bližoj pripravi, moleći, pjevajući i čitajući na misama.

Na samu svetkovinu u kapelici je cjelodnevno euharistijsko klanjanje, Trajna devetnica počinje uoči središnje euharistije koju će u 17 sati predslaviti đakovačko-osječki pomoćni biskup Ivan Ćurić. Godišnje je to Družbino svetkovanje kada se vjerni spominju ukazanja Bezgrješne sv. Katarini Labouré 27. studenoga 1830. u Parizu, u kapeli kuće matice Kćeri kršćanske ljubavi. Od ukazanja potječe Čudotvorna medaljica Bezgrješne, a slavlje svetkovine Bezgrješnog Začeća Blažene Djevice Marije odobrio je papa Leon XIII. 1894. godine.