Prve večeri misu je predslavio fažanski župnik i dekan Vodnjanskog dekanata Ilija Jakovljević, u zajedništvu sa župnim vikarom pulske katedralne župe Leonardom Škecom. Nakon riječi dobrodošlice vlč. Škeca, preč. Jakovljević je u uvodnom obraćanju podsjetio da se toga dana slave Rimski prvomučenici, te je potaknuo sve na molitvu da, ako već ne „crveno mučeništvo“, budu spremni podnijeti barem „bijelo mučeništvo”, svjedočenja vjere u svakodnevnome životu.

„Započeli smo neposrednu pripravu za blagdan sv. Tome, apostola, zaštitnika naše Pulske biskupije i Grada Pule. Svako obilježavanje blagdana nas uvodi u misterij onog što slavimo. Čitajući biblijske ulomke često susrećemo sv. Tomu koji postavlja Isusu pitanja. U tradiciji ga više pamtimo kao nevjernog Tomu, koji se dogodio osma dana nakon Uskrsa. Međutim, onaj nevjerni Toma postaje navjestiteljem Božje riječi do Indije,“ podsjetio je propovjednik.

„Znamo kako Toma nije u početku vjerovao apostolima da se Isus ukazao, te je rekao: ‚Ako ne vidim na njegovim rukama biljeg čavala i ne stavim svoj prst u mjesto čavala, ako ne stavim svoju ruku u njegov bok, neću vjerovati‘“, citirao je Evanđelje po Ivanu. „Zanimljivo je da Toma ne traži prvotno da vidi Isusa, već Isusove rane“, naglasio je propovjednik. „Kaže papa Benedikt XVI.: ‚Toma smatra da su dokazni znakovi Isusova identiteta sada u prvom redu rane, kojima se otkriva do koje nas je mjere On ljubio.‘“

„Jedan svetac kaže da je sv. Toma promatrajući Isusove rane, zacijelio rane svoje nevjere. U onome trenutku kad je vidio Isusove rane, kad mu je Isus rekao dođi i stavi svoju ruku, stavi svoj prst… u tom trenutku zacijelila je rana nevjere. Od Tome nevjernika imamo Tomu vjernika. Kaže Grgur Veliki: ‚Više nam je za vjeru koristila Tomina nevjera nego vjera učenika koji su povjerovali‘“, nastavio je preč. Jakovljević.

„Nije li Toma lik suvremenog čovjeka koji će za sebe reći da vjeruje u Krista, ali se ne želi identificirati sa zajednicom Kristovih vjernika? Mnogi žele krstiti dijete, pričestiti se, krizmati se i oženiti se u Crkvi, ali svi ne žele biti zajedničari Kristove zajednice – Crkve. Neki se javno odriču Crkve, ali kako čitamo u Evanđelju, Isusa jedino susrećemo u okupljenoj zajednici – Crkvi. Biti vjernik, kršćanin znači osjećati se istinskim pripadnikom zajednice ‚vjerujućih‘, onih koji vjeruju. Biti vjernik znači moliti sa zajednicom i pred cijelom zajednicom na kraju uskliknuti sa sv. Tomom: ‚Gospodin moj i Bog moj‘. Bog i Crkva nikog ne isključuju iz Isusove zajednice, nemojmo ni mi sami sebe isključiti; Bog nas uvijek u svojoj Crkvi čeka raširenih ruku, blaga pogleda i milosrdna srca.“

„Toma je vidio i povjerovao. I mi svaki dan gledajući križ vidimo Isusove rane. Samo gledamo i ne vidimo. Zato ponekad ne donosimo dobre duhovne plodove jer nam nedostaje istinske vjere. Naša mjesna Crkva podarila je dične sinove vjere od sv. Maura porečkog i sv. Germana pulskog do bl. Francesca Bonifacija i bl. Miroslava Bulešića“, podsjetio je propovjednik.

„U ovoj katedrali štuju se dva dična sina iste majke – Crkve: sv. Toma i bl. Miroslav. I jedan i drugi su pošli za Isusom; jedan i drugi su podnijeli mučeništvo za Isusa, jedan i drugi bdiju nad ovim našim gradom i njegovim stanovnicima“, rekao je preč. Jakovljević.

„Sv. Toma je na koncu svoga života bio obilježenim Isusovim ranama“, nastavio je. „Naš bl. Miroslav najdivniji je primjer Isusovih rana u našoj Crkvi. Njegovo mučeništvo je plod njegove vjere. Bulešić je u svome dnevniku zapisao riječi sv. Augustina: ‚Tota vita christiani hominis, si secundum Evangelium vivat, crux est atque martyrium‘ [Sav život čovjeka kršćanina, ako će živjeti prema Evanđelju, križ je i mučeništvo]. Život svakog od nas, ako želimo živjeti po Evanđelju, postaje križ i mučeništvo. Bl. Miroslav je govorio da svakog vjernika prati: crveno ili bijelo mučeništvo; ali uvijek mučeništvo. I mi ako živimo Evanđelje postajemo dionicima tog bijelog mučeništva, a samo od Boga odabrani spremni su prihvatiti i mučeništvo krvlju. Ima li naša Pula, Istra, onih koji danas žive bijelo mučeništvo? Ima ih, ali su nevidljivi; samozatajni i svoj križ nose u poniznosti i s vjerom. Danas je opet na djelu Poncije Pilat, kao i glavari narodni, Barabe…, no“, podsjetio je propovjednik, „ne bojte se onih koji ubijaju tijelo, ali duše ne mogu ubiti. Bojte se više onoga koji može i dušu i tijelo pogubiti u paklu.“

„Bl. Miroslav ovako je zapisao u svom duhovnom dnevniku: ‚Ako me hoćeš k Sebi, evo me pripravna. Moj život Ti sasvim darujem za svoje stado. Uz Tvoju milost, i ako me Ti učiniš dostojnim, ne bojim se mučeništva, već ga žudim. Neka bude Tvoja volja.‘ Vidimo kako bl. Miroslav čezne za mučeništvom i spreman je nositi Isusove rane i umrijeti kao Isus, ali moli da ga Bog učini dostojnim mučeništva. Da njegovo mučeništvo bude za njegovo stado, koje će poput sv. Tome, promatrajući njegove rane, biti osnaženo u vjeri. Jedan svećenik je rekao da je za njega smrt bl. Miroslava bila konačni poticaj da postane svećenik. I ovaj je svećenik promatrajući rane – smrt bl. Miroslava zacijelo ‚rane svoga dvoumljenja‘ i odlučio postati svećenik. Mnogi su upravo u mučeničkoj smrti bl. Miroslava osnažili se u vjeri; kod mnogih su tada rane nevjere postale – rane vjere“, ustvrdio je.

„Promatrajući život sv. Tome i bl. Miroslava na trenutak stanimo braćo i sestre i pitajmo se kakva je moja uloga, kao vjernika, u ovom svijet: da li sam onaj koji zadaje rane drugome (ogovaranjem, kletvom, činjenjem lošega, uskraćivanjem prava drugome); jesam li onaj koji bi želio staviti svoju ruku u Isusov bok da bi zacijelila rana moje nevjere, ili sam spreman podnijeti mučeništvo za Boga? Svatko može za sebe dati odgovor.

Mi svaki dan kad uniđemo u našu katedralu imamo mogućnost vidjeti Isusove rane na Raspelu, ali nam je potrebna i vjera koju treba izmoliti pod raspelom kako bi mogli uskliknuti sa sv. Tomom: ‚Gospodin moj i Bog moj!‘

Riječima bl. Miroslava molimo i mi promatrajući Isusov križ: ‚Ne daj da Te u budućnosti vrijeđam ni malim grijehom. Daj mi srce čisto. Daj da postanem svet, da mogu što dostojnije tebi prikazivati žrtvu Tvojeg Jedinca, da mogu obraćati na vjeru mnoge i mnoge duše. Daj da u svakom čovjeku vidim tebe, daj da svakoga ljubim radi Tebe. Ja znam da ako ne ljubim, ništa ne činim; znam da ako mi fali ljubavi, sve mi fali; uvjeren sam da bez ljubavi ja ću u početku postati nedovoljno dobar svećenik, a s vremenom i slab. Zato, o Bože, daj mi ljubavi, ljubavi, ljubavi. Čisto srce daj mi, da mogu Tebi vjerno hvalu pjevati‘“, zaključio je preč. Jakovljević.

Pjevanje je predvodio katedralni zbor.

Trodnevnica se nastavlja u četvrtak 1. srpnja, misom u 19 sati koju će predslaviti dekan Labinskog dekanata Mirko Vukšić, a u petak 2. srpnja, nakon svečane pjevane Prve večernje misu će predslaviti kanonik pulskog Stolnog kaptola sv. Tome apostola preč. Marijan Kancijanić.

Na samu svetkovinu, u subotu 3. srpnja svečanu večernju euharistiju, s početkom u 19 sati, predslavit će splitski nadbiskup koadjutor i apostolski upravitelj Porečke i Pulske biskupije Dražen Kutleša, a suslaviti umirovljeni biskup Ivan Milovan te svećenici Porečke i Pulske biskupije.

Nakon misnoga slavlja, na središnjem gradskom trgu Forumu održat će se prigodni koncert duhovne glazbe.