Prije početka misnoga slavlja članovi Udruge radnici Milosrdnog Isusa održali su katehezu o slici Milosrdnog Isusa.

Euharistijsko slavlje je predvodio i propovijedao župnik sv. Blaža u Vodnjanu vlč. Damir Štifanić, uz koncelebraciju župnika domaćina, vlč. Rikarda Lekaja, fra Đure Vuradina iz Franjevačkog samos-tana sv. Franje Asiškog te vlč. Aleksandra Petrovića.

U homiliji, vlč. Štifanić povezao je ovaj blagdan i misna čitanja, osobito evanđelje. „Želim progovo-riti o nama vjernicima, o nama koji vjerujemo u Božje Milosrđe, koji smo vjerujem u svom životu doživjeli taj Božji dodir na sebi, na svom srcu, i onda se postavlja pitanje zbog čega živimo tako ka-ko živimo, zbog čega često puta padamo u malodušje, kakva je ta naša vjera, vjerujemo li stvarno i što to točno mi zapravo vjerujemo“, rekao je uvodno te usmjerio misao na sv. Tomu.

Posvijestio je kako se svatko od nas ponekad može prepoznati u njemu. „Sumnje su ono što često utječe na naš život, na naš životni hod. Kažu da ono što povezuje nas vjernike i one koji nisu vjernici upravo je sumnja. Mi vjerujemo, pouzdajemo se, a opet sumnjamo, a nevjernici sumnjaju cijelo vri-jeme, ali vjerujem da i u njima gori ona iskrica nade, da smo mi ipak u pravu: da Bog jest, i da posto-ji“ rekao je propovjednik, te naglasio kako i u nevjernom Tomi, u njegovoj tvrdoglavosti možemo prepoznati čovjeka današnjice, čovjeka koji sumnja, koji ne želi prihvatiti Boga, koji traži neki opip-ljivi dokaz kako bi vjerovao.

Na pitanje što pokreće našu vjeru, vlč. Štifanić je istaknuo zajednicu. U tom je kontekstu ukazao na činjenicu da Toma nije bio s ostalim apostolima kad je Isus došao. „Ne znamo gdje je bio, možda je otišao, možda je pohodio ona mjesta koja su ga podsjećala na trenutke provedene s Isusom, možda se nadao da će ga tamo na neki način doživjeti, da će ga susresti. Možda pak poput ostalih apostola nije htio biti u strahu zaključan, ili pak je bio jedini od njih hrabar, Bogotražitelj. Evanđelje nam ne daje takve detalje, međutim čitamo što on na kraju čini: vraća se u zajednicu, vraća se u onu prvu Crkvu koja je još uvijek zatvorena u strahu, ali ipak barem na mali način svjedoči o svome iskustvu, iskustvu Uskrsloga Gospodina i to želi u prvom redu prenijeti samome Tomi. To nam govori o važ-nosti zajednice, o važnosti zajedničkog susreta oko Gospodina“ rekao je propovjednik, te upozorio kako nas strahovi i rane priječe da komuniciramo jedni s drugima i da jedni druge potičemo i učvr-šćujemo u vjeri. Tako poput Tome možda i mi ponekad želimo neki jači dokaz, želimo se osobno uvjeriti, želimo opipati Isusove rane.

„Ovaj dirljivi susret Tome i Isusa, dodir sa Isusovim ranama, kao da mijenja perspektivu, kao da se susret pretvara ne u Tomino dodirivanje Isusovih rana, već u Isusovo dodirivanje Tominih rana. U toj perspektivi možemo prepoznati i nas. Naša vjera, odnosno naše sumnje, naše nevjere, naša malo-dušja često su plod naših rana. Možemo i mi odlučiti ili pak pobjeći iz zajednice, možemo odlučiti zaključati se iza nekih zatvorenih vrata u nekakve naše lažne sigurnosti u strahu od vanjskog svijeta, u strahu od nas samih, u strahu od promjene. Tako zatvoreni sebi dodjeljujemo neku ulogu žrtve, iz koje onda, iz te lažne sigurnosti možemo tražiti krivce za svoje stanje, za svoju sudbinu, pa optuživa-ti druge, možda u konačnici i samoga Boga.“

Propovjednik je posvijestio kako su se učenici zaključali u kuću u strahu od Židova, jer Židovi nisu bili spremni prihvatiti novost koju je Isus donio, promjenu na koju ih je poticao. „Možda smo i sami ponekad tako zaključani u strahu od Isusa, u strahu od promjene koju Isus želi potaknuti i donijeti u naš život. Život apostola se promijenio nakon susreta sa živim Isusom, i naš život ima mogućnost promijeniti se u jednom takvom susretu.“

Nadalje, propovjednik je podsjetio kako je Toma zvan blizanac. A on je zapravo blizanac svakome od nas, jer smo i mi njemu slični u našoj sumnji i želji da pronađemo Boga. „Isusove rane postale su znak raspoznavanja i Toma po ranama prepoznaje Gospodina. Isus je zadržao svoje rane, jer su one ostale onaj vidljivi znak Božje ljubavi za čovjeka. Kad u životu podnosimo razne teškoće, boli, sve one rane koje doživljavamo u svome životu, u Isusovim ranama možemo pronaći utočište, i tako i naše rane postaju mjesto susreta s Gospodinom. No, da bi On ušao u te naše rane potrebno je da mu to dopustimo, da ne budemo tvrdoglavi poput Tome u trenucima nevjere, da uspijemo izaći iz za-ključanih soba našega srca, i dopustimo Bogu da nas iznenadi svojom prisutnošću“.
Vlč. Štifanić je naglasio kako je najveće iznenađenje za Židove bila slika Boga kakvog je Isus navije-štao, a to je slika Milosrdnoga Boga.

No, danas, kao i onda, slika Milosrdnoga Boga često je strana i nama vjernicima, zato što zbog ne-dostatka milosrđa kod nas samih taj nedostatak milosrđa projiciramo i na Boga, uskraćujemo Ga sebi i drugima, teško nam je vjerovati u Milosrdnog Boga, neprestano tražimo dokaze tog Božjeg Milo-srđa, Božje ljubavi, a s druge strane ne dopuštamo Bogu da se dokaže u našem životu, upozorio je propovjednik, te nastavio „a Isus prva riječ koju kaže je ‘mir vama’. Isus želi donijeti mir u kojem čovjek doživljava potpuno ispunjenje , jer mir dolazi od Boga“.

Dopustimo biti dotaknuti Božjim milosrđem, jer možda u tom dodiru i sami prepoznamo Isusa, da bi zajedno s Tomom mogli ispovjediti našu vjeru onako kako je to on sažeo “Gospodin moj i Bog moj“ i tako ohrabreni poput učenika navješćujemo i dijelimo radost susreta sa ljudima koji nas okružuju, rekao je na kraju homilije propovjednik.

Na kraju misnoga slavlja brojni su se vjernici zadržali u molitvi pred slikom Milosrdnog Isusa.

Misno slavlje sviranjem na klavijaturi je pratio istarski kantautor Bruno Krajcar, a na kraju je jednu svoju autorsku pjesmu „Milosrdni Isuse“ uz gitaru otpjevala Ana Brajković.