Na početku mise biskup Radoš je izrazio sućut vjernicima, prijateljima i obitelji mons. Logožara, posebno njegovoj braći Josipu i Ivanu s obiteljima.

Svoju je homiliju okupljenim vjernicima biskup izrekao kroz dva znaka koji obilježavaju spomendan svete Lucije, prvi znak vezan je uz njezino ime koje znači svjetlo, a drugi znak uz običaj sijanja pšenice uz njezin spomendan. Te znakove biskup Radoš povezao je sa službom i životom svećenika.

Sveta Lucija svojim imenom najavljuje svjetlo koje će doći u Betlehemu, a svećenik je poslanik tog Svjetla. Njegovo je temeljno poslanje upaliti svjetlo vjere i to redovito čine kroz sakramente. Prvotno na sakramentu krštenja kada paleći svijeću krštenja simbolično u životu krštenika pale svjetlo novoga života djeteta Božjeg.  Svećenik je svjetionik koji naviještajući i propovijedajući riječ Božju unosi svjetlo Božje riječi u život vjernika te ih predvodi prema vječnom Svjetlu. Svećenik je onaj koji u sakramentu ispovijedi pali svjetlo koje je grijeh ugasio u duši vjernika, dijeleći sakramentalnu milost oproštenja grijeha svećenik podržava, dolijeva uljem svjetiljke našeg života, rekao je biskup Radoš i nastavio: „Mons. Logožar bio je svjetionik. Nije to bilo njegovo svjetlo nego je bio svjetionik na kojem je Krist svijetlio sa svojim svjetlom. Pokazivao je put drugima Kristovim svjetlom.“

Podsjetio je biskup kako u ovom vremenu adventa iščekujemo svjetlo koje će se pojaviti među nama, Mlado sunce s visine, ali i konačni susret sa Svjetlom koji se već dogodio pokojnom svećeniku Leonardu za kojeg, vjerujemo, dan više neće prestati.

Polazeći od običaja sijanja pšenice na spomendan svete Lucije biskup Radoš je protumačio kako je to znak novosti života o kojem nam govori i naviješteno evanđelje, kako pšenično zrno mora umrijeti da bi donijelo obilat rod. Ovo je najkraća Isusova prispodoba rekao je biskup, u kojoj govori o sebi, o svom umiranju koje donosi obilat rod za svakoga od nas. „Svećenik je pozvan umirati. Ne znamo sva umiranja, trpljenja našega brata Leonarda, ali znamo da ni jedno njegovo umiranje i trpljenje nije prošlo mimo Božjih očiju i mimo njegovih ruku. Sve što je ovdje sijao, svako odricanje i umiranje, svemu tome je Gospodin dao da izraste i vjerujemo da je Gospodin napravi već žetvu njegovih dobrih djela. Da je već zamijesio kruh koji je i kruh za vječni život. Njegova dobra djela će ga pratiti kada ulazi u slavu nebeskoga Oca…Onaj koji je svaki dan na oltaru imao predokus vječnoga života neka danas okusi radost Gospodara svoga i neka mu svjetlo, Krist svijetli vječno“, zaključio je homiliju biskup Radoš.

Nakon svete mise, a prije sprovodnih obreda od pokojnog su se svećenika Leonarda Logožara oprostili preč. Josip Koprek u ime svećenika Varaždinske biskupije i Svećeničkog doma u Varaždinu, zatim gospodin Ivan Novak u ime župljana Župe Štrigova u kojoj je mons. Logožar bio župnik 40 godina.  U ime župljana njegove rodne župe Goričan od pokojnog se mons. Logožara oprostio župnik Josip Drvoderić, u ime Društva braće hrvatskog zmaja, Zrinske garde Čakovec i Matice hrvatske oproštajne je riječi izrekao gospodin Vladimir Mesarić, a u svoje osobno ime i u ime obitelji riječi zahvale i oproštaja od voljenog strica uputila je nećakinja gospođa Katarina Posavec.

Nakon uvodnog prisjećanja na životopis mons. Logožara preč. Koprek je posebno istaknuo tri osobine koje su resile pokojnika: bio je dobar čovjek, bio je svećenik duboke vjere i bio je čovjek dobra srca, širokogrudan, velikodušan, darežljiv, veliki dobrotvor. „Mnogo je i premnogo pojedinaca i institucija koji su osjetili njegovu dobrotu i darežljivost, od malih i nepoznatih ljudi, siromašnih bogoslova, misionara, hendikepirane djece, Caritasa, kulturnih institucija, njegove rodne župe Goričan, djelatnika Svećeničkog doma, i mnogih drugih. Dijelio je i obdarivao mnoge iz dobrote svoga srca. I zbog toga su mu mnogi s razlogom beskrajno zahvalni. Na njega se osobito mogu primijeniti riječi popričesne molitve koju izgovaramo u ovom vremenu došašća: „Gospodine, nauči nas u svjetlu svoje mudrosti, zemaljskim se dobrima pravilno služiti, a za nebeskim težiti“. Stoga mu u trenutku kada se opraštamo od njega zahvaljujemo na njegovom nesebičnom i zauzetom svećeničkom djelovanju, njegovoj dobroti i velikodušnosti kao i na prijateljstvu i bliskosti koje smo s njime dijelili“, rekao je preč. Koprek u svom oproštajnom govoru.

Gospodin Ivan Novak u ime vjernika župe Štrigova rekao je u oproštajnom govoru kako je služba mons. Logožara u Štrigovi, najprije kao kapelana dvije godine, a potom kao župnika punih 40 godina, značila pravi materijalni i duhovni preporod štrigovskog kraja. Mons. Logožar bio je svećenik novog, koncilskog vremena, kakvoga je trebala ondašnja vjerska zajednica. Uz materijalnu obnovu: izgradnju župnog dvora, obnovu crkve svetog Jeronima, proširenje crkve u Svetom Urbanu, obnovu desetak kapelica diljem župe, obnovu nebrojenih pilova, a na kraju i obnove župne crkve sv. Marije Magdalene, gospodin Novak je posebno istaknuo „Tijekom svog života naš je monsinjor bio dostojan primjer ne samo kao svećenik već kao osoba koja zna držati do svoje riječi, stava, uvjerenja, nacionalne svijesti. U svakodnevnom životu pokazao je mudro razumijevanje istinskih vrijednosti, ljubaznosti i odanosti. Svakoga je ostavio s prosvijećenom dušom. Mi vjernici od njega smo baštinili visok osjećaj odgovornosti i odanosti prema Crkvi i domovini. S Vama monsinjore poslužio se Bog da u našoj Štrigovi bi vidljiv trag Božje nazočnosti među nama. Oronule crkve su zasjale, raspela po selima su uskrsnula, gdje god se vjernik okrenuo u našoj župi vidljiv je bio otisak Vašega prsta, pečat svećenikove prisutnosti među nama.“

Župnik Josip Drvoderić u svom je govoru istaknuo kako mons. Logožar nikada nije zaboravio kraj iz kojeg je potekao, kako je uvijek pokazivao zanimanje i brigu za život Župe te rado podržavao sve projekte materijalne i duhovne obnove Župe, karitativno djelovanje te djelovanje vjerničkih zajednica unutar župe. Župi je darovao novi oltar, ambon i stalak uskrsne svijeće, a sudjelovao je i u obnovi oltarne pale sv. Leonarda. Uz zahvalu pokojnom svećeniku, dobročinitelju, prijatelju vlč. Drvoderić je potaknuo okupljene da nasljeduju ovog vjernog svećenika u pobožnosti i dobrotvornosti.

Gospodin Vladimir Mesarić u oproštajnom je govoru pak istaknuo zauzetost mons. Logožara u zaštiti i očuvanju povijesne i kulturne baštine međimurskog kraja, čime je pokazao kako se voli Boga, čovjeka, domovinu i rodni zavičaj.

Nećakinja gospođa Katarina Posavec oprostila se od voljenog strica dirljivim, osobnim oproštajnim govorom u kojem je progovorila o osobnom odnosu s pokojnikom, ali i o njegovoj ljubavi prema životu i pouzdanju u Gospodina u bolesti: „Tvoj duh je bio snažan, ali tijelo je slabilo. No, ti se nisi predavao, stavljao si svoju želju za životom u Božje ruke i njegove planove. Nikad nisi skrivao da ti je lijepo živjeti, ali svoj si život povjeravao Njemu. Kad si me nazvao u kolovozu rekao si „zovem te da ti kažem idem 8. 9. u bolnicu u Zagreb, našao se čovjek koji će me pregledati, a ti uzmi čislo u ruke i moli.“ Govorio si „doktori neka učine svoje, a Gospodin zna kada i kako“. Do zadnjeg časa ti si se nadao da će se stanje poboljšati i da ćeš opet moći više toga sam, baš kao i prije pet godina kada se Gospodin proslavio i ozdravio te i produžio ti garanciju. Kada sam dolazila k tebi, uvijek si sjedio uz svoj časoslov i molio, u tišini svog doma ti si se pouzdao u Svevišnjeg, imao si vjeru i povjerenje u Njega.“

Nakon svete mise zadušnice uslijedili su sprovodni obredi te je tijelo pokojnog monsinjora Leonarda Logožara sahranjeno u svećeničku grobnicu na mjesnom groblju u Goričanu.