Na župnu svetkovinu sakrament potvrde primilo je trinaestoro krizmanika. Don Ivica okupljenim vjernicima rekao je da Crkva slavi Presveto Trojstvo da ih približi toj tajni, a svaka njihova riječ je samo jedna kap u moru. Kao što je nedohvatljiva pogledu dubina mora, tako je božanstvo Trojstva nedohvatljivo ljudskim osjetilima. Ako tko hoće da zna što mora vjerovati, neka zna da neće više shvatiti raspravljajući, nego vjerujući, poručio je.

Prisjetio se riječi svetog Tome Akvinskog – što ti koristi raspravljati o Presvetom Trojstvu ako ti manjka poniznosti – zbog čega se ne dopadaš Presvetom Trojstvu! Nismo pozvani objasniti ovu tajnu, već smo pozvani vjerovati – mnogo je važnije vjerovati i voljeti, nego sve razumjeti, ustvrdio je župnik Barišić.

Čovjek koji nije vjerovao, koji nije volio, kao da nije niti živio; to je najveći poraz za čovjeka, odlaziš s ovoga svijeta, sve je prazno, nema ništa. Imati Boga za Oca, znači biti mu sličan, a to se može samo po ljubavi, samo ljubav mijenja, samo ljubav čini čuda. Naš Bog nije osvetnik, nego Bog ljubavi, Bog traži od nas samo jedno – nerazorivu ljubav. Gospodin poziva na obraćenje, vjeru, suradnju, naglasio je don Ivica.

Ako želimo sebe razumjeti, ne možemo opet bez Boga; udaljujući se od Boga čovjek postaje nesretan, duhovno prazan! Nudi nam se život bez odgovornosti, pogotovo mladima! Živimo u čudnim vremenima, gdje se nalaže život bez kočnica, sve je dopušteno ako meni odgovara, zlo postaje novo dobro. Najveća ljudska tragedija je stavljati sebe na mjesto Boga, jer, samo sam čovjek, nisam gospodar ničega, samo upravitelj. Našem razumu jedino preostaje zavapiti – Gospodine vjerujem – slaba je moja vjera i mala, pomozi mi, ne vidim te svojim tjelesnim očima, daj da te vidim danas očima duše, očima srca. Pazimo kako stavljamo znak križa, što izgovaramo, sebe križajmo još dubljom vjerom, križajmo se i u radosti i u žalosti… Sav naš život, rad, neka bude na slavu Presvetog Trojstva, Oca, Sina i Duha Svetoga, zaključio je homiliju don Ivica.