Svečanost prvoga petka velike devetnice započela je molitvom krunice koju su predmolili članovi Franjevačkoga svjetovnog reda. Nakon toga, uslijedila je pjevana Večernja, uz molitve sedam zaziva sv. Nikoli.

Zatim je slavljena euharistija koju je predslavio fra Josip Ivanović iz splitskog Samostana sv. Frane. Fra Josip je aktivno sudjelovao u pripremi liturgije za proslavu 50. obljetnice proglašenja svetim Nikole Tavelića 21. lipnja ove godine, koju je predvodio apostolski nuncij u Republici Hrvatskoj mons. Giorgio Lingua. Također, za tu prigodu dizajnirao je posebne misnice sv. Nikole Tavelića.

Svečanom procesijom sa slikom sv. Nikole Tavelića započelo je slavlje. Riječ je o najstarijem likovnom prikazu (15./16. st.) prvoga hrvatskog kanoniziranog sveca, koji se čuva u Samostanu sv. Frane u Šibeniku. Ta slika je tijekom jubilejske godine sv. Nikole obišla 30-ak župa diljem Hrvatske, osobito u Šibenskoj biskupiji.

„Jesu li naša srca kod Gospodina, u njegovim visinama ili se vuku ovozemaljskim putovima?“, upitao je fra Josip na početku homilije, povlačeći paralelu s liturgijskim poklikom „Gore srca!“ Rekao je kako životi sv. Josipa i sv. Nikole „protkani snagom Božje riječi, danas nam jasno progovaraju, upućuju nas i vode putem života. Njihovo oduševljenje i ponesenost Asiškim siromaškom svetim Franjom učinilo ih je hodočasnicima i prolaznicima ovim svijetom, a nama daje snagu da se ne vežemo za prolazno, nego težimo za nebeskim. Njihovo nesebično darivanje života za Krista danas progovara jače nego ikada.“

Vođeni pitanjem „‚Gospodine, što želiš da učinim?‘, pronalazili su nadahnuće u Božjoj riječi kojom, kako je rekao propovjednik, nisu zanesena, osnažena i ponesena „samo zatvorena srca, čvrsto usidrena u zemaljskom“.

Fra Josip je kazao kako je „čežnja za proslavom Boga gorjela u životima naših svetaca usprkos ljudskim slabostima, poteškoćama, odbačenostima, neshvaćenostima od strane bližnjih. Nikola je to zapečatio mučeničkom krvlju za svojega Gospodina, a Josip svojom poslušnošću poglavarima.“

„Ljubav koja se ne nadima i ne traži svoje, ljubav koja se očituje u poslušnosti volji Božjoj i poglavarima, nadilazi svaki osjećaj neslobode i zatvorenosti. Štoviše, stvara prostor unutarnje slobode i otvara nove mogućnosti; omogućuje od života učiniti dar, potpuno sebedarje, bez imalo ustezanja i povlačenja u sebe“, ustvrdio je te upitao: „No, koliko se takva ljubav ostvaruje u našim životima; bilo u redovničkim, bilo obiteljskim zajednicama? Imamo li snage priznati se malenima i toliko potrebnima odmora koji samo Bog daje?“

Ističući primjere dvaju spomenutih svetaca fra Josip je potaknuo okupljene da osluškuju Božju riječ otvorena srca kako ne bi ostala „tek davno izgovorena i zapisana, nego živa i djelotvorna, sposobna promijeniti moj život“.

Upućujući na vrhunaravni smisao života rekao je kako „u odmor duša naših pristupamo prihvaćajući svoj životni križ. Za onoga koji ga dragovoljno prihvati križ postaje slatki jaram i lako breme očitovano u poslušnosti Riječi, u zauzetom življenju kršćanskoga poziva i poslanja. Kardinal Sarah će reći: ‚Isus je zahtjevan! Da, ali slijediti njega znači svakog dana nositi križ! Kušnja mlitavosti prisutna je posvuda.‘ Kristov jaram i njegovo breme uvjet su odmora u vječnosti. Njegovo vodstvo i usmjerenost njegovom riječju omogućuju iskrena srca čeznuti za višim darima za službu braći i sestrama kojima nas Gospodin šalje.“

„U otvaranju našega srca Božjemu događa se dijalog u kojemu srce srcu govori (cor ad cor loquitur). To je ono što Isus čini. Moli. Razgovara. Zbog svoje ‚mudrosti i umnosti‘ potrebno nam je odreći se samih sebe i dopustiti Bogu mijenjati naše srce: da ga ispuni svojom božanskom mudrošću; da ono postane krotko i ponizno, srce koje će se znati za druge predavati i žrtvovati, koje će znati iskreno ljubiti.

Isus nam daje svoj vlastiti primjer predanja i žrtvovanja poradi drugih, poradi i onih koji ga ne prihvaćaju. Njegovo predanje je bezuvjetno: nije se žrtvovao za nas poradi naše volje i želje, nego vlastite volje i ljubavi za našim spasenjem. To nije ostvario samo na posljednjoj večeri, nego u svojoj muci, smrti i uskrsnuću. To čini i danas kada izgovaramo njegove riječi i činimo njegove geste.

I danas nas poziva: ‚Dođite k meni, svi izmoreni i opterećeni. I ja ću vas odmoriti. I naći ćete spokoj dušama svojim.‘ Blagujući njegovo tijelo, blagujemo njegovu ljubav i postajemo njemu slični. A on nam u euharistiji daruje doista samoga sebe, svoje najdragocjenije: daruje nam svoje srce da se iz njega hranimo i po njemu preobražavamo svoje živote“, rekao je propovjednik.

„Neka nam Bog, doista, daruje čisto srce i duh vjeran i postojan kako bismo u konkretnim životnim situacijama bili oni koji će druge privoditi i privlačiti k Bogu! To je moguće naučiti jedino u Isusovoj školi, po njegovu jarmu i bremenu, a uz pomoć svetoga Nikole i svetoga Josipa Kupertinskoga.

Usudimo se sanjati i uzdići svoja srca k Bogu. Gore srca! Imamo kod Gospodina!“, zaključio je fra Josip.

Uz fra Josipa Ivanovića koncelebrirali su i ostali redovnici drevnoga Samostana sv. Frane u Šibeniku – čuvari Nacionalnoga svetišta.

Devetnica će se nastaviti u petak 25. rujna posebnim programom u katedrali i misom koju će predslaviti šibenski biskup Tomislav Rogić.