U Slavetiću obilježena 110. obljetnica rođenja i 75. obljetnica smrti Matije Paljuga

Euharistiju u župnoj crkvi sv. Antuna Pustinjaka, predslavio je bivši župnik Stjepan Jakov. Suslavili su župni upravitelj Majk Rušec i domaći sin mons. Juraj Batelja koji je propovijedao.

„Na ovu predbožićnu nedjelju došašća, u 360. obljetnici postojanja naše slavetićke župe, zahvalno se spominjemo i Bogu zahvaljujemo za dar života i svjedočanstvo svećeničke vjernosti Bogu, Crkvi i hrvatskom narodu vlč. Matije Paljuga“, rekao je u homiliji mons. Batelja te izložio njegov životopis.

Na završetku slavlja vlč. Rušec zahvalio je vjernicima, kojima je podijeljena tiskana homilija mons. Batelje s kratkim osvrtom na pjesnički značaj i mučeništvo svećenika Matije Paljuga, koji je znatan dio svojih pjesama i članaka posvetio liturgijskom odgoju vjernika.

Pjevanje su predvodili crkveni pjevači, KUD „Lipa“ iz Slavetića te solisti klape „Marof“ uz orguljsku pratnju vlč. Ivana Bingule.

ŽIVOTOPIS VLČ. MATIJE PALJUGA – IZ HOMILIJE MONS. BATELJE

„Rođen je u Hrašću, u ‚vodenici‘, u mlinu, 19. prosinca 1911. Roditelji su mu bili Pavao Paljug i Marija r. Berc. Njegova se majka kao djevojčica sa svojim roditeljima doselila u Hrašće iz Bosiljeva. Kupili su kućicu i pripadni mlin. U taj se dom k Mariji 6. veljače 1910. priženio Matijin otac Pavao. Bili su vrijedni zemljoradnici, ali vrsni i u mlinarskom zanatu. Matijinu bezbrižnu mladost potresla je očeva smrt u SAD-u, u Greensbergu Westmoreu, 27. veljače 1919. Nakon toga se k njegovoj majci priženio Ivan Zidarić. Kad je godine 1922. zbog dugova mlin prodan, privremeno su se nastanili kod obitelji Klemen, a nakon što je uređena rodna kuća pokojnoga oca Pavla, nastanili su se u njoj, na ‚Paljugovu‘, kbr. 37.

Matija je bio vrlo nadaren dječak i školovanje je nastavio kao pripravnik za svećeništvo. Nakon gimnazije ušao je u Bogoslovno sjemenište i završio teološki studij na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu. Bio je odličan student, vrstan pisac, neumorni čitatelj dobrih knjiga i rodoljubnih časopisa. Svojim je pjesmama i doskočicama razveseljavao život zajednice, nastupao na akademijama i javnim priredbama. Svojim zvučnim glasom započinjao bi rodoljubne budnice U boj, u boj, Planula zora, svanuo dan, Prosto zrakom ptica leti i dr. Osobito je bio zapažen njegov pozdravni govor kralju Aleksandru Karađorđeviću (25. siječnja 1931.) i nadbiskupu Alojziju Stepincu (25. lipnja 1934.). Kao ceremonijar ravnao je 24. lipnja 1934. obredima posvećenja dr. Alojzija Stepinca za nadbiskupa, a već sutradan, u oduševljenu govoru i hrabru nastupu predstavio je mladoga nadbiskupa kao svjedoka jaka i nepobjediva duha, nazvao ga svijetlim uzorom i dragim vođom.

Dr. Alojzije Stepinac, nadbiskup koadjutor, zaredio je našega Matiju za svećenika na Petrovo 29. lipnja 1935. Za mladomisničko geslo uzeo je riječi: ‚Kako su mili stanovi tvoji, Gospodine nad vojskama! Čezne i gine duša moja za dvorima Gospodnjim!‘ (Ps 84, 2 − 3). Njegov kolega dr. Rudlof Hrašćanec reče: ‚Lik svećenika Mate Paljuga još mi lebdi u mašti, kad se sjetim njegova imena. Njegovo je ime bilo popularno u oba sjemeništa.‘

Matijina mlada misa bila je 14. srpnja 1935. na prostoru ispred župne crkve u Slavetiću. Kroničar je zabilježio: ‚Mladomisnik je s asistencijom pošao iz svog rodnog mjesta Hrašća u svečanoj povorci najprije do mjesne kapele sv. Vida. Ovdje se formirala velika procesija, u kojoj je sudjelovala glazba petrovinskog vatrogasnog društva te mnoštvo naroda. Iz župne crkve došla je ususret druga procesija, pa je tako uz svečanu zvonjavu, glazbu, pjesmu i gruvanje mužara mladomisnik dopraćen u svoju župu.‘

Misi je prisustvovao kao sjemeništarac i Franjo Kuharić, kasnije zagrebački nadbiskup i kardinal. Matijina mlada misa bila mu je ohrabrenje na usponu k oltaru, a možda se tu rodila i želja da bude župnik u Slavetiću. Vjerojatno se ove njegove riječi odnose i na Matiju Paljuga, svećenika mučenika: ‚Listajući stranice povijesti Crkve od početka do naših dana, nailazimo na nepregledan niz posebno izraženih likova koji su u svoje vrijeme, često napeto do tragičnosti, utisnuli pečat svoga svjedočanstva, svoju vjeru, postojanost i žrtvu.‘

Braćo i sestre! Povezali smo biblijska čitanja poklikom iz psalma: ‚Kako su mili stanovi tvoji, Gospodine nad vojskama!‘ (Ps 80, 4). Na ovaj spomen-dan rođenja prvoga svećenika iz naše župe Božja riječ upućuje nas na Boga, izvor svakoga dobra, kojemu je velečasni Matija posvetio svoj mladi život. Želio je biti ‚čisto kandilo Božje‘, želio je prožet vjerom ići sigurnom stazom života. Nije se bojao života svjestan da ga Bog čuva, kako svjedoči u pjesmi Vjera: ‚Kroz noć mrku / I olujne strasti / Ja mu ne dam pasti / Jer je čedo moje.‘ Poput tisuća ljudi iz Evanđelja i Matija je u pustinji života sjeo na travu i pružio dlanove da ih Isus napuni mrvicama umnoženoga kruha svjestan: ‚I mrvica jedna dosta će biti / Za dušu mladu.‘

Ta mrvica svetoga kruha ražarivala je njegovu vjeru, njegovo svećeništvo, da je sebe i druge radosno pripremao za stanove Božje u vječnom životu. Ta sveta čestica ga je hranila na putovima prema Golgoti, ona ga je jačala u naporima ljubavi prema hrvatskoj grudi da se ne odrekne pradjedova svojih, ona ga je spremala na svaku žrtvu i za svaki trud. Ona mu je u trajnom adventu života dozivala u svijest Isusovu riječ: ‚Tko u mene vjeruje, ne ostaje u tami‘ (Iv 12, 46). Zrake toga svjetla, koje je Isus Krist, on je, poput kolege pjesnika Izidora Poljaka, nastojao svjedočiti i radosno naviještati govoreći: ‚Kuda koracam, hoću da bacam, snopove zlatne svjetlosti.‘

Svećenik Matija Paljug kršten je u ovoj crkvi. Tu je, dakle, postao dijete Božje. Ovdje je naučio da je Isus jedina prava vrijednost na ovome svijetu. Zato je crkvu, kuću molitve, doživljavao kao svoj dom: ‚Lijepa kuća Božja, lijepa crkvena muzika i pjesma u srcu priprostog puka su komadić neba na zemlji, predznak onog vječnog mira i pobjedne radosti.‘

A u odraslo doba prekorava se riječima: ‚Na žalost ne hodam za tragom velikog Sunca. Mladog Sunca koje nas pohađa s visina. To su naša padanja i posrtanja, ali i uzdizanja. Svi naši jadi, sve nesreće, sva kriza prošla i sadašnja dolazi od grijeha i radi naših grijeha.‘

Bio je on čovjek vesele naravi, inteligentan, snalažljiv, snažnih osjećaja, lucidnih zapažanja, pjesnik, liturgijski esteta i teolog. Bio je odgojitelj u Dječačkom sjemeništu i student književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Godine 1937. imenovan je katehetom u gimnaziji u Bjelovaru, 1941. katehetom na Vojnoj akademiji u Zagrebu, 1943. katehetom dušobrižnikom Hrvatskog domobranstva u Varaždinu. Bio je obljubljen, cijenili su ga svi kojima je govorio o vjeri i svjedočio vjerom. On je, dječak ovih proplanaka, sirotinje i opanaka, postao učitelj vjere, pjesnik i sjajan propovjednik.

U svojim je pjesmama ostavio liričnu značajku ovoga podneblja. Od najranije dobi shvaćao je zašto je moguće, uz Boga koji je ljubav, trpjeti i biti radostan.

Zato je 110. obljetnica njegova rođenja prigoda za bolju spoznaju plana Božjega o spasenju ljudskoga roda.

Naš svećenik Matija Paljug, naš uzor u vjernosti Kristu i Crkvi, na ovim vrletima i proplancima oćutio je da ljudi ne poštuju nedjelju, ne iskazuju čast raspelima na raskršćima i stide se svoga kršćanskog imena. Stavljajući to zapažanje u stihove, reče: ‚Mi bježimo svud / da raspetog ne susretnemo Boga. / A tamo na raskršću prvom opet smo našli raskriljene ruke i klonulu glavu njegovu. / Raspeti! Ne daj nam proći kada od muke tijelo nam klone, kad bježat već nećemo moći / naš život strt / i srce malo u tvojih rana pet svoju nek’ nađe smrt.‘

Odlomak iz Evanđelja koje je zapisao sv. Luka predstavlja Mariju kao posrednicu koja će vjerom i srcem ući u ostvarenje vječnog Očeva nauma spasenja. Ona postaje hram – boravište Božje među ljudima. Naime, nju je pridružio tajni svoga Sina.

Marija ne iščekuje Isusovo rođenje u nervozi: kako će se obući, koga će pozvati na večeru, gdje će ta večera ili ručak biti, već iščekuje u šutnji: razmišlja, moli i djeluje. Naši su stari običavali reći: ‚Tiha voda brege dere.‘ Nije to potok Golica, koji prema Paljugu, ‚već stoljećima istom plačljivom melodijom razbija kamenite bregove i valja sitni šljunak i izbacuje ga po našim plodnim poljima‘. Majka Sina Božjega vjeruje da joj ‚velika djela učini Onaj koji je svemoćan i sveto je ime njegovo‘ (Lk 1, 49).

To je postalo i Matijino iskustvo. U žrtvi svete mise, u obiteljskoj molitvi, u podnošenju kušnji bez mrmljanja, tražio je i pronalazio smisao i cilj života. Zapisao je u pjesmi Ljubav: ‚I jedan je samo put: Ili ući u ranjeno Srce [Isusovo] / Il’ bježati pred Njim / I opet susresti Njega.‘

Naš svećenik Matija Paljug naslućivao je radost Isusova dolaska i prolaska zemljom u svakom navještaju Anđeoskog pozdravljenja koje ga je podsjećalo na Isusovo utjelovljenje. Ono ga je obogaćivalo spoznajom da Bog misli na nj, da ga Bog ljubi, da ga je Bog po Sinu svome uveo u zajedništvo spašenih. Više nije sâm jer svjedoči: ‚Angelus zvoni pored raspuklih brazda što mirišu snagom toploga znoja, povrh žutoga klasja i grozdova rujnih. Hvala ti, što nisam sâm.‘

Zvuk zvona, šapat zajedničke obiteljske molitve i vjeru u Bogorodičin zagovor prepjevao je riječima: ‚Gospođo, Djevice bijela; Tebi pripada žrtva cijela / Tebi pripada večernja žrtva / Dobroga sela.‘

Poučen Elizabetinim pozdravom Majci Isusovoj: ‚Blagoslovljena ti među ženama‘ (Lk 1, 42) i sâm joj je uskliknuo: Donijesmo Ti, Mati, kitu svježeg cvijeća / Niklo je u krvi, suzom natopljeno: / Pospi njime pute svome Sinu dragom / Reci da to daje srce razboljeno.‘

Vjerovao je Isusovoj riječi: ‚Ja sam s vama u sve dane do svršetka svijeta‘ (Mt 28, 20). Zato je opravdana i ova naša današnja molitva, ova Misna žrtva i spomen obljetnice Matijina rođenja.

Naime, mi vjerujemo u Isusa. Želimo i ove nedjelje učvrstiti svoj vjernički stav prema Njemu. On je već došao i doći će ponovno. Istina, njega su mnogi, i u našim selima, bezgranično mrzili, ali ih je još više bilo, poput Matije Paljuga, koji su ga bezgranično ljubili i vjeru sačuvali.

U došašću smo. Idemo upaljenom svjetiljkom vjere ususret Božiću. Stoga kao vlč. Matiji, i nama mora biti jasno da nema u životu mjesta tjeskobi i beznađu jer ‚Svjetlo je došlo na svijet!‘ ‚Krist je svjetlo svijeta.‘ Nažalost, ljudi više ljube tamu nego svjetlo. Zaslijepljeni mržnjom zli su ljudi ugasili svjetlo Matijina života. U siječnju 1946. godine, u 35. godini života i 11 godini svećeništva, nakon što je došao pomoliti se na majčinu grobu, ubili su ga jer su mrzili Krista, Kralja Slave, kojemu je služio: ubili su ga jer su mrzili narod kojemu je pripadao. Nažalost, pišu se knjige i ne želi se reći tko ga je ubio. Kao da olovna ploča šutnje mora prekriti i opravdati komunističke zločine. U jamama Govića, u Jastrebarskom, u koje je komunistički režim bacio više ubijenih naših župljana, s pravom pretpostavljamo da je i grob. vlč. Matije Paljuga.

A Matija, veseljak, kakvi su i svi Prigorci, kad mu je Jura Paljug rekao: ‚Mato, makni se odvud, budu te ubîli!‘, on je mirno odgovorio: ‚Pa ja nikome ništa nažao nisam učinio. Zašto bih bježao iz svoje kuće, iz svog sela.‘ Kako je rječit njegov životni stav naučen u Kristovoj školi opraštanja: ‚Bože, podaj im sunca i mira!‘

Preč. Stjepan Bradica, umirovljeni svećenik naše nadbiskupije, rodom iz župe Vrhovac, posvjedočio je 10. prosinca ove godine: ‚Dva do tri puta na tjedan uz glavnu nakanu kod svete Mise stavljao sam i svoju nakanu da Bog pronađe način kako će i ovaj mladi svećenik i mučenik [Matija Paljug] jednog dana biti podignut na čast oltara (…). Mislim da se i njega može staviti uz bok bl. Miroslavu Bulešiću, patru isusovcu Petru Pericu, vlč. Jurju Gospodnetiću i mnogim drugim sinovima i kćerima drage nam domovine Hrvatske. Taj mladi svećenik svoj život završio je u mukama u nekoj jami. Svaki čovjek ima pravo na grob, a naš dragi Matija ostao je i bez toga; njemu je Bog nagrada.‘

‚U Misi anticipiramo buduću nebesku slavu‘, učio je svećenik Matija Paljug. Budimo i mi Isusu zahvalni za ljubav kojom hiti da nas spasi. U pjesmi to izričemo riječima: ‚Već ga nosi mila Mati, / ona će ga svijetu dati. / Zdravo, puna svih milina, / kličimo joj sa nizina!‘

Da ne bismo bili prekoreni kao David, koji je u raskoši života zaboravio na Boga, već osvjedočeni poput našega svećenika-mučenika, molimo: ‚Gospode, Svjetlo od Svjetla! / Zapali božanskom rukom / Ugasli žižak / Podigni s puta uveli list: Da opet oživi ognjena luč / I zelena grana / I sunce u nama / Isus Krist.‘ Neka sve nas čista Majka Djevica Sinu Božjemu i svojemu preporuči da se ojačani vjerom i svetom Pričešću za ovogodišnji Božić pripremimo i za vječnost spremimo.

A Bogorodica, Majka puna milosti, neka se pokaže majkom naših obitelji i naše osobne svetosti. Neka moli za svećenička zvanja u našoj župi i u hrvatskome narodu da bi se i u budućim vremenima mogla čuti pohvalna riječ Matije Paljuga mladomisniku i zlatomisniku: ‚Aureol zlatni ovija ti čelo / I u nizu dugom svećeničkih dana / Bogu sve si dao i Bog Ti je bio / Od mladosti Tvoje radost izabrana.‘ I da bi svaka duša mogla kleknuti pred raspelom i Kristu se preporučiti Matijinim riječima: ‚U Tebi mi spas i nada / U Tebi mi sve je moje / Pred Tebe ću klecat, Kriste / Do posljednje ure svoje!‘“