Pozdravnu riječ na otvaranju skupa imali su akademik Nenad Cambj, Katarina Horvat-Levaj, ravnateljica Instituta za povijest i umjetnost u Zagrebu te Radoslav Tomić, u ime znanstvenog i organizacijskog odbora, koji je posebno naglasio da je „Ljubo Karaman (Split 1886., Zagreb 1971.), bio plodan pisac koji je postavio temelje i izgradio kriterije povijesti umjetnosti u Hrvatskoj.

Dalmatinske ranoromaničke crkve, katedrale i slikarstvo 15. i 16. st.

„Zahvaljujući urođenom talentu, dobrom odgoju i izobrazbi, kao učenik velikih znanstvenika, već je u prvim radovima pokazao visoku zrelosti upućenost u suvremene povijesno umjetničke tendencije, stavljajući uvijek u prvi plan likovne vrijednosti spomenika o kojima je pisao. od ranoromaničkih crkava u Dalmaciji, dalmatinskih katedrala, slikarstva 15. i16. stoljeća, katedrale u Zagrebu, pa do Andrije Buvine, Radovana, Juraja Dalmatinca i Nikole Firentinca. Usudio bih se reći da su njegove monografije o Buvini i Radovanu u svim segmentima i danas mogu ocijeniti kao remek- djela naše struke. Upravo zbog toga, povodom pedesete godišnjice od njegove smrti, Književni krug Split i Institut za povijest i umjetnost iz Zagreba, pod pokroviteljstvom Hrvatske akademije i znanosti i umjetnosti u kojoj je Karaman bio član od 1932. godine, priređuje znanstveni skup na kojima će današnji istraživači valorizirati njegov rad, čime će ujedno odati počast njegovoj neprocjenjivoj ulozi u hrvatskoj kulturi i društvu 20. stoljeća“, zaključio je akademik Radoslav Tomić.

Teolog Marko Trogrlić rekonstruirao tijek Karamanovih studija na Sveučilištu u Beču

Na dvodnevnom skupu izlagalo je oko tridesetak znanstvenika o raznim temama, počevši o Karamanu iz neposrednog sjećanja, o starohrvatskim grobljima u istraživanjima i tumačenjima Ljube Karamana, o domoljubnom zanosu i naučnoj spremi, o njegovu tumačenju reljefa s ljudskim likovima u splitskoj krstionici i niz drugih zanimljivih tema koja su bile doprinos o novom valoriziranju života i djela Ljube Karamana.

Među zanimljivijim izlaganjima bilo je izlaganje Rosane Ratkovčić koja je donijela novosti o konavoskoj zagori „adriobiznatizam u dubrovačkom zaleđu-ulomak zidnih slika iz crkve nepoznatog titulara u Paniku kraj Bileće i sv. Tome u Kutima kraj Herceg-Novog, kao i izlaganje teologa Marka Trogrlića koji je donio novosti, rekonstruirao je cijeli tijek Karamanovih studija na Sveučilištu u Beču i to ponajprije temeljem izvora iz Arhiva Sveučilišta u Beču, iz ostavštine Ljube Karamana pohranjene na Institutu za povijest umjetnosti u Zagrebu, iz isprava pohranjenih u Arheološkom muzeju u Splitu, kao i izlaganje Dina Milinovića „Karaman, Josef Strzygowski i ‘bijeg prema periferiji’“ te izlaganje Daniele Matetić-Poljak o romaničkim ornomentalnim motivima u Karamanovu istraživanju i akademika Radoslava Tomića „o Karamanu i slikarstvu starijih povijesnih razdoblja u Dalmaciji“.

Zanimljivo je bilo i predavanje Ivane Prijatelj-Pavičić (izočne) i Marine Lambaša o „konzervatorskoj suradnji Ljube Karamana i don Krste Stošića (1925.-1941.), kulturnog djelatnika i društveno angažiranog kulturnog djelatnika i teologa, kao šibenskog povjerenika konzervatorskog ureda u Dalmaciji, u kojemu je stavljen naglasak da pojedini aspekti Karamanova i Stošićeva doprinosa zaštiti i iventariziranju šibenske nepokretne i pokretne kulturne baštine, jer one drže da unutar povijesti hrvatske konzervacije-restauracije i muzeologije plodovi njihove konzervatorske suradnje nisu još uvijek dovoljno prepoznati ni vrednovani.“, naglasivši da se „zahvaljujući popisanoj, sređenoj i većim djelom istraženoj Stošićevoj arhivskoj građi koja se čuva u Muzeju grada Šibenika“, moguće je pratiti Stošićev rad iz godine u godinu, o čemu postoji i zasebna muzejska publikacija. U radu se autorice osvrću i na suradnju Stošića i Karamana u vrijeme osnutka i opremanja prvog šibenskog gradskog muzeja. naime, Stošić je osnovao Muzej kralja Tomislava 1925. i vodio ga do smrti, 1944. godine.

Pozornost je privuklo i izlaganje Irene Kraševac koje je pročitao Dalibor Prančević o prememoriju Ljube Karamana o uklanjanju spomenika banu Jelačiću u Zagrebu 1947. godine – dokument vremena i konzervatorskog stava, u kojem Karaman oštro negodovao. Upečatljiva su bila i izlaganja Danka Zelića te Miljenka Jurkovića, koji je govorio o „problemu periferijske umjetnosti – postoji li „periferijska umjetnost“ uopće šezdeset godina poslije?.

Izložba o Ljubi Karamanu

Znanstveni skup popratila je i prigodna izložba istog naslova „Ljubo Karaman pedeset godina poslije“ na kojoj su bili izloženi rukopisi i strojopisi Karamanovih djela, knjige i separati, fotografije, obiteljske fotografije, isječci novina, korespondencija kao i poprsje Ljube Karamana.