U homiliji je don Marinko rekao kako je u vrijeme izolacije uzrokovane zdravstvenom krizom nedostajala pričest. Duhovna pričest je samo želja – ona ne zamjenjuje blagovanje Tijela Kristova. Ne može biti euharistije bez živog kontakta sa živim Kristom, zato se okupljamo i taj okup stvara Crkvu. Kad smo okupljeni tu je realna Crkva. Crkva koja živi zajedništvo s Kristom, Crkva koja se hrani Njegovom žrtvom i Crkva koja uživa u kruhu koji je pečen u žrtvi – na križu. Onaj koji prepoznaje da je to žrtva neće pristupati pričesti ako zna da postoje grijesi preko kojih nismo pomireni s Bogom. Onaj koji pristupa pričesti treba znati da kad dođe doma treba pomagati bližnjima, pojasnio je. Ne slavimo ustanovu, nego slavimo Kristovu žrtvu – Kristov dar, Kristov ostanak među nama u znaku svoje žrtve u nama, zaključio je dr. Vidović.

Nakon mise uslijedila je tijelovska procesija s Presvetim Oltarskim Sakramentom ispod baldekina koji su nosili vatrogasci, ispred kojih je pjevao katedralni zbor, a ispred njih hodala su dječica  – polaznici vjeronauka koja su u košaricama nosila latice cvijeća i posipala po putu kojim se kretala procesija. Na početku je bio križ iza kojeg su nošeni barjaci župa.

Procesija je krenula od katedrale preko rive i ulicom koja okružuje staru gradsku jezgru. Na četiri mjesta napravljene su postaje gdje se živim Bogom u pokaznici blagoslovio grad na sve četiri strane svijeta, odnosno njegovi žitelji, a za to sve vrijeme zvonila su zvona svih crkava u ‘gradu’.