Iznoseći niz poticaja u preispitivanju našeg osobnog odnosa s Gospodinom, don Mihovil je u snažnoj propovijedi istaknuo važnost znanja da nas Gospodin ljubi i da dajemo sebe u susrete.

Pritom je istaknuo citat židovskog filozofa Martina Bubera koji je rekao: Jedino stvarno što u životu postoji jest susret. „Mi se brinemo o novcima, poslu, hrani, školi, odjeći, planovima, a sve te brige i planovi su manje važni. Kada dođeš doma, zagrli svoje dijete, zagrli svoga muža, brata, i uživaj u susretu. Uživaj u blizini, uživaj u prisutnosti. Budi ti taj koji se daješ. Euharistija će te nahraniti, primit ćeš Krista i budi taj koji će i dati Krista. Ne zato što smo predobri, zato što je netko dobar, nego zato što je Bog ljubav. I mi smo pozvani živjeti u toj ljubavi“, potaknuo je salezijanac don Mihovil Kurkut, ujedno i direktor izdavačke kuće Salesiana.

Učenici koji ne razumiju svoga Gospodina

Propovjednik je razlomio i navješteno evanđelje. „Mi ljudi ne možemo se tek tako osloboditi našeg mentaliteta. Nakon što je Isus po tko zna koji put rekao da će biti raspet, mučen i izdan, znate koja je prva reakcija učenika bila na to? Učenici su se pobojali za sebe. I mislili su, A tko će biti nasljednik? Zamisli ti prijatelja!? Zamisli ti onih koji tebe vole!? Misle na sebe i misle koga dopada čast. Evo, to su učenici – koji ne razumiju svoga Gospodina. Čini mi se da smo u tome dosta nalik njima“, rekao je don Mihovil, opisujući nadalje taj susret Isusa i učenika.

„Ali, Gospodin nije ljut na njih. Gospodin ne govori koliko su nerazumni, nezahvalni, glupi, kao što bismo nekad mi to rekli. Što Gospodin radi? Sa strpljenjem, sjeda među njih i kaže: Među vama ne treba biti kao što je u svijetu. Među vama ne treba vladati logika ovog svijeta. Da bi im to pokazao, uzima jedno dijete. I prvo što čini, zagrli ga. To je baš salezijanska gesta, od srca, jednostavna. Pokazuje mu ljubav. Don Bosco je rekao: U odgoju, ljubav nije dovoljna. Nije dovoljno ljubiti. Mama po cijele dane hrani, čisti, pere, radi, i tako uvijek iznova svaki dan, i kaže djetetu: Gledaj što sve radim za tebe! Don Bosco toj mami kaže: To nije dovoljno. Nije dovoljno ljubiti našu djecu. Oni trebaju znati da su ljubljeni. Koju intuiciju ima don Bosco!? Ta ljubav treba biti znana. Jer ako dijete zna da je ljubljeno, onda će te slušati. Ako si mu blizu, onda će te poštovati. Ako sam ja svećenik samo za oltarom, mene dijete neće slušati i poštovati. Ako sam profesor samo za katedrom, nije dovoljno. Traži blizinu, našu pokazanu ljubav. Isus uzima dijete u sredinu i kaže: Ako ne postanete kao djeca…“, rekao je don Mihovil, upozorivši da Isus nije mislio na današnji mentalitet permisivnog ophođenja odraslih s djecom.

„Danas imamo djecu kraljeve. Danas u kući dijete zapovijeda. Sve se vrti oko njega. Dijete je glavno, kralj. Isus nije mislio na to, a ni don Bosco. Isus je uzeo dijete kao primjer onoga koji se zna pouzdati. Malo dijete, tek rođeno, nekoliko mjeseci ili koju godinu starosti, ne zna ništa pametnoga. Ali zna najbitniju stvar na svijetu – zna tko ga voli! I to mu je znanje dovoljno za cijeli život“, istaknuo je don Mihovil, poručivši: „Znate što je naš problem danas? Što smo mi zaboravili tko nas voli! Što smo mi to ostavili samo u glavi, teoriji. Ako ne hraniš svoj život svaki dan od spoznaje da te Bog voli, da se tebi daje, da ti uvijek prašta, da je za tebe dao život, onda sve ovo postaje predstava, misao, teorija, ali ne iskustvo, ne susret“, upozorio je don Mihovil.

Don Bosco je bio poput nas, imao je svoje muke, poteškoće, nedoumice, svakodnevne borbe

Djelotvornu i životvornu ljubav koja se razdavala drugima u susretima posvjedočio je don Bosco. Zanimljivo je da se uz njegovo ime, kada ga izgovaramo, najmanje koristi i izgovara riječ svetac.

„Svetog Ivana don Bosca često zovemo samo Don Bosco. Jedanput su me u Italiji i Žepču roditelji došli upitati mogu li razgovarati s don Boscom, jer su djeca, kad dođu doma, govorila: Don Bosco je rekao ovo, don Bosco je učinio onako, don Bosco… Pa su roditelji mislili da je to jedan svećenik koji radi s djecom u tom trenutku“, rekao je don Mihovil. Napomenuo je da nijedan drugi red u Crkvi u svojoj svakodnevici ne govori toliko o svom utemeljitelju, kao što to čine i koliko puno salezijanci govore o svom utemeljitelju, don Boscu. „Gdje god možemo staviti ga, stavimo ga. I to nije slučajno. Jer don Bosco je nama pokazao drugačiji način da živimo evanđelje koje je ujedno i način kako biti među ljudima, kako živjeti evanđelje“, rekao je don Mihovil.

Kurkut smatra da smo mi ljudi od svetaca napravili kipove, slike, dignuli ih na oltare, ne osjećajući koliko su oni bili ljudi kao što smo mi. „Govori se sv. Frane ovo, sv. Ante ono, sv. don Bosco ono – kao da su to neki nadnaravni ljudi. Kao da nisu ‘normalni’. A don Bosco je bio poput nas. Imao je svoje muke, poteškoće, nedoumice, svakodnevne borbe. Riječ Božja uvijek radi isto, sa svima. Riječ Božja uvijek silazi, dolazi i želi se utjeloviti, kao što se utjelovila u Isusu Kristu. Želi doći u tvoje srce, u tvoju glavu, tvoj život, u tvoje odnose. I želi postati tijelo, želi postati odnos, nešto konkretno. No, ako mi razmišljamo: Blago se njima, svecima je bilo sve lako, onda ih udaljujemo od sebe i kažemo: Al’ ja to ne mogu. Ipak to nije za mene”, upozorio je don Mihovil.

Kao i don Bosco, svi mi nosimo neke nedostatke u našem životu, svi nosimo neke rane

Podsjetio je na san kojega je ovaj svetac usnuo kad je imao devet godina, rekavši da ga don Bosco nije shvatio cijeli život, nego tek pred kraj života.

Don Bosco je ovako opisao taj san: „Činilo mi se da se nalazim u prostranom dvorištu u kojem su se igrali mnogi dječaci. Neki su se smijali, drugi psovali, jedni su se igrali. Bacio sam se na njih i ušutkao sam ih svojim šakama i riječima. Najednom, pojavi se neki Gospodin koji mi reče: „Ne udarcima, već blagošću i dobrotom trebaš pridobiti sebi ove prijatelje. Ja ću ti dati učiteljicu.“ Uz Njega sam vidio jednu Gospođu u bjelini s divnim pogledom, koja mi reče: „Budi ponizan, jak i snažan. Dalje pogledah oko sebe i vidjeh da su se oni dječaci razbježali, na njihovom mjestu bilo je mnoštvo jaraca, pasa, mačaka, medvjeda i drugih životinja. To što sad vidiš da se događa sa životinjama, isto ćeš trebati raditi sa mojim sinovima“. To je tvoje polje rada, tu ćeš izgarati. Tada u snu briznuh u plač, moleći Gospođu da mi govori tako da ja razumijem. A ona Gospođa mi reče: „Sve ćeš razumjeti u svoje vrijeme!“

„Don Bosco je shvatio taj san dok je slavio jednu misu. Tada se rasplakao i stao je s misom, nije mogao dalje. Bog je njemu oduvijek govorio. Ali trebalo mu je skoro 70 godina da shvati do kraja što mu je Bog rekao. Don Bosco je uspio cijelog svog života tražiti ono što mu Gospodin želi reći“, rekao je don Mihovil.

Ostao je bez svog tate kad je imao dvije godine. „Rekao je da je njegovo prvo sjećanje bilo sjećanje na njegovu mamu koja mu kaže: Ajmo, Ivane. A on stoji pored mrtvog oca i mama mu kaže: Ti više nemaš oca. Don Bosco je rekao da su mu se te riječi majke zabole u srce. I cijelog života Ivan je tražio nekoga da mu bude otac. Cijelog života nosio je taj nedostatak. Čovjek koji nije imao oca, kojem je to bila rana njegovog života, postao je otac, prijatelj, brat, učitelj tolike mladeži. Kako je moguće da jedna rana, jedan nedostatak, postane dar“, upitao je propovjednik.

„Svi mi nosimo neke nedostatke u našem životu. Svi nosimo neke rane. Nekad mi se čini da te rane od mene čine goreg čovjeka. Da ti križevi, te boli, ti nedostaci od mene ne čine bolju osobu. Don Bosco se nije pomirio sa svojom ranom. On se nije pravio da toga nema. On je nastavio cijelog života tražiti. I ta želja, taj hod, to pouzdanje dovelo je do toga da je razvio taj dar. Mi to zovemo karizma. Karizma koju je dao i darovao cijeloj Crkvi. Don Bosco je naučio kroz život kako biti blizak onima koji nemaju oca. Na kraju krajeva, to je logično. Ako je tko mogao razumjeti takve mlade, to je on“, istaknuo je don Mihovil.

Don Bosco nije znao kakav svećenik će biti već se tražio, pitao se što mu Gospodin želi reći

Propovjednik je ohrabrio da rane koje i mi nosimo u životu i s kojima se godinama borimo nisu tu slučajno. „Božja providnost ponekad dopušta neke stvari u mom životu, za slavu Božju. Za nešto više. Zato ne volim svece na oltarima, koje stavljamo gore i klanjamo im se kao da su neki polubogovi. Nisu. Od krvi i mesa su, kao ja i ti. Don Bosco puno toga nije razumio. Kad je postao svećenik, nije znao kakav svećenik će biti. Traži se, pita savjet, eksperimentira. Traži što mu Gospodin želi reći. Nije siguran ni on sam. Ima i on svoje mane, svoj karakter, koji nije bio baš najlakši. Zato se i zakačio sa svojim biskupom, sa svojim kolegama, zakačio se s političarima, vojskom, policijom, sa svima se on kačio zbog svojih mladih. Ali Gospodin je govorio njegovom srcu, radio u njegovom srcu. Da je don Bosco u svom životu brojao ono što mu ne ide: oca nemam, siromasi smo, brat me tlači, mama me ne razumije do kraja, s 12 godina morao je otići od svoje kuće, želio je biti svećenik, a nema novaca da bi platio sjemenište. Gdje bi došao, nabrajajući sve mane? Meni se čini da se mi nekad natječemo međusobno kome je gore. Govorimo jedni drugima, Ajme, ovo mi se dogodilo, ono mi se dogodilo. I samo gledamo komu je gore. Sveci su osobe koje nisu vjerovali svojim slabostima. Sveci su osobe koje nisu brojale svoje slabosti, nego su povjerovali pozivu. Povjerovali su glasu Božjem. Povjerovali su onome što su osjetili da trebaju činiti“, poručio je don Mihovil.

Roditelji mogu postati sveci tako da rade ono što im je dano da čine kao mama i tata. Svećenik, prijatelj, sportaš mogu postati sveci da budu vjerni u malome i čine ono za što su pozvani. „Vjerujem u svece koji su u jednom trenutku prepoznali da oni trebaju učiniti nešto, a ne netko drugi. Sveci nisu bili Ponciji Pilati koji su prali svoje ruke i rekli A, ne mogu ja tu ništa. Što ću ja tu? Čini mi se da živimo u kukavnom društvu gdje samo peremo ruke, tražimo krivce i samo tražimo izliku da bismo ostali tamo gdje jesmo“, upozorio je Kurkut. Ljudi pomisle da netko može nešto učiniti jer je bogat, moćan. Pa i to čovjeka dovede da pomisli, to je daleko od mene, ne mogu ja tu ništa.

„Brate, sestro, u svojoj obitelji itekako možeš. Na svom radnom mjestu, u župi, zajednici, itekako možeš učiniti“ potaknuo je don Mihovil, svjestan da je to „lako reći s oltara, ali teško je to živjeti u svojoj zajednici, kući“.

„Padamo, ali to je Riječ Božja, ono što Bog od nas traži – da povjerujemo njegovoj Riječi. Jer ta Riječ ne želi ostati daleka. Što smo sve proživjeli u zadnje dvije godine, s obzirom na situaciju u kojoj živimo kao Crkva i osobno? Što sve nismo čuli i rekli? A Bog nam kaže: Radujte se u Gospodinu uvijek. Ponavljam, radujte se! Gospodin je blizu! Ne budite zabrinuti nizašto“, citirao je navještaj iz Poslanice Filipljanima gdje Pavao kaže da je Bog blizu.

Ne budite zabrinuti za ništa, Gospodin je blizu

„Bog kaže tvojim strahovima, tvojim borbama, tvojim problemima, tvojim križevima – Nemoj se bojati. Jer sam ti blizu. Vjerujemo li mi kao Crkva da je nama Bog danas blizu? Ili smo skloniji teorijama, strahovima, inteligencijama, planovima? Jesmo li mi kršćani pozvani povjerovati i vjerovati našem Gospodinu i njegovoj ljubavi ili svojim teorijama, svojim strahovima, svojim idejama? Ne budite zabrinuti za ništa. Gospodin je blizu. Molitvom i prošnjom stanimo pred Gospodina da nam pokaže svoju blizinu“ potaknuo je propovjednik, rekavši da se na oltaru za vrijeme mise „događa čudo svih čudesa, najveće čudo na svijetu. Bog silazi, dolazi među nas. Postaje tijelo i krv i želi se dati svakome“.

Govoreći o velikoj radosti u don Boscovom životu i njegovoj duhovnosti, don Mihovil je naglasio da ta radost dolazi iz udaljavanja grijeha u don Boscovom životu. „Radost je svaki trenutak kada od svoga srca, od svoga života držiš daleko grijeh. Grijeh me napada, optužuje, grijeh je svugdje oko nas. Ali kad ga držiš daleko od sebe, kad se boriš protiv grijeha, kad ne dopuštaš da vlada tvojim srcem, tvojom glavom, životom, tvojim odnosima, onda je radost. Radost nije zato što imam sve, sve razumijem, zato što nemam problema. Svi imamo problema, jako puno. Svi se mi borimo s mnogim stvarima. Ali, kad znamo da nas Bog voli, da je prisutan u našem životu i da od nas traži da mi učinimo nešto, na taj način ćemo i mi postati sveci. Napravit ćemo ono što trebamo učiniti. Stoga, brate, sestro, majko, oče, svećeniče, nemoj gledati što ne valja u tvom životu. Nemoj tražiti izlike, nego učini ono što ti Gospodin daje mogućnost da učiniš. Ako to učinimo, dogodit će se čudo. Euharistijsko čudo gdje se svi najedu od jednog kruha koji se razlomi. Od jednog života koji se podijeli, nitko nije gladan“, poručio je don Mihovil, poželjevši da nam Gospodin „po zagovoru moćnog sveca don Bosca koji je veliki uzor i poticaj cijeloj Crkvi i danas, pomogne da budemo konkretni ljudi u današnjem svijetu“.

Čašćenje don Boscove relikvije izložene pokraj kipa don Bosca u župnoj crkvi Gospe Loretske 

„Ne moramo se bojati jedni drugih. Ne moramo se bojati bolesti. Ne moramo se bojati smrti, ne moramo se bojati problema. Nego znamo da je naš Gospodin prisutan, blizak, vjeran. I zato se ničega ne bojim“, ohrabrio je don Mihovil Kurkut.

Na kraju mise vjernici su počastili don Boscovu relikviju izloženu pokraj kipa don Bosca u prezbiteriju župne crkve Gospe Loretske.