Večernju za pokojne na blagdan Uzvišenja Svetoga Križa povijesna vrela spominju još na samome početku 17. stoljeća. Večernju je predvodio žminjski župnik vlč. Jordan Rovis. Ta tradicija će se od sada redovito nastaviti.

Tom prigodom povijesni prikaz spominjanja crkvice, povijesne zapise te pregršt zanimljivosti vezanih za nju okupljenima predstavio je dr. sc. Elvis Orbanić iz Zavoda za povijesne i društvene znanosti HAZU-a u Rijeci, Područne jedinice u Puli.

Žminjska župa može se podičiti da među svojim aktivnim župljanima ima jednog od najrelevantnijih istarskih povjesničara, koji svoje bogato historiografsko iskustvo i umijeće nerijetko nesebično primjenjuje upravo oplemenjujući razne prigode, a napose publikacije vezane uz svoju rodnu župu.

Grobljanska crkva Svetoga Križa koja je zadnju veliku obnovu doživjela 1964. godine ovom je prigodom u potpunosti obojana iznutra, izvršena je zamjena tepiha i tapeciranje klupa, uređen je drveni oltar i nabavljen novi ormar, a najzahtjevniji dio obnove bilo je temeljito uređenje lopice ispred crkve. Sveukupni trošak radova koji je većim dijelom podnijela Župa sv. Mihovila, uz sudjelovanje Općine Žminj, iznosio je 170 tisuća kuna. Najavljeno je i uređenje fasade.

Iako je povijest ovog blagdana obavijena koprenom više legendi i rijetkih pouzdanih podataka, valja izdvojiti najstariju predaju prema kojoj je Sveti Križ pronašla carica Jelena, majka Konstantina Velikog, na samoj Kalvariji u Jeruzalemu, podsjetio je dr. Orbanić na početku izlaganja.

Naime, ona je bila kršćanka te se u vrijeme progona svoje subraće, kako je bila iz ugledne obitelji, za njih zauzimala. Njezin sin, Konstantin postavši carem Rimskog Carstva, 313. godine dat će slobodu ispovijedanja kršćanske vjere, što znači da će kršćanstvo postati ravnopravna religija u njegovoj državi koja je obuhvaćala i Istru. Spomendan pronalaska Svetoga Križa, u Rimu se slavio prije kraja 7. stoljeća i polako se širio diljem kršćanskoga svijeta pa je tako došao i u naše krajeve.

Dr. Orbanić je nadalje istaknuo da je Žminj u vrijeme svoga prvog povijesnog spomena u crkvenom smislu pripadao pod upravu porečkoga biskupa. Sa potpunom sigurnošću to možemo tvrditi od 1178. godine, iako je kršćanstvo na Žminjštini zajamčeno arheološkim nalazima već u 6. st.

Prvi spomen crkve Svetoga Križa na Žminjštini je zabilježen u Istarskom razvodu. Riječ je o srednjovjekovnom pravnom dokumentu o razgraničenjima feudalnih gospodara i seoskih općina koji je nastajao između 1275. i 1395. godine, pojasnio je predavač. Tu se kaže da je područje Pićanske biskupije graničilo s Porečkom biskupijom i na Žminjštini, a crkva Svetoga Križa na cimitru je točka razgraničenja. Povijesna vrela kroz naredna dva stoljeća će šutjeti o ovoj crkvi.

Sljedeći zapis je tek iz 1603. godine kada je Žminj pohodio porečki biskup Giovanni Lippomano (1598. – 1608.). Taj pohod bio je dijelom uobičajene vizitacije župa koje su i ovome porečkom biskupu bile podređene. Pregledavajući crkvenu imovinu, razgovarajući sa žminjskim svećenicima i viđenijim stanovnicima Žminja istaknuo je postojanje crkve Svetoga Križa zajedno s mjesnim grobljem, čime je potvrđen navod Istarskog razvoda iz 13. stoljeća. Tako da možemo govoriti o kontinuitetu ovog blagoslovljenog tla s naslovom sv. Križa najkasnije od 13. stoljeća do današnjih dana, dakle, punih osam stoljeća.

Slavljenje misa u crkvi Svetoga Križa

Žminj je bio sjedište tzv. kolegijalnog kaptola, dakle uz župnika koji je nosio titulu kanonika postojao je još jedan kanonik. Smisao kolegijalnih ili zbornih kaptola, pa tako i Žminjskog, sastojao se u činjenju svečanijim liturgijskih slavlja, zajedničkim molitvama iz brevijara u korskim klupama, a takav tip kaptola imale su još neke, premda rijetke župe u Istri. Svakako radi se o mjestima koje odlikuje kršćanska starina i ugled, rekao je dr. Orbanić.

Spomenute 1603. godine prema kazivanju žminjskog kanonika Ivana Kukurina, u crkvi Svetoga Križa mnogo su se puta održavale votivne (zavjetne) mise jer je tako želio župnik. Mjesni župan, službe slične današnjem načelniku općine, prezimena Žufić tada je izjavio kako se svakog ponedjeljka u ovoj crkvi treba misiti za mrtve.

Dvadesetak godina kasnije, 1625., prema zapisima u povijesnim vrelima, postojao je isti običaj slavljenja misa u ovoj crkvi. Svake nedjelje župnik je trebao navijestiti godišnjice smrti kako je to odavno bio običaj ovoga mjesta. Mise za mrtve održavale su se ponedjeljkom sa škropljenjem blagoslovljenom vodom po groblju. Narednog, 18. stoljeća saznajemo da je u crkvi Svetoga Križa žminjski kapelan bio dužan slaviti 12 misa godišnje.

Očigledno je obveza iz davnina o slavljenju misa za pokojne svakog ponedjeljka u ovoj crkvi, tijekom 18. st. promijenjena na način da ju je slavio jedan od žminjskih kapelana u reduciranom obliku, tj. slavila se jednom mjesečno.

Govoreći o materijalnoj povijesti crkve Svetoga Križa predavač je podsjetio kako su se u ta stara vremena vjernici okupljali u specifične udruge koje poznajemo kao bratovštine. Na Žminjštini ih je tijekom 17. i 18. st. bilo desetak. Otkriva nam se kako je ova crkva bila pod materijalnom skrbi istoimene bratovštine Svetoga Križa čiji su članovi bili u Žminju djelatni svećenici kojih je tijekom 17. stoljeća bilo čak šest u isto vrijeme.

Od oltara u ovoj crkvi spominju se tijekom promatrana dva stoljeća oltar sv. Franje, oltar Bičevanja i oltar sv. Justa. Lopica, ili trijem ispred crkve je noviji dodatak jer se ne spominje u zapisima do kraja 18. st.

Iz svega izloženog, crkva Svetoga Križa na cimitru je postojala još u 13. st. i tijekom svoje povijesti od najmanje osam stoljeća bila je predmetom arhitektonskih preobrazbi kako u njezinom plaštu tako i u unutrašnjosti. Zadnja velika obnova zabilježena je 1984. godine.

U financijskom-materijalnom smislu za ovu crkvu brinula se bratovštinska zajednica vjernika sve do vremena Josipa II., krajem 18. st., kada se bratovštine ukidaju, pa ta obveza prelazi na druge subjekte.

Zacijelo će i ovo današnje slavlje naći mjesta u župnoj kronici na poticaj budućim generacijama o potrebi skrbi nad našom vjerskom i kulturnom baštinom, zaključio je dr. Orbanić.