Predavanju su uz Velikog kancelara Hrvatskoga katoličkog sveučilišta zagrebačkog nadbiskupa kardinala Josipa Bozanića nazočili apostolski nuncij u Republici Hrvatskoj nadbiskup Giuseppe Pinto, članovi Diplomatskoga zbora, čelnici vodstva i akademske zajednice Hrvatskoga katoličkog sveučilišta na čelu s prorektorom prof. dr. Emilijom Marinom, predstavnici Vlade Republike Hrvatske te uzvanici iz akademskoga, kulturnog, vjerskog i društvenog života.

Okupljene je pozdravio kardinal Bozanić, izrazivši zadovoljstvo što upravo mons. Gallagher, kao uvaženi stručnjak i najodgovornija osoba u Državnom tajništvu Svete Stolice za to područje, govori o toj važnoj temi. Kardinal Bozanić je u uvodnom govoru, podsjetivši na stoljetne odnose Svete Stolice i Hrvatske, istaknuo da su u prošlom stoljeću, nakon raspada Austro-Ugarske Monarhije u kojoj su ti odnosi bili uređeni konkordatom, tijekom postojanja obaju jugoslavenskih režima odnosi između Crkve i države bili i ostali neriješeni. „To mentalno nasljeđe znade, od vremena do vremena ponovno izbiti u našoj javnosti izraženo pitanjima pojedinaca. Stoga je korisno i dobro, u otvorenom dijalogu i međusobnom poštovanju, a u brizi za cjelovit duhovni i materijalni razvoj čovjeka i svega hrvatskog društva, nerazjašnjena pitanja glede tog područja, temeljitije i stručnije proučiti, uspoređujući iskustva drugih zemalja, posebno onih koje su nama bliže po kulturološkoj tradiciji“, rekao je kardinal Bozanić, istaknuvši kako je upravo predavanje visokog gosta iz Vatikana značajan doprinos tom nastojanju.

Izlaganje je nadbiskup Gallagher počeo podsjetivši na učenje Drugoga vatikanskog sabora, koje trajno nadahnjuje bilateralne odnose Svete Stolice: „Politička zajednica i Crkva“, donosi Gaudium et Spes, 76 –, „svaka na svom području, neovisne su jedna o drugoj i autonomne. Obje su, premda s različita naslova, u službi osobnog i društvenog poziva istih ljudi. Tu će službu to uspješnije obnašati na dobro svih što obadvije budu više išle za zdravom međusobnom suradnjom, vodeći dakako računa o prilikama mjesta i vremena. Čovjek nije ograničen samo na ovozemaljski red, nego živeći u ljudskoj povijesti u cijelosti posjeduje svoj vječni poziv“.

Govoreći o oblicima uređenja odnosa Svete Stolice i civilnih vlasti nadbiskup Gallagher istaknuo je konkordat kao klasičnu i drevnu ustanovu crkvenoga prava. „Radi se o paktu ili konvenciji koji zaključuje dogovor postignut između vlade i Svete Stolice, a čiji je predmet uređivanje crkvenih pitanja“.

U prošlom je stoljeću pregovaračko djelovanje Svete Stolice doživjelo svojevrsni procvat. S obzirom na neke od velikih gibanja dvadesetoga stoljeća – razdoblje između ratova, poslijeratno vrijeme te razdoblje nakon pada Berlinskoga zida – ovo se djelovanje osobito, ako ne i isključivo, odnosilo na Europu. U tom smislu, pregovaračko djelovanje Svete Stolice prvenstveno se odvijalo u tri međusobno konvergentna smjera: utvrđivanje konkordata, što je bilo više moguće i na osobit način sa zapadnoeuropskim državama, već sklopljenih u takozvanoj ‘novoj bilateralnoj eri’ započetoj s pontifikatom pape Pija XI.; povratak na pregovaranje o konkordatima sa zemljama proizišlih iz ‘sovjetskoga bloka’, od kojih su neke ranije bile sklopile ugovor sa Svetom Stolicom; i, konačno, širenje bilateralnih ugovora između Svete Stolice i afričkih i azijskih država.

Drugi oblik uređenja odnosa između Svete Stolice i civilnih vlasti jesu bilateralni ugovori kojima je, kako je rekao nadbiskup Gallagher, tijekom posljednjih pontifikata, Sveta Stolica dala veliku važnost. Naveo je da je u godinama nakon Drugoga vatikanskog sabora, nepotpuno tumačenje saborske ekleziologije kod nekih dovelo do procjene kako su u odnosima države i Crkve ugovori već nadiđeni, osobito u slučajevima demokratski uređenih zemalja.

Od početka prošloga stoljeća do danas, nastavio je nadbiskup Gallagher, Sveta Stolica potpisala je ukupno 216 bilateralnih ugovora. Kronološki posljednji u nizu – ostavljajući po strani privremeni dogovor upravo postignut s Narodnom Republikom Kinom – jest Ugovor o katoličkom vjeronauku u javnim školama, potpisan 26. lipnja 2018. s Republikom San Marino. U ovom trenutku, 58 država imaju na snazi ugovore sa Svetom Stolicom: 11 ih je u Africi, 12 u Americi, 10 u Aziji i 25 u Europi.

Govoreći o ugovorima potpisanima između Svete Stolice i Republike Hrvatske, osobito onima potpisanima 19. prosinca 1996. godine, koji u svom sadržaju jasno navode ulogu Crkve u nacionalnoj povijesti i sadašnjosti, nadbiskup Gallagher istaknuo je da su ovi ugovori bili prethodnica nizu ugovora dogovaranih između Svete Stolice i drugih zemalja bivše Jugoslavije (Slovenije, Bosne i Hercegovine). Oni su, također, jasan znak ustavne obnove, usmjerene uspostavljanju demokratskoga uređenja, koju su u posljednjoj četvrtini prošloga stoljeća poduzele mnoge države, osobito u jugoistočnoj Europi.

Kazao je kako pojam vjerske slobode predstavlja, bez sumnje, jednu od ključnih točaka razvoja odnosa između Svete Stolice i država. „Želeći dati konkretni pravni oblik ovom temeljnom pravu, mnoge su zemlje ušle u proces savjetovanja s vjerskim zajednicama u cilju određivanja preciznog pravnog statusa svake od njih, unutar Ustavom predviđenog okvira“. 

Ovome Ugovoru nadbiskup Gallagher posvetio je posljednje poglavlje izlaganja, rekavši kako ugovori takve gospodarske naravi također zahtijevaju iskreni dijalog između Svete Stolice i dotične države, dijalog koji pokušava integrirati demokratske i pravne propise utemeljene u građanskom Ustavu s etičkim i pravnim odredbama Zakonika kanonskoga prava i društvenoga nauka Crkve.

„U tom kontekstu vjerujem da se može reći kako je političko-zakonodavni smjer, koji je Hrvatski sabor usvojio u korist načela utvrđenih Ugovorom iz 1998. godine, izražava spremnost promicanja konvergencije građanskoga i kanonskoga prava, što se jasno iščitava u dogovorenom tekstu. Ovaj pristup pronalazi čvrsto uporište u odredbama hrvatskoga Ustava iz 1990. godine te u susljednim ustavnim izmjenama. U određenom smislu, Ugovor popunjava određenu prazninu, rješavajući pitanja od zajedničkog interesa Države i Crkve“, naveo je nadbiskup Gallagher.

„Smatram da Ugovor o gospodarskim pitanjima treba čitati na nešto iznijansiraniji način nego što bi to moglo dopustiti isključivo praktično tumačenje, budući da se ne radi samo o prijedlogu bilateralnoga rješenja problema koji se pojavio između strana – konkretno o pitanju crkvene imovine, u nastojanju da se povrati stanje prije komunističkog razdoblja, nego više o pokušaju primjene načela koja odražavaju poimanje života i povijesti, na kojima počiva naša zajednička uljudba. U tom smislu, želio bih navesti dva članka Ugovora o gospodarskim pitanjima koja mi se čine da zaslužuju poseban spomen. Prvi je 9. članak, koji se odnosi na uvrštavanje svećenika, redovnika i redovnica u državni mirovinski sustav, a drugi je 12. članak, o uključivanju pogodnih mjesta za izgradnju novih crkava i crkvenih zgrada potrebnih za bogoštovlje i pastoralni rad u planove razvoja gradova i naselja. Ugovor predstavlja jasno zakonodavno opredjeljenje Vlade RH, koje, usprkos formalnom karakteru i prolaznosti svojih normativnih propisa, u političkom smislu prepoznaje da je opće dobro društva cilj institucionalnoga poslanja Crkve. A da bi se takav cilj postigao, ona mora pribjeći ne samo duhovnim, nego također i materijalnim sredstvima“, zaključio je izlaganje nadbiskup Gallagher.

Uime rektora Hrvatskoga katoličkog sveučilišta prof. dr. Željka Tanjića mons. Gallagheru zahvalio je i prorektor prof. dr. Marin, izrazivši radost što su na predavanju bili nazočni i mnogi studenti HKS-a te je gostu uručio prigodni poklon kao znak sjećanja na posjet ovoj katoličkoj visokoobrazovnoj ustanovi koja je prošle godine proslavila desetu obljetnicu svog osnutka, izvijestio je Tiskovni ured Zagrebačke nadbiskupije.