Večernji susret „Radost vjere“, potaknut Tamarutovm knjigom „Kako je lijepo moći vjerovati“, protekao je u zrelom promišljanju o ljepoti evanđeoske vjere milošću darovane, radosnome svjedočenju o kristolikoj vjeri koja ne umanjuje čovjekovu slobodu već je umnaža omogućujući da pojedinac bude istinski čovjek koji je pronašao sebe i (raz)okrio tajnu vlastitoga smislenoga postojanja u katoličkoj teološkoj tradiciji.

„Stvoren na sliku i priliku Božju, čovjek može spoznati i zavoljeti Boga, može ga izabrati za prijatelja, može mu vjerovati, u njega može vjerovati. Moć vjere daje nam krila, otvara prozore i u najtežim tjeskobama. Dar vjere može se međutim i ne prihvatiti, može se potisnuti, vjera može potamniti, vjeru možemo izgubiti… Promislimo koji su razlozi za vjerovanje i što je privlačno u vjeri, u vjeri kao činu osobito danas i u vrijeme korizme“, rekla je Pšihistal te uvodno predstavila teologa Tamaruta kojega je UKI ugostio u povodu njegove najnovije, četrnaeste knjige „Kako je lijepo moći vjerovati“, objavljene 2019. godine u suizdanju Kršćanske sadašnjosti i Kršćanskog kulturnog centra u Zagrebu u spomen Ivanu Golubu (1930. – 2018.), teologu i pjesniku Božje blizine. Znakovito je kako je Tamarut na Teološkom fakultetu Papinskog sveučilišta Gregoriana u Rimu doktorirao 1993. obranivši disertaciju „Slika Božja kao teološko mjesto nauka o milosti. Milost kao blizina Boga u djelima Ivana Goluba“ te je objavio kao prvu tiskovinu godinu poslije u Rimu i u Rijeci. Dr. Tamarut je, kao i pokojni dr. Golub pjesnik, urednik knjiga, profesor na Katedri dogmatske teologije, katolički intelektualac, ali i duhovnik laičke udruge Kršćanski kulturni centar u Zagrebu čiji je suosnivač.

„Radost je utemeljena na zajedništvu bliskosti, zajedničkom pogledu, na radosti koja proizlazi iz susreta za kojim čeznemo. Vjera je način odnosa s Bogom, pozitivno stajanje prema Bogu, odnos povjerenja u onoga s kojim možeš razgovarati, onoga tko te smatra vrijednim svoje pažnje, koji računa s tvojim odgovorom i tko te želi, ali ne želi se tebi nametnuti nego ti se otkriva. Biti u blizini znači imati pouzdanoga sugovornika jer ‘mene Bog poziva’. Korizma je i govorimo o radosti vjere, a to nije neprikladno. Baš je korizma, sveto vrijeme, mjesto otkrivanja radosti. Što je ključno mladima koji se vole? Čuti taj izvor u sebi, čuti ljubav i jedno drugo. To je smisao korizme – čuti radosti ljubavi. Korizma, sveto posebno vrijeme je kršćanska radosna sabranost. Kršćani su ljudi, ‘kristi‘ pomazani uljem radosti, a to je Duh Sveti. Mi ljudi smo anđeli radosne Riječi, blage vijesti. Ne možeš se hraniti dobrom viješću, a izgledati kao da ti svaki dan dolaze osmrtnice. Radosno kršćanstvo nije estradizirano niti konfekcijska radost već radost dubine. Vjeruje li kršćanin u Boga koji je blizu, u Boga koji je živ? Kada znaš kome si povjerovao, onda iz te sigurnosti proizlazi vjera, mir. To je dar, a ti si obilježen“, kazao je dr. Tamarut.

Upitan o nevjeri i što to ljubim(o,) ako ne vjerujem(o), sugovornik je razložio kako „vjerovati znači živjeti, ne samo horizontalno, nego imati vertikalu, biti otvoren, osjetiti neucijenjenost i propulzivnost svojih odnosa u pozvanosti o tome govoriti“. „Imamo vjernike i ne-vjernike, no protiv svake sam vrste ideološke isključivosti jer to nije Isus koji susreće. Isus nikoga nije isključivao. Pokaži mi Isusa! Gdje danas možeš doći do tog iskustva? Imamo takvih mjesta za koja možemo reći: ‘Dođi i vidi!’ Moram(o) tada osjetiti da je kršćanstvo novi kvalitet koji me čini radosnijim. Životna je vjera tada ono što me nosi i mogu pričati svoje iskustvo Krista, tu sam… Presveto Trojstvo nije apstraktna tajna za usku elitu“, razložio je dr. Tamarut te u govoru o susretu zajedništva približio poimanje Boga koji je život, komunikacija, sebedaran, koji ljubi čovjeka i u njega ima povjerenja, a mi stvorenja stvoreni smo na sliku takvoga Boga. Govoreći o dogmama, teolog se poslužio usporedbom, rekavši kako je „dogma kao prometni znak na putu kojim Crkva raste uz pomoć Božjega Duha i upućuje kod dvojbi nas kršćane ‘ne tamo, nego ovim putom’ i svaka dogma je nastavak vjere“. Tijekom razgovora čulo se kako je bitno gledati Božjim očima, slušati i razmatrati Božju riječ te kako je u Bibliji, Svetom pismu – maloj knjižnici, vidljiva prožimljujuća sljubljenost vjere i umjetnosti i to tako da se jedan tekst „svetog dramskog djela“ uvijek iznova čita s novim razumijevanjem, porukom, otvorenošću, dok je povijest umjetnosti nadahnuta biblijskim motivima, a istovremeno i liturgija i Crkva imaju potrebu za umjetnošću.

„Prožimanje umjetnosti i vjere uzajamno dodiruje otajstva na ovaj ili onaj način. Umjetnost je duhovna djelatnost, nije tehnika koja replicira već upućuje na ono ‘iza’. Knjiga ‘Kako je lijepo moći vjerovati’, doista ima snagu u riječi ‘moći’. Moći vjerovati nema ideološkog predznaka kakav bi bio u ‘Kako je lijepo vjerovati’. U riječi ‘moći’ je izloženost, svjedočanstvo, duhovnost. To je hranjiva teologija. Tu sam ja. Svrha teologije mora biti duhovnost i bez ‘moći’ došlo bi do kljaštrenja… Da, može se izmoliti dar vjere. Valja pri tome reći: ‘Da mogu ovo što…, pomozi mojoj namjeri ispripovijedati svjedočanstvo života’“, rekao je dr. Tamarut u razgovoru s okupljenima na susretu. „Ja sam kršćanin, kako je lijepo reći! Danas u ovom košmaru, usamljenosti, svojevrsnom beznađu, vidi(m) svjetiljku koja je stalno tu s tobom. Svjetiljku s dosta svjetla za jedan korak, ali dovoljno jer to svjetlo stalno nosiš(m). S Bogom ne može biti dosadno, staro… uvijek si zatečen sobom, drugim. Oduševljen si, ali bez fanatizma“, zaključio je dr. Tamarut susretanje u radosti vjere.

Korizmeni susret UKI je ostvario u suradnji s DUHOS-om i Klubom knjižare Nova uz domaćinstvo Ivice Vuletića i ljubiteljima kršćanske riječi.