Ukop vlč. Vlade Jagustina

Župa Kopanice se 5. svibnja misom zadušnicom, koju je u župnoj crkvi sv. Mihovila arkanđela predvodio kanonik i arhiđakon Toliškog arhiđakonata preč. Darko Tomašević, oprostila od preminulog župnika Jagustina.

Prije pogreba misu zadušnicu u župnoj crkvi Marije Majke Crkve u Garevcu predvodio je generalni vikar Vrhbosanske nadbiskupije mons. Slađan Ćosić uz koncelebraciju 35 svećenika te sudjelovanje braće, sestara, rodbine, prijatelja i znanaca pokojnog svećenika Jagustina i župljana rodne župe Garevac i župa Kopanice i Globarice u kojima je obnašao župničku službu. Među svećenicima bili su članovi Nadbiskupskog ordinarijata vrhbosanskog preč. Mladen Kalfić i preč. Vladimir Pranjić te dekan Doborskog dekanata kojemu pripada župa Garevac preč. Ilija Orkić, i dekan Šamačkog dekanata kojemu pripada župa Kopanice fra Marija Živković te rektor Vrhbosanskog bogoslovnog sjemeništa preč. Zdenko Spajić.

Pozdrav i izraze sućuti rodbini i svima ožalošćenima uputio je garevački župnik Anto Stjepanović.

Na početku mise mons. Ćosić je, u ime vrhbosanskog nadbiskupa Tome Vukšića, koji nije mogao doći zbog drugih pastoralnih obveza, i u ime Vrhbosanske nadbiskupije te u svoje ime izrazio „iskrenu kršćansku sućut članovima obitelji pokojnog svećenika Vlade: braći Peri i Jozi, sestrama Ani i Mariji s njihovim obiteljima, rodbini i prijateljima te članovima župe Kopanice u kojoj je djelovao kao župnik i župe Garevac iz koje potječe“. „Euharistija koju danas slavimo posebno moleći za vječni pokoj duše svećenika Vlade želi ujedno biti i naše zahvalno slavlje Bogu zbog čudesnih djela koja je učinio u njegovom životu i koja je po njemu učinio u životu onih kojima je bio poslan naviještati Evanđelje, svjedočiti uskrsnuće i slaviti sakramente. Za koji trenutak ćemo slušati i razmišljati o današnjim misnim čitanjima, o Božjoj riječi koja je hrana i izvor naše vjere, molitve i kršćanskog života“, kazao je mons. Ćosić te ukratko podsjetio na životni put svećenika Vlade.

Nakon što su sestre Služavke pročitale misno čitanje i otpjevale psalam, a dekan Orkić pročitao misni evanđeoski odlomak toga dana, mons. Ćosić je u propovijedi spomenuo da se, kad se otvara oporuka nekog od članova obitelji, pojavi određena napetost. „Netko, naime, može smatrati da je u nečemu oštećen i stoga će, možda, tražiti dodatno objašnjenje. Tako je, otprilike, bilo i s Isusovim učenicima: dok im Isus u svom oproštajnom govoru – odlomku kojega ovih dana slušamo u evanđelju, pa tako i u ovom današnjem! – otvara svoje srce i s njima dijeli svoju volju, apostoli imaju nešto drugo za reći, pitati. Toma jučer reče: Gospodine, ne znamo kamo odlaziš. Kako onda možemo put znati? [Iv 14,5], a Filip danas govori: Gospodine, pokaži nam Oca i dosta nam je [Iv 14,8]. Na Tomino pitanje, Isus je ovako odgovorio: Ja sam Put i Istina i Život [Iv 14,6], a na Filipovu molbu izrekao je ove riječi: ‘Filipe … tko je vidio mene, vidio je i Oca’ [Iv 14,9]. Riječima na koje smo se upravo podsjetili, kao i drugima koje je u svom oproštajnom govoru uputio apostolima, Isus ih želi učvrstiti u vjeri da je on Put do Oca, jedini pristup Ocu [usp. Iv 14,4-7], jer od Oca je došao i k njemu ide [usp. Iv 7,29; 13,3], i jedno je s njime [usp. Iv 10,30; 12,45; 14,9]. To jest, u vjeri koja daje snagu ostati uz Isusa i slijediti ga bez obzira na sve što se nam tom putu događa i može se dogoditi, bilo našom krivicom, ili na nagovor drugih! A to onda znači da je Isus riječima koje je uputio Filipu, zapravo odgovorio na molbu svakog svog učenika i cijelog čovječanstva. Tko je vidio mene, vidio je i Oca [Iv 14,8]: odgovor je koji i nakon toliko godina hrani našu vjeru i pokazuje nam pravi i sigurni put“, kazao je mons. Ćosić.

„Evo, dakle, zašto Isus danas tvrdi: Tko vjeruje u mene, činit će djela koja ja činim; i veća će od njih činiti jer ja odlazim Ocu [Iv 14,12]. Kako je sjajna, veličanstvena i uzbudljiva i sama pomisao na takvo što! Bila bi oholost za tim težiti kad nas ne bi sâm Isus, naš Učitelj poticao odvažiti se činiti čak i veća djela od onih koja je on učinio! I doista, kolike su osobe tijekom povijesti spasenja dopustile da Kristova ljubav u njima dosegne svoj vrhunac i da po njihovim djelima drugi prepoznaju pravo lice Božje. A sve to uz pomoć i djelovanje Duha Svetoga koji, s jedne strane, otvara nam vrata Božje milosti i ljubavi, i s druge strane, potiče nas u potpunosti živjeti dar vjere koji smo od Boga primili“, kazao je generalni vikar.

„Oproštaj od našeg dragog pokojnika, svećenika Vlade, koji je naviještao Riječ Božju i s nama dijelio vjeru u uskrsnuće mrtvih i život budućega vijeka, povlašteni je trenutak za ispovijest naše vjere. Vjere u Boga koji je Otac. Vjere u Isusa Krista koji je jedno s Bogom Ocem. Vjere u Duha Svetoga koji u ime Oca i Sina djeluje u Crkvi i potiče nas biti poput Krista, drugi Krist – alter Christus. Istodobno, vjere u život koji nema kraja. Vjere koja nas tješi obećanjem da vlč. Vlado živi u uskrslom Gospodinu; vjere koja će nas s njim povezivati sve do ponovnog susreta u domu Oca Isusova i našega [Iv 14,2]. A do tada, molimo da Krist, Dobri Pastir, nastavi pozivati i slati svećenike koji će predano, nepodijeljena srca i ne štedeći se služiti Bogu i čovjeku“, kazao je mons. Ćosić te na kraju poželio da Gospodin svećeniku Vladi daruje pokoj vječni.

Na kraju mise od pokojnog svećenika Jagustina oprostio se njegov sumještanin vlč. Anto Perić, župnik iz Modriče. Podsjetio je da je Modriča, kojoj joj do sedamdesetih godina prošloga stoljeća pripadao i Garevac i u kojoj je vlč. Vlado također kršten, jedna od najbogatijih duhovnim zvanjima u Vrhbosanskoj nadbiskupiji dodajući da iz nje potječe više od 30 svećenika raznih redova. Spomenuo je da je vlč. Vlado njegov nešto mlađi kolega te da mu je bio propovjednik na mladoj misi. Zahvalio je svima koji su došli na misu zadušnicu i na pogreb, napominjući da je vlč. Vlado bio jako tih, pobožan, skroman i pametan. Spomenuo je također da je slikao i pisao posebno o povijesti. Napominjući da je Crkva putujuća, usporedio je život s vlakom u vožnji iz kojega Gospodin poziva u vječnost. Rekao je kako je očekivao da bude pozvan prije kolege Vlade pred lice Božje, ali da je i svjestan, kao i mnogi njegove životne dobi, da uskoro dolazi i stanica njegova života te da će sa sobom trebati uzeti sve što je za života prikupio. Istaknuo je da će moći ponijeti samo duhovno i materijalno dobro koje su učinili drugima tijekom svoga života, uvjeren da je vlč. Vlado pošao pred Božje lice bogat dobrim djelima. Poželio je na kraju da Gospodin daruje vlč. Vladi vječni život.

Vlč. Vlado Jagustin, sin Ive i Janje r. Burić, rođen je 16. kolovoza 1957. u mjestu Garevac, koji je tada pripadao Župi Rođenja Blažene Djevice Marije u Modriči, u kojoj je primio sakrament krštenja, 23. kolovoza, od vlč. Ambrozija Benkovića, upravitelja župe. Po završetku osnovne škole u mjestu Donji Kladari, pošao je u Zadar u kojemu je, kao sjemeništarac Vrhbosanske nadbiskupije, pohađao Nadbiskupsko sjemenište Zmajević. Filozofsko-teološki studij nastavio je na Vrhbosanskoj visokoj teološkoj školi u Sarajevu. Nakon primanja među kandidate Vrhbosanske nadbiskupije za svete redove i postavljanja u službu čitača i akolita, primio je sveti red đakonata u Splitu, 9. prosinca 1984., po rukama nadbiskupa Frane Franića, i sveti red prezbiterata u sarajevskoj katedrali Srca Isusova, 29. lipnja 1985., po rukama nadbiskupa Marka Jozinovića.

Poslije kapelanske službe u Derventi, svećenik Jagustin imenovan je župnikom župe Rastičevo na kupreškoj visoravni odakle je početkom 1992. godine morao u progonstvo s cijelom župnom zajednicom. Nakon rata vratio se u Kupres, a kasnije obavljao župničku službu u Živinicama pokraj Tuzle, Globarici pokraj Žepča i na kraju u župi Kopanice. Između ostalog, napisao je brošuru o posljednjem glagoljašu u BiH don Jakovu Čoti i glagoljici u BiH te knjigu o stradanju u Burića štali u rodnoj župi Garevac gdje su u svibnju 1945. partizani strijeljali nekoliko stotina mještana Garevca i okolnih sela. Preminuo je u četvrtak 4. svibnja 2023.