S. Ivana preminula je dan ranije, na prvi petak u mjesecu, okrijepljena svetim sakramentima, u 45. godini života i 21. godini redovničkih zavjeta.

Misu je predvodio gospićko-senjski biskup Marko Medo u zajedništvu s petnaestoricom svećenika. Na slavlju su sudjelovali redovnici karmelićani, sestre karmelićanke, bogoslovi Hrvatske karmelske provincije te brojni vjernici koji su došli zahvaliti Bogu za život i redovničko poslanje pokojne sestre Ivane. Liturgijsko pjevanje predvodio je Zbor bogoslova Hrvatske karmelske provincije.

Obraćajući se u homiliji zajednici karmelićanki, biskup je istaknuo kako je gubitak sestre Ivane velika kušnja za mladu zajednicu koja je prije nekoliko godina došla u Gospić.

Prisjećajući se svojih susreta sa sestrom Ivanom tijekom njezine bolesti, biskup Medo posvjedočio je njezinu duhovnu snagu: „Posjetio sam je u bolnici u Gospiću i tom sam joj prigodom darovao maloga Isusa, da joj bude blizu u teškim trenutcima bolesti i borbe. Kasnije sam je još dvaput susreo nakon mise. Svaki put bila je tjelesno slabija, ali duhom jaka. Nije se predavala. Oba put rekla bi mi: ‘Molite za mene.’“

Biskup je podsjetio kako kršćanska vjera smrt promatra u svjetlu uskrsnuća. „Naš je život svakodnevno umiranje u Gospodinu, ali za kršćanina smrt nije skok u dolinu ništavila, u ponor zaborava i nestanka, nego ulazak u pravi život, u život življen u punini vječnoga zajedništva s Bogom“, rekao je. U tom je kontekstu citirao i misao nepoznatog bolesnika: „Vjerujem u sunce i kad ne sja; vjerujem u ljubav i kad je ne osjećam; vjerujem u Boga i kad šuti.“ Dodao je kako je „prava vjera upravo to: nastaviti nazirati zraku svjetla i onda kada smo uronjeni u najdublju i najtežu tamu.“

Središnji dio homilije bio je posvećen posljednjim trenutcima života pokojne karmelićanke. Prema svjedočanstvu njezinih susestara, posljednjih je dana sve češće iščekivala susret s Kristom. „Posljednja dva dana, svjesna da se približava kraj njezina zemaljskoga puta, govorila je: ‘Zašto Isus više ne dođe po mene?’ One su joj odgovorile kako ga treba dozivati i kucati kako bi došao. I koliko joj je iznemoglo tijelo dopuštalo, rukom je kucala po naslonjaču i dozivala Isusa.“ Biskup je potom dodao riječi koje su posebno dirnule okupljene: „To kucanje nije bilo znak očaja, nego znak čežnje. To je bilo kucanje zaručnice koja čeka Zaručnika. I jučer ujutro, u 6.30 sati, njezin je Zaručnik došao po nju. Ispunilo se njezino očekivanje.“

Govoreći o kršćanskom pogledu na smrt, biskup je istaknuo kako pred smrću sestre Ivane ne stoji samo ljudski gubitak. „Danas, pred smrću naše sestre Ivane od Presvetog Srca Isusova i Marijina, ne stojimo samo pred gubitkom, nego pred otajstvom preobrazbe. Ono što je bilo krhko, bolesno i iznemoglo, Bog poziva u puninu života. Ono što je u bolesti oslabilo, u Kristu je proslavljeno“, pojasnio je.

Na završetku homilije biskup Medo istaknuo je primjer vjernosti koji je sestra Ivana ostavila svima. „U duhu mudrosti svete Male Terezije, Ivana od Križa i tolikih drugih, od nas se ne traži toliko da budemo uspješni, koliko da budemo vjerni. Sestra Ivana nije mogla birati duljinu svoga života ni težinu bolesti, ali je mogla ostati vjerna. I ostala je vjerna“, zaključio je biskup.

Na završetku euharistijskog slavlja o. Marko Maglić pročitao je životopis pokojne redovnice. Sestra Ivana, rođena kao Željkica Pavković 1. ožujka 1982. godine u Pavkovićima u župi Grabar na Žumberku, odrasla je u grkokatoličkoj obitelji Nikole i Đurđe Pavković. Već od djetinjstva pokazivala je veliku ljubav prema Crkvi i molitvi. Nakon boravka među sestrama bazilijankama i prvih redovničkih iskustava, osjetila je snažan poziv prema karmelskom načinu života. U Karmel je ušla 2003. godine, a svečane zavjete položila 31. svibnja 2009. godine. Godine 2022. bila je među sestrama koje su došle na utemeljenje Karmela Presvetog Srca Isusova u Gospiću, gdje je ostavila dubok trag svojom jednostavnošću, vedrinom i predanim služenjem. Posebno je bila poznata kao porterica samostana, donoseći radost svima kojima je otvarala samostanska vrata.

Životopis je istaknuo i njezinu veliku ljubav prema svećenicima za koje je ustrajno molila, kao i njezinu nakanu za obraćenje psovača te zadovoljštinu za grijehe psovke. Posljednju, kratku i intenzivnu bolest nosila je strpljivo i predano, dozrijevajući za susret sa Zaručnikom kojega je neprestano dozivala da dođe po nju.

Nakon mise biskup Medo pozvao je okupljene da sudjeluju u obredu ukopa koji je održan u samostanskom vrtu iza karmelskog samostana. U ozračju molitve i nade u uskrsnuće od sestre Ivane oprostili su se članovi njezine obitelji, sestre karmelićanke, redovnici karmelićani, biskupijski svećenici, prijatelji i brojni vjernici.

Nakon obreda ukopa okupljeni su posljednji pozdrav svojoj susestri uputili pjevajući marijansku pjesmu „Kraljice neba“, preporučujući njezinu dušu zagovoru Blažene Djevice Marije kojoj je tijekom cijeloga života bila osobito pobožna.