O. Petar Oros rođen je 14. srpnja 1917. u mađarskome selu Biri. Njegov je otac bio grkokatolički svećenik koji je nestao kada je Petar imao dvije godine, a s devet godina ostao je bez majke. U sjemenište u Zakarpatju – na granici između Ukrajine i Mađarske – ušao je 1937. godine, a pet godina kasnije zaređen je za svećenika u celibatu u grkokatoličkoj eparhiji Mukačevo u Ukrajini. Postao je ubrzo cijenjen zbog svoje revnosti i ljubavi prema siromasima.

Zbog rata, 1934. pohađao je tečaj za vojne kapalane u Slovačkoj. U svoju se župu vratio 1944. koja je, kao i cijelo zakarpatsko područje, završila pod okupacijom Crvene armije i priključena tadašnjoj Ukrajinskoj Sovjetskoj Socijalističkoj Republici.

Nasilnom aneksijom u SSSR započelo je razdoblje progona Grkokatoličke Crkve. Na Orosa vršen je pritisak da prijeđe u Rusku pravoslavnu Crkvu, no on se suprotstavio. Godine 1949. zabranjeno je pastoralno djelovanje i zatvorene su grkokatoličke crkve, a Eparhija Mukačevo je također ukinuta. U toj je stvarnosti Oros živio, svjesno i hrabro, stanje osumnjičenika kojega su pratile tajne službe i izložile proizvoljnim uhićenjima. Čak i kada je Grkokatolička Crkva proglašena „nezakonitom“ 1949., o. Petar nastavio je potajno obnašati svećeničku službu.

Protiv njega je 1953. izdana tjeralica. Pokušao je pobjeći, ali ga je 28. kolovoza policajac zaustavio na željezničkoj stanici u selu Siltse i ubio. Atentat je odmah smatran mučeništvom, unatoč činjenici da je tijelo svećenika ostalo skriveno sve do raspada Sovjetskog Saveza. Sjećanje na njega ostalo je urezano u vjernicima i traje i danas.

Dekreti herojskih kreposti odnose se na kolumbijskog svećenika Jesúsa Antonija Gómeza Gómeza (1895-1971); franjevačkog kapucina Umilea da Genove (1898-1969); španjolskog svećenika Ivana Sáncheza Hernándeza (1902-1975); redemptorista Viktora Coelha de Almeide (1899-1987) – ravnatelja brazilskog radija Aparecida te indijske uršulinke Marije Celine Kannanaikal (1931-1957).