Vlč. Vučak u propovijedi prema ulomku iz knjige Postanka, govorio je o Božjem stvaranju, a osobito o stvaranju čovjeka kojega je Bog stvorio na svoju sliku. Zahvalio je dragom Bogu na daru života bl. Alojzija Stepinca, te je između ostalog rekao:

„Danas je dan zahvalnosti, kada želimo Bogu dragome zahvaliti u ovoj trodnevnici na daru života bl. Alojzija Stepinca. U blaženikovu životu možemo točno vidjeti što je to bl. Alojzije Stepinac činio, kako bismo mogli i mi to primijeniti na svoj život, činiti što je on činio, živjeti kako je on živio, da mogu i ja ovo evanđelje Božje aktualizirati, da ga mogu prenijeti u djelo, da ga mogu staviti u život svakidašnjice. I zato upravo kada god želimo vidjeti na koji način živjeti evanđelje, da živim ovu pročitanu Božju Riječ, onda mi Bog daje prvo ovo: knjigu Postanka, načinimo čovjeka na svoju sliku, sebi slična… Onda znači da želim biti onaj koji sam stvoren na sliku Božju, da želim nasljedovati Boga, živjeti onako kako je On živio. I zato nas Isus upozorava u današnjem evanđelju, dobro progovara Izaija o vama, ovaj me narod usnama časti, a srce mu je daleko od mene. Svaki od nas se treba zapitati na koji način hvalimo i slavimo Boga“.

Vlč. Vučak upozorio je da nije dovoljno samo ići na misu i pričestiti se, vršiti zapovijedi, te primiti Božji blagoslov i kada iziđemo iz crkve ostati isti, kao da se ništa nije dogodilo. Potom se zapitao: Nosimo li mi sliku Božju tako u svoj život, u susrete s ljudima, na svoje radno mjesto, u svojoj obitelji? Ili, s druge strane, želimo ugoditi svom egu, svojoj samodostatnosti, svojoj sebičnosti, čime smo slični farizejima i pismoznancima, a zaboravljamo na svoju prolaznost i krhkost.

„Bl. Alojzije Stepinac otišao je s ovoga svijeta, ali mi i danas osjećamo da je živ. Zašto? Jer je živio sveto evanđelje, jer je čovjek koji je bio svjestan da je stvoren na sliku Božju, jer kaže ovdje: Ti ga učini malo manjim od Boga… Jer ako smo stvoreni na sliku i priliku Božju, onda braćo i sestre, koga se bojimo? Koga se bojimo ako znamo da je sam Bog udahnuo dah u nas? Alojzije Stepinac, ako je išta radio do zadnjeg svojega atoma snage, darivao se ljudima, spašavao je ljude, molio se za njih, prikazivao žrtve za njih, krv svoju prolijevao za njih, bio je onaj koji je zaista ovo živio!

Ploditi i množiti se može se svakoga dana dobrim djelima. Koga ćeš danas blagosloviti, komu ćeš danas učiniti dobro djelo, komu ćeš danas donijeti čašu hladne vode, za koga ćeš danas izmoliti krunicu, hoćeš li danas posjetiti neku staru osobu, možda koju već dugo nisi nazvao? Kome ćeš danas udijeliti svoj oprost ili ćeš biti onaj koji je zatvoren u sebe i cijelo vrijeme razmišlja o tome hoću li oprostiti ili neću oprostiti“, upitao je voditelj slavlja.

U nastavku propovijedi govorio je o zahvalnosti bl. Alojzija Stepinca za primljena dobročinstva i talente koje mu je Gospodin povjerio, a koje je on velikodušno darivao drugima. Jednako tako je podsjetio prisutne da ćemo sutra slaviti blagdan Stepinčeva, njegov rođendan za Nebo, a on nas je zadužio ovdje na zemlji da budemo zahvalni dragom Bogu, da rod rodimo i obogaćujemo i blagoslivljamo druge, da budemo odraz Božje slike ovdje na zemlji, jednom riječju, da budemo sveci naših dana, prepoznatljivi ovome svijetu.

Na kraju je krašički župnik poručio štovateljima bl. Alojzija Stepinca: „Kada dođeš negdje na izložbu i vidiš neku lijepu sliku, onda se možeš diviti tome umjetniku koji je to napravio. Ne trebaš imat deset komentatora i prevodioca šta je to naslikano tu, jer to su kršćani. Ne moraš govoriti tko si i što si. Neka drugi ljudi vide na tebi i neka kažu: Gledaj kako je ovaj smiren, kako je ponizan, kako je dobar, kako je onaj koji ne drži samo do sebe, nego kako je onaj kojemu je stalo do zajednice. I onda će ta osoba gledajući tebe reći: ‘Gle, pa i ja tako želim živjeti! Vidim da je taj put dobar.’ Neka nam u tome pomogne i bl. Alojzije Stepinac!“

I treći dan trodnevnice na misnom slavlju bili su revni čitači i ministranti: Tomislav Skender, Dora Nestić, Šimun i Marija Jurilj, te Lea Balaško, kao i sestre karmelićanke, te štovatelji i prijatelji blaženika. Pjevanje su predvodile čuvarice svetišta, pod ravnanjem s. M. Bonite Kovačić, OCD, a za orguljama je bila s. M. Kristina Jadanić, OCD.

Pri kraju euharistijskog slavlja vlč. Vučak upoznao je prisutne sa sutrašnjim rasporedom slavlja u blaženikovu rodnom kraju i objedinio Krašić i Karmel, te zajedno s vjernicima i karmelićankama izmolio molitvu za proglašenje svetim bl. Alojzija Stepinca, a sestre je obdario njegovim novim izdanjem križnoga puta pod naslovom „Na križnom putu s Isusom i Alojzijem Stepincem“. Sestre pamte i utemeljiteljeve riječi koje je izgovorio, ne jednom, u krašićkom zatočeništvu: „Kad bih mogao, pješice bih došao u Karmel.“