Budi dio naše mreže
Izbornik

Upoznao sam duhovnu jakost hrvatskog puka

usp. Post 1, 26

Papin govor u prigodi predaje vjerodajnice novoga veleposlanika Republike Hrvatske pri Svetoj Stolici dr. Franje Zenka, u Vatikanu 15. prosinca 2000.

Gospodine Veleposlaniče!
1. Srdačno Vas pozdravljam riječima dobrodošlice te sa zadovoljstvom primam vjerodajnice kojima ste ovjerovljeni za izvanrednoga i opunomoćenoga veleposlanika Republike Hrvatske pri Svetoj Stolici. Zahvaljujem Vam na ljubaznim riječima koje ste mi upravili podsjetivši na nastojanja i nade zemlje koju predstavljate.
Preko Vas, zahvaljujući Vašoj ljubaznoj uslužnosti, želim s poštovanjem i srdačno pozdraviti predsjednika Republike, gospodina Stjepana Mesića, i sve stanovnike Vaše lijepe i gostoljubive zemlje Hrvatske, koju sam mogao posjetiti dva puta, u rujnu 1994. i u listopadu 1998. Ti su pohodi za mene bili posebne prigode, koje su mi omogućile da izbliza upoznam duhovnu jakost hrvatskoga puka te bogatu vjersku i kulturnu baštinu koju posjeduje. Sve ga to čini sposobnim da, kao samosvojna nacija, pridonosi izgradnji međunarodne zajednice utemeljene na čvrstome miru što počiva na istinskoj suradnji, na uzajamnome poštivanju i na djelotvornoj solidarnosti na raznovrsnim društvenim područjima, od gospodarskoga i tehnološkoga do kulturnoga i političkoga.
2. Već je evo deset godina otkako je Hrvatska, ta stara i plemenita nacija, ušla u veliku obitelj europskih nacija, koje uživaju slobodu i demokraciju, te s njima zajedno vedro i s nadom gleda na budućnost. Diktature kojima je bila izvrgnuta tijekom ovoga zadnjeg stoljeća stoje poput stroge opomene koju se ne smije zaboraviti. Katastrofalne posljedice nastale zbog onih tako zlokobnih ideologija posebno su snažan poziv da se ubuduće ne dopusti da se slična dramatična iskustva ponove u bilo kojemu dijelu svijeta.
Neka ove stranice povijesti, koje su obilježene tragedijama pojedinaca i društava, pomognu europskim zemljama da sve više budu svjesne potrebe zajedničkoga svladavanja tragičnoga naslijeđa raznih totalitarizama te Europu učine zajedničkim domom, područjem učinkovite solidarnosti prožete vrijednostima Evanđelja koje su oblikovale njezinu povijest. Europske su zemlje danas više nego ikada prije pozvane na veću suradnju, koja nosi biljeg uzajamnoga poštivanja, izgrađujućega razumijevanja I oplemenjujuće međuovisnosti.
3. Hrvatska ide putem demokracije, ali taj put nije uvijek lagan zbog loših iskustava koja je doživjela u prošlosti i zbog nedavnoga rata koji je priječio skladan razvoj same Hrvatske i cijeloga tamošnjeg područja. Potrebno je nastaviti ići putem kojim se je krenulo te očitovati veliku strpljivost, razboritost, spremnost na žrtvu, nesebičnu solidarnost i duh pomirbe. Obveza je to koja se tiče kako građana tako još više onih koji su na vlasti. Da bi se svladale teškoće i postigli plemeniti ciljevi za kojima Hrvatska teži, od svih se traži razumijevanje, postojanost i trijeznost.
Napredak postignut tijekom zadnjega desetljeća potiče na zauzimanje za uvijek sve bolju budućnost zemlje. Želja mi je da se tako nastavi i ubuduće uz stvarnu i velikodušnu solidarnost razvijenijih zemalja. Jedino će tako moći doći do poboljšanja životnih uvjeta u okviru čvrstoga mira i nacionalne pomirbe bez koje jedna nacija ne može ići naprijed.
4. Svim europskim nacijama, bilo da se radi o velikima bilo o malima, valja, uz ista prava i dužnosti, osigurati slobodu i demokraciju. To je put koji vodi u budućnost s čvrstim mirom i istinskim razvojem na korist ne samo Europe. Naime, demokracija se ne može ni nametati ni improvizirati, nego se, naprotiv, postiže odgojem i valja je podupirati. Sve to zahtijeva stalni rast građanske i društvene svijesti te sustavno sudjelovanje svih sastavnica nacije u izgradnji općega dobra, pri čemu se nikada ne smije izgubiti iz vida istina o čovjeku i ženi koje je Bog stvorio na svoju sliku i priliku (usp. Post 1, 26-27).
Demokracija zahtijeva da se državni ustroj stavlja u službu svih građana a ne samo pojedinih skupina te se, u zajedničkome traženju općega dobra, razvija stalni dijalog svih političkih i društvenih sastavnica uz poštivanje svih zajedno i svakoga pojedinačno. Onaj tko je pozvan služiti zajednici dužan je u svim okolnostima voditi računa o etičkim načelima i moralnim pravilima na kojima mora počivati svaka društvena zajednica. Riječ je o baštini o čijim vrijednostima moraju nezaobilazno voditi računa oni koji imaju čast biti politički predstavnici. Njihova je obveza da se izgrađujuće zalažu za djelotvorno promaknuće osobe, obitelji i cijeloga društva, što pretpostavlja da neprestano budu svjesni da im je dužnost postupati i raditi kao razboriti I mudri branitelji i promicatelji općega dobra.
5. U suočavanju s ne laganim izazovima sadašnjega trenutka posebno je važno da oni koji se u okviru državne uprave nalaze na čelnim mjestima znaju među pukom širiti nadu i pouzdanje, pri tom se posebno skrbeći za pojedince i društvene slojeve koji su slabiji i potrebniji pomoći. Prijeko je potrebno voditi računa o zakonitim i opravdanim zahtjevima obitelji i mladeži, bilo na gospodarskome i društvenom području, bilo na pravnome i političkom, te štititi osobu i ljudski život u cjelini od njegova začeća do naravnoga završetka.
Obitelji i mlade s razlogom očekuju da imaju mogućnost živjeti uz čestiti rad, kako bi s pouzdanjem mogli izgrađivati mirnu budućnost. Dostojanstvo ljudskoga rada zahtijeva zakonske uredbe koje priječe zloporabe te, dajući prednost pravednoj podjeli bogatstava, stvaraju opće ozračje pogodno za otvaranje novih radnih mjesta, za društveni mir i za ostvarenje pravoga napretka.
6. Crkva će sa svoje strane i ostajući u okvirima vlastite mjerodavnosti na svaki način pružati svoj doprinos, posebno svjedočeći za vrijednosti koje same po sebi nisu izvrgnute promjenama društvenih i povijesnih okolnosti, jer su ukorijenjene u samu ljudsku stvarnost. Ovo je njezino služenje od svekolike koristi pojedincima, obiteljima i cijelome građanskom društvu.
U svojemu zalaganju za čovjeka Crkva nailazi na široka područja suradnje s državom. Imajući to pred očima, kako ovdje ne spomenuti ugovore što su ih sklopili Sveta Stolica i Republika Hrvatska. Radi se, naime, o sredstvima suradnje od dosta velike važnosti koja, poštivanjem vlastitih autonomija obiju strana, pridonose usklađenosti odnosa Crkve i države na sveopću korist svih hrvatskih državljana.
7. Gospodine Veleposlaniče, želim Vam da svojim izvršavanjem visoke zadaće koja Vam je povjerena pridonosite stalnome jačanju već dobrih i srdačnih odnosa što postoje između Svete Stolice i Republike Hrvatske. Bio Vam ugodan boravak ovdje u gradu Rimu bogatu kršćanskom poviješću, kulturom i vjerom. Siguran sam da će Vam moji suradnici biti uvijek na raspolaganju i spremni rješavati pitanja i teškoće koje budete iznosili.
Za Vas, za Vašu cijenjenu obitelj, za one koji su na vlasti u Vašoj plemenitoj zemlji i za sve sinove i kćeri ljubljene hrvatske nacije ištem zagovor Presvete Bogorodice, koju se također časti kao Navjerniju odvjetnicu Hrvatske, i svetoga Josipa, zaštitnika Vaše zemlje, te od srca udjeljujem apostolski blagoslov Vama, svima koji su Vam na srcu, te svima koje kao veleposlanik ovdje predstavljate.