Draga braćo i sestre!

Ako vjerujemo znanstvenicima onda ove godine Vazmeno otajstvo Isusove muke, smrti i uskrsnuća slavimo točno u ono vrijeme kad se ono i povijesno dogodilo. Prema tome, Isus je umro na križu 7. travnja 30. godine poslije Krista, u tri sata poslijepodne.

Što se od tada pa do danas u svijetu promijenilo? Odgovori bi najvjerojatnije išli od onoga sve do onoga ništa.

Oni koji vjeruju da se sve promijenilo krenuli bi od činjenice da je Bog postao čovjekom, da je vječnost uzela prolaznost, da je Nevidljivi postao Vidljivi, da nam je Isus Krist kao Bog koji je postao čovjekom svojim primjerom života i svojom riječju pokazao kako se izgrađuje Kraljevstvo Božje na Zemlji i kako je ostao dosljedan sebi sve do smrti na križu, a onda po svome uskrsnuću, darujući svoga Duha, uspio preko svojih učenika evanđeosku poruku prenijeti cijelom svijetu i otvoriti mu potpuno nove horizonte.

Oni koji misle da se ništa nije promijenilo nabrojili bi sva moguća zla svijeta i polazeći od samog evanđelja i procesa Isusove muke tvrdili bi da su i danas, kao i onda, sudovi korumpirani, da uvijek onaj mali i nevini čovjek plaća ceh za interese velikih i moćnih, da se korupcijom i novcem može i zločin zataškati, da oni koji žele sačuvati vlast, kao i oni koji je se žele domoći, udružit će se u takve saveze i koalicije od kojih se krv ledi u žilama, i na kraju svi će pilatovski oprati ruke, a nevin će ostati bez glave.

Petru koji je potegao mač da stane u Isusovu obranu, Isus je rekao: »Vrati mač u njegove korice, jer tko se mača laća od mača i gine«, a mi i dvadeset stoljeća nakon toga živimo u jednom potpunom košmaru, u kojem cijeli svijet vozi po rubu samoubilačke provalije, gdje kršćani međusobno ratuju do granice istrebljenja, kad se ne pita koliko naoružanje košta već kad će stići nova isporuka, kad su pobune, nemiri, štrajkovi i nezadovoljstva postali kruh svagdašnji, a mi gledamo u turiste koji su već dobrano zaposjeli naše otoke kao u obećane mesije, radi kojih nam ništa neće biti teško učiniti i sve žrtvovati.

U tako polariziranom svijetu, koji se kreće između evanđeoske nade i uskrsne pobijede Života nad grijehom i smrću i krute stvarnosti koja svakim danom postaje sve neizvjesnija, odvija se i životni hod nas koji smo izabrali Isusa Krista kao svoga jedinog Učitelja.

Što dublje uranjamo u otajstvo njegova života to više ostajemo zadivljeni s kakvom je ljubavlju, a nadasve neizmjernom strpljivošću i pozornošću, po tko zna koji puta, svojim učenicima, ponovno i ponovno govorio, tumačio, slušao, prihvaćao, opraštao i nikada od njih nije ruke digao, nego je i onoga koji će ga izdati prijateljem nazvao, nadajući se da će i njega uspjeti obratiti i spasiti.

Polazeći od takvog Isusova stajališta nemali broj kršćana danas ostaje pomalo zbunjen i stječe utisak da Kristovo evanđelje za sve vrijedi i treba ga širokom rukom dijeliti svima, samo katolike treba ravnati kanonima i paragrafima.

Istina je da je u Crkvi uvijek bilo svetaca i grešnika, da ćemo se uvijek morati posipati pepelom i da svaka nova generacija mora proći svoj put te da se svatko osobno mora opredijeliti za Krista ili protiv njega, ali nije valjda da su svi drugi toliko sveti i pravedni pa da ni njima ne bi škodilo malo pepela pročišćenja.

I opet ostajemo zadivljeni Kristom uskrsnulim kao što smo bili oduševljeni njime dok je zemljom hodio. Nakon svoga križnog puta, poniženja, muke i smrti, Uskrsnuli dolazi onim istim svojim učenicima i ne čita im nikakvu bukvicu. Ne citira im ni ovaj ni onaj zakon. Ne pita onu preostalu desetoricu (ako je Ivan bio pod križem) gdje ste bili kad je meni bilo najteže? Ne naziva ih ni izdajicama, ni strašljivcima, ni mlakonjama… nego im kaže: »Mir vama! Primite Duha moga. Vjerujem u vas. Polako. Budite hrabri. Još ćete puno dobra učiniti.«

Ne pita Petra: »Zašto si me zatajio i zašto si me se pred jednom sluškinjom odrekao?« Nego ga pita: »Petre, ljubiš li me više nego drugi? Petre, voliš li me?«

Isus Krist, savršeni Učitelj, koji pozna srce ljudsko, znade da ako želi postići da netko progleda, da upozna svoje promašaje i svoje grijehe, neće mu »ispitivati srca i bubrege«, nego će mu milosrđe iskazati i ponovno mu priliku dati.

Nikada nikoga nije obratio ni posvetio bilo koji zakon i proces, nego strpljenje, milosrđe i praštanje.

Svaki od nas, bez obzira na kojem se stupnju „savršenstva“ nalazio i kakvu službu obnašao, poput žedne zemlje vapi za Božjim milosrđem i Božjim praštanjem, svjestan da nam je ono jedina sigurna nada i utočište.

Draga braćo i sestre!

Od srca vas molim da se trudite kao dobri kršćani svoga učitelja Isusa Krista što bolje upoznati i po njemu svoj život oblikovati, jer u ovom nestalnom svijetu u kojemu je puno toga isprazno i samo prividno sigurno, samo nam uskrsnuli Gospodin može donijeti i jamčiti svoj mir i samo će nas on iskreno pitati: »Ljubiš li me? Voliš li me?«

Neka vas ugrije milosrđe i dobrota njegova i neka vam je sretan Uskrs i blagoslovljeno Vazmeno vrijeme!

† Ivica Petanjak, biskup