Uskrsna poruka nadbiskupa Stanislava Hočevara vjernicima Beogradske nadbiskupije

Braćo i sestre!

Dolikuje li u ovo vrijeme sveopće pandemije pisati ili uopće htjeti posredovati uskrsnu poslanicu? Duboko osjećam da bih za tako nešto trebao biti mnogo ponizniji! I kako to postići?

Odlučih se ipak, predragi, s vama porazmisliti o jednoj rečenici iz Poslanice Hebrejima (Heb 5, 8). Uvijek sam upravo pred ovim biblijskim tekstom osjećao posebno poštovanje, ali i stanovitu svetu distancu. Kao salezijanac, čija karizma podrazumijeva biti neprestano među mladima, morao sam priznati samome sebi da nemam dovoljno vremena s dužnim poštovanjem i zanosom intenzivnije razmatrati taj osebujni duhovni rudnik zlata.

Ali pandemija COVIDA-19 udari čovjeka na najosjetljivije mjesto… Pitam se, u potpunoj pobožnosti prema nebeskom Ocu: »Dragi Oče, kako je moguće, odnosno zašto je potrebno da Tvoj Sin, neprekidno imajući najdublje sinovske odnose prema Tebi, mora toliko patiti da bi navikao slušati?« I kad to pitah nebeskog Oca, primijetih u sebi kako unatoč tome što me je uvijek najdublje potresala tajna Utjelovljenja, ipak nisam mnogo napredovao u svome uranjanju u te dubine…

Da, Tvoj je Sin postao čovjekom. Dolazeći u svijet On govori: Žrtva i prinos ne mile Ti se, nego si mi tijelo pripravio; paljenice i okajnice ne sviđaju Ti se. Tada rekoh: `Evo, dolazim!` U svitku knjige piše za mene: `Vršiti, Bože, volju Tvoju!` (Heb 10, 5‒7). Da, čovjek Isus dolazi »u tijelu«! I u potpunoj spremnosti volje: »Evo, dolazim vršiti, Bože, Tvoju volju.«

Isus iz Nazareta nije jedan od tolikih ljudi. On je Jedini koji vrši isključivo Očevu volju, i to u tijelu i onom tjelesnom. Poruka je to nad porukama: u tijelu i onom tjelesnom svijetu treba vršiti Očevu volju i nacrte, inače samo »tijelo« postaje neposlušno.

Isus je, dakle, čovjek koji je i prvi, i posljednji, i središnji. Paradigma čovjeka uopće – Čovjek! Ali nije Čovjek zato da bi zanijekao sve druge ljude, nego da bi baš svakom čovjeku pokazao kako je unatoč svim najužasnijim strahotama ipak moguće biti i ostati čovjekom.

Tako je, Oče, Tvoj sin postavši čovjekom objedinio čovječanstvo svih vremena u Jednog čovjeka. Od onog prvog – Adama – do onog posljednjeg – Zemljanina – u jednu obitelj. Da, svi mi ljudi samo smo jedna obitelj. No mi smo se razbili i rasuli u stotine i stotine komadića… A pandemija virusa COVIDA-19 potvrđuje da smo ipak svi jedna jedinstvena obitelj svih naroda, jezika, boje kože i kultura. Ako nismo sposobni to spoznati i priznati svojim razumom, svojim razmišljanjem, onda nam pandemija poručuje svojom agresivnošću: svatko od nas može bližnjega svoga zaraziti ili spasiti. I neposluh toj činjenici žanje premnoge snopove smrti…

Oče nebeski, sad znam da si nam u svome Sinu za sva stoljeća pokazao kako je važno znati slušati zakone života. Kako je važno znati reći: Evo, dolazim vršiti volju Tvoju.

Da, braćo i sestre, svi zemaljski roditelji iz iskustva znaju kako novorođenom djetetu treba govoriti, pjevati, s njime se igrati i davati mu na tisuće različitih znakova ljubavi ‒ da bi i samo progovorilo… Slušajući i gledajući, djeca napreduju. Ali odmah kad ta ista djeca malo poodrastu, počinju uglavnom slušati samo sebe… Pa i toliki mediji, koji bi trebali posredovati najdublja iskustva vječne mudrosti, pretežno šire zmijsku mudrost: uzmi »jabuku« zakona u svoje ruke… postani »bog«! I tako se širi to vršenje svoje a ne Božje volje. I eto, parlamenti ovoga svijeta tako često glasaju za zakone neposlušnosti Božjemu Duhu. Koji to parlamenti danas još istražuju Isusova blaženstva? Odjekuje li u njima glas Evanđelja? Isusov proglas mira iz Uskrsnoga jutra pretvorili smo u bezbrojne tvornice oružja, misleći da ćemo na taj način osigurati i mir, i sigurnost, i jaku ekonomiju…

Dok se Ti, Isuse, zauzimaš za male i siromašne, izbjeglice i strance, mi, iskorištavajući jedni druge, stvaramo svijet bogatih i siromašnih, svijet blokova i klasa, svijet velikih i malih; svijet prve, druge ili treće brzine razvoja. Pritom razvoja u sferama imanja, posjedovanja, ekonomije; ukratko ‒ onoga što stavljamo na sebe, oko sebe i pokraj sebe. Zaboravili smo da je u nama proročki svijet; da sȁmo srce može naslućivati budućnost i sȁmo razum očišćen od sebičnosti stvarati logiku.

Po COVIDU-19 Ti, Sine Božji, očito nas upućuješ da trebamo bolje slušati jedni druge, bolje čuti vapaje onih drugih, bolje proučavati povijest tih drugih. Ali osobito nas poučavaš da trebamo slušati glas svoga Stvoritelja. I da znamo da samo On ima prave vizije razvoja, budućnosti, solidarnosti, sinergije. Jedino nam Božji glas govori o »pobožanstvenju« čovjeka, a naš ljudski glas pretežno tek o materijaliziranju čovjeka i čovječanstva.

Ukratko, Uskrsli Sine Božji, Ti koji si imao snage proći kroza sva iskušenja i uvijek slušati, nauči i nas danas slušati. Prije svega da pažljivo slušamo iz čitave objave stvorenog svijeta i svijeta svetih knjiga. Slušati kako svi imamo jednog velikog i dobrog Oca. A doći do »Njegova savršenstva« – kako nam predlažeš – zahtijevat će još mnogo, mnogo naših napora. Koliko li će još zahtijevati slušanja da bismo dalje shvatili da je čitavo čovječanstvo samo jedna mala obitelj, u kojoj odjekuje baš svaki korak i najmanji pokret ruke – bilo pozitivno ili negativno? Da bi ova jedinstvena obitelj zapjevala u skladnoj političkoj polifoniji, koliko će još vježbanja biti potrebno?! Nadalje: jesmo li svi mi koji tvrdimo da smo na putu u Emaus susreli Isusa Krista, konačno sjeli za isti stol božanske liturgije, razlomili konačno isti kruh i pili iz iste čaše? Koliko li će još biti potrebno molitve, poniznosti, slušanja žarkog Kristovog vapaja na Posljednjoj večeri…?

Uskrsli Gospodine, Ti si prešao čitav taj višemilenijski put svih mogućih najžešćih ljudskih iskušenja i vršio volju svoga Oca. Zato si uvijek pobjeđivao. Nauči, dakle, i nas slušati sve vječne zakone stvorenoga svijeta; nauči nas razgovarati s nebeskim Ocem tako kako si to i sam činio u svjesnom noćnom osamljivanju; nauči i nas slušati Duha kojeg si nam u svojoj smrti predao, jer On je »Gospodin i Životvorac«.

Želimo s Tobom uskrsnuti. Želimo s Tobom na obalama mora tolikih ljudskih suza konačno okusiti uskrsno blagoslovljeno jelo. Uskrsli Gospodine, primi našu spremnost da slušamo Tvoju radosnu vijest… o miru koji samo Ti možeš dati.

Omogući nam, nadalje, da na svim »brdima« tolikih naših jada iskusimo kako čitavo čovječanstvo uzdižeš u duhovnu civilizaciju i kako svima nama povjeravaš novu budućnost oslobađajuće blizine s Tobom i u međusobnom zajedništvu jednih s drugima.

Tebi, Uskrslome Kralju, koji si svima nama svojim slušanjem otvorio potpuno nove perspektive, Tebi slava i moć! A svima nama, koji u Tebe vjerujemo, radost, mir i blagoslov!

Sretan i blagoslovljen Uskrs! Mir Božji! Hristos vaskrese – vaistinu vaskrese!

S vama u osluškivanju i blagoslivljanju,

Stanislav Hočevar

nadbiskup i metropolit beogradski